María de los Remedios Alicia Rodriga Varo y Uranga, poznata kao Remei ili Remedios Varo (Anglès, 16. prosinca 1908. – Ciudad de México, 8. listopada 1963.), bila je katalonska nadrealistička slikarica.
Rani život i obrazovanje María de los Remedios Alicia Rodriga Varo y Uranga rođena je 16. prosinca 1908. u Anglèsu, gradiću u katalonskoj pokrajini Gironi. Dobila je ime u čast Virgen de los Remedios („Djevice Pomoći”) jer je bila „lijek” roditeljima poslije smrti njezine starije sestre. Imala je dvoje braće; starijeg brata Rodriga i mlađeg brata Luisa. Njezina je majka, Ignacia Uranga y Bergareche, rođena u Argentini u baskijskoj obitelji, a njezin otac, Rodrigo Varo y Zajalvo, podrijetlom je iz andaluzijske pokrajine Córdobe.
Za njezina djetinjstva obitelj joj se često selila diljem Španjolske i sjeverne Afrike zbog očeva posla u vodogradnji. Premda joj je otac bio liberal i agnostik koji je učio esperanto, njezina je majka bila pobožna katolkinja i, kad joj je bilo osam godina, upisala ju je u strogu katoličku školu. Otac ju je poticao da se bavi umjetnošću, vodio ju je u muzeje i tražio da temeljito precrtava njegove dijagrame. U školi je bila pomalo buntovna. Čitala je djela književnika kao što su Alexandre Dumas, Jules Verne i Edgar Allan Poe, ali i mističnu literaturu i djela istočnjačke filozofije. U tinejdžerskoj se dobi počela zanimati za snove i počela je pisati priče u kojima je razvijala fantastične teme koje je naknadno obrađivala na slikama.
Godine 1924. Varo se upisala u prestižnu Kraljevsku akademiju likovnih umjetnosti u San Fernanda u Madridu, školu poznatu po strogoj i zahtjevnoj obuci. Uz uobičajene predmete slušala je i izborni predmet o znanstvenim ilustracijama. Jedan od učitelja bio joj je realistički slikar Manuel Benedito, koji ju je poučio tradicionalnim tehnikama slikanja uljem na platnu. Velik dio djela koje je izradila od 1926. do 1935., pogotovo akademskih djela, izgubljen je i ne zna se gdje su završila.
U dvadesetim godinama 20. stoljeća na madridskoj umjetničkoj sceni rasla je popularnost nadrealizma. Grad je bio domaćin avangardnim intelektualcima i umjetnicima kao što su Federico García Lorca, Luis Buñuel, Rafael Alberti i Salvador Dalí. Varo su se sviđali nadrealni prikazi i nadahnjivala su je djela Hieronymusa Boscha, Francisca Goye i El Greca koja je vidjela u Muzeju Prado.
Karijera Varo je diplomirala 1930. Ubrzo nakon toga udala se za bivšeg školskog kolegu Gerarda Lizárragu u San Sebastiánu. Lizárraga je bio nadrealist i anarhist koji se bavio likovnom umjetnošću i kinematografijom. Nakon što je u Madridu izbilo nasilje poslije uspostave Druge Španjolske Republike, Varo i Lizárraga preselili su se u Pariz. Varo se u Parizu upisala u Académie de la Grande Chaumière, ali ju je ubrzo napustila jer je shvatila kako više ne želi da je formalno obrazovanje ograničava. Par je godinu dana u Parizu obavljao razne poslove i uključivao se u parišku umjetničku scenu, a 1932. preselio se u Barcelonu. thumb|Accidentalitat de la dona – Violència, između 1932. i 1936. Početkom tridesetih godina 20. stoljeća Barcelona je postala liberalno središte avangardne umjetnosti u Španjolskoj. Ubrzo nakon dolaska Varo je stupila u ljubavni odnos s umjetnikom Estebanom Francésom premda je i dalje živjela s Lizárragom; bila je to prva u nizu njezinih otvorenih veza. U Barceloni su Varo i Lizárraga radili u reklamnoj tvrtki. Varo je ušla u krug drugih avangardnih umjetnika, među kojima su bili i José Luis Florit i Óscar Domínguez, a s Francésom je stupila u kontakt s francuskim nadrealistima. Dok je s Francésom dijelila umjetnički studio na trgu Plaça de Lesseps, počela je izrađivati svoje prve crteže nakon dobivanja diplome. Njezina djela nastala sredinom tridesetih godina prikazuju bliskost s tadašnjim španjolskim i francuskim nadrealističkim likovnim temama. Sa svojim je prijateljima igrala popularnu nadrealističku igru cadavre exquis, a djela koja je izradila tijekom nje slala je umjetniku i prijatelju Marcelu Jeanu da ih proširi Parizom.
Do ljeta 1935. napetosti i nasilje zbog kojih su Varo i Lizárraga napustili Madrid proširili su se cijelom Španjolskom, a iduće je godine počeo Španjolski građanski rat. Njezin brat Luis prijavio se u Francovu vojsku i ubrzo je umro od trbušnog tifusa, a sve je to šokiralo Varo. U to joj je doba Domínguez predstavio francuskog nadrealističkog pjesnika Benjamina Péreta, koji je stigao u Barcelonu u kolovozu 1936. kao volonter za republikansku vojsku. Bio je iznimno politički aktivan; bio je član trockističke komunističke partije POUM i nepokolebljivi antiklerikalist. Varo i Péret ubrzo su ušli u ljubavni odnos; posvetio joj je svoju zbirku ljubavne poezije Je sublime iz 1936.
Francuska Kad se Péret 1937. odlučio vratiti u Pariz, s njim je pošla i Varo. Francés im se ubrzo pridružio i konkurirao je Péretu u želji da stekne njezinu sklonost. Uz Péreta Varo je upoznala uski krug nadrealista koji su, između ostalog, činili André Breton, Max Ernst, Victor Brauner, Joan Miró, Wolfgang Paalen i Leonora Carrington. Breton i Péret zastrašivali su je na okupljanjima nadrealista jer su stvarali ugođaj koji je André Thirion usporedio s „prijamnim ispitom”. Do kraja tog desetljeća Varo je počela govoriti da je rođena 1913. umjesto 1908.; ta je godina naknadno navedena na njezinoj putovnici i grobu. Biografkinja Janet Kaplan smatra da je možda lažirala svoju dob kako bi se bolje uklopila u nadrealistički ideal žene djeteta (femme-enfant): neiskvarenu, djetinjastu ženu koja je intuitivno povezana s nesvjesnim. Između 1937. i 1939. okušavala se u novim tehnikama nadahnuta djelima Dalíja, Ernsta, Paalena, Braunera i Renéa Magrittea. Premda nikad nije službeno bila pripadnica nadrealističke skupine, sudjelovala je na londonskoj međunarodnoj nadrealističkoj izložbi 1936. i naknadnim izložbama u Tokiju, Parizu, Ciudad de Méxicu i New Yorku. Njezin se rad često prikazivao u nadrealističkim časopisima, među kojima je i Minotaure.
Dok je s Péretom bila u Parizu, živjela je siromašno i boemski, životom tipičnim za umjetnike. Oboje su se bavili brojnim raznim poslovima; Varo je s Domínguezom pribjegla falsificiranju slika Giorgia de Chirica kad su živjeli u oskudici. Dok je živjela s Péretom, stupila je u ljubavni odnos s Braunerom i njezina su djela iz tog razdoblja uvelike nadahnuta njegovima.
Drugi svjetski rat Godine 1939. frankisti su pobijedili u Španjolskom građanskom ratu i Francisco Franco zabranio je svima povezanim s republikancima povratak u državu. Varo se nije mogla vratiti kući i trajno se odvojila od obitelji, što ju je duboko pogodilo. U srpnju te godine francuska je vlada počela evakuirati Parižane, a u rujnu je službeno počeo Drugi svjetski rat. Varo i njezin krug prijatelja ostali su u gradu, u kojem se prvih osam mjeseci rata nije događalo ništa osim što su onamo pristizale strane izbjeglice iz ostalih dijelova Europe. Kako je i sama bila strankinja, Varo se izložila riziku da će je deportirati u sve više neprijateljski nastrojenu okruženju. Pod dodatnom je opasnošću bila zbog odnosa s komunistom Péretom, koji je početkom 1940. uhićen zbog svojeg političkog aktivizma. Varo je također uhićena te godine zbog odnosa s njim. Nikad nije govorila o tom iskustvu; nije poznato u kojem je zatvoru bila, koliko je dugo boravila u njemu i u kakvim je uvjetima živjela. Međutim, njezini su prijatelji komentirali da je je to iskustvo snažno utjecalo na nju.
Dok je gledala dokumentarni film o francuskim zatvoreničkim logorima mađarskog fotoreportera Emerica Weisza, igrom slučaja prepoznala je Gerarda Lizárragu, s kojim je i dalje bila u zakonitu braku. Prestali su biti u kontaktu kad je Varo napustila Španjolsku; Lizárraga je ostao ondje kako bi se borio za republikance. Kad su frankisti pobijedili, pobjegao je u Francusku i potom završio u zatvoru. Varo je potom uza svoje veze uspješno podmitila nadležna tijela kako bi pustila Lizárragu na slobodu.
Dana 14. lipnja 1940. nacisti su ušli u Pariz. Varo je s milijunima drugih Parižana pobjegla na neokupirani jug Francuske. Domínguez je inzistirao na tome da sjedne na njegovo mjesto u automobilu koji se kretao prema jugu i naposljetku je stigla u selo Canet-Plage na obali. U početku je živjela sa Jacquesom Héroldom i nekoliko drugih izbjeglica, a ubrzo nakon toga preselila se k Brauneru. Do kolovoza 1940. napustila je Canet-Plage, otišla u Marseille i ponovno se sastala s Péretom, koji je u međuvremenu pušten na slobodu. Marseille, iako nije bio okupiran, nije bio sigurno mjesto jer je Gestapo bio prisutan u tom gradu. Varo i Péretu sklonište je ponudio Odbor za hitna spašavanja Variana Frya, organizacija koja je pomagala umjetnicima i intelektualcima izbjeglicama da iz ratne Europe pobjegnu u Ameriku. S vremenom je veći dio njezina kruga prijatelja stigao u Marseille; dijelili su novac među sobom i sastajali se u kafićima kad bi pao mrak.
Situacija u Marseilleu počela se kvariti 1940. i 1941., a Odboru za hitna spašavanja bilo je jasno da Péret i Varo odmah moraju pobjeći od višijskih vlasti. Kako Péretu nije bio dopušten ulazak u Sjedinjene Države zbog komunističkih političkih nazora, okrenuli su se Meksiku, koji je 1940. proglasio amnestiju za španjolske izbjeglice. Odbor je zatražio financijsku pomoć za njihov put do Meksika i našao im je mjesta na putničkom brodu Serpa Pinto koji je kretao iz Casablance. Nije poznato kako su onamo stigli, ali Varo i Péret stigli su u Casablancu i ukrcali se na taj brod, koji je već bio preplavljen izbjeglicama.
Meksiko thumb|Roulotte, 1956. thumb|La huida, detalj, 1961. Varo je stigla u Ciudad de México krajem 1941. u velikoj migraciji španjolskih intelektualaca i umjetnika. Meksička vlada pod vodstvom Lázara Cárdenasa španjolskim je imigrantima osigurao azil i državljanstvo uz donekle ograničene mogućnosti zapošljavanja. Varo i Péret nisu se htjeli približiti meksičkoj umjetničkoj zajednici, nego su i dalje njegovali prijateljske odnose s ostalim europskim umjetnicima, između ostalog s Lizárragom i Francésom. U njihovu su krugu prijatelja bili i Gunther Gerzso, Kati Horna, Emerico Weisz, Dorothy Hood, Luis Buñuel, César Moro, Wolfgang Paalen i Alice Rahon. Leonora Carrington, koju je Varo upoznala u Parizu, postala joj je najprisnija prijateljica.
Varo i Péret unajmili su stan u četvrti Colonia San Rafael, a Varo ga je ukrasila slikama i predmetima koje je smatrala čarobnima. Također se brinula o nekoliko ptica i mačaka lutalica.: „Varo je bila čuvena po tome što je udomljavala mačke lutalice i njezini su se posjetitelji rijetko suzdržavali od komentara.” Bili su siromašni, a Varo je uzdržavala sebe i Péreta obavljajući razne poslove, a radila je i za Marca Chagalla. Najdulje je zarađivala za život izrađujući ilustracije za Bayerove reklame. Početkom četrdesetih godina 20. stoljeća Varo se posvetila pisanju i rijetko je izrađivala slike.
Godine 1947. Péret se želio vratiti u Francusku, no Varo je htjela ostati u Meksiku prigrlivši ga kao novi dom. Péret se vratio u Pariz, a Varo je ušla u odnos s francuskim pilotom i migrantom Jeanom Nicolleom. U početku su živjeli s Hornom u četvrti Colonia Roma, a poslije su se preselili u prethodni Lizárragin stan.
Ubrzo se s Nicolleom pridružila francuskim znanstvenicima na ekspediciji u Venezueli. Ondje je posjetila svoju majku i brata Rodriga, koji je postao epidemiolog. Varo, privremeno boraveći u Caracasu i Maracayu, proučavala je komarce pod mikroskopom i crtala ih za kampanju suzbijanja malarije Ministarstva zdravstva. Godine 1949. vratila se u Ciudad de México nakon što je s teškoćom pribavljala novac za povratak.