Federacija Bosne i Hercegovine (srp. Федерација Босне и Херцеговине), skraćeno FBiH (srp. ФБиХ), jedan je od dvaju entiteta Bosne i Hercegovine uz Republiku Srpsku. Nastala je usvajanjem Ustava Federacije BiH 30. ožujka 1994., donesenog na temelju Washingtonskog sporazuma između Hrvatske, Republike BiH i Herceg-Bosne iz 1994. Do 1996. djelovala je kao federacija dviju političkih zajednica - bošnjačke i hrvatske, a nakon donošenja Zakona o federalnim jedinicama (županijama), djeluje kao federacija županija. Zbog svojega stanovništva koje čine uglavnom Bošnjaci i Hrvati, nekada se spominjala i kao Bošnjačko-Hrvatska Federacija te Hrvatsko-Bošnjačka Federacija,Bosniak-Croat Federation of Bosnia and Herzegovina britannica.com. Encyclopaedia Britannica. sve dok i Srbi nisu postali konstitutivan narod u njoj (vidi članak Odluka o konstitutivnosti naroda).
Federaciju BiH čini deset županija, federalnih jedinica, s vrlo širokim nadležnostima. Na razini Federacije BiH postoje predsjednik i dvojica potpredsjednika, kao i Vlada, koji su nositelji izvršne vlasti. Zakonodavnu vlast nosi dvodomni Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, koji se sastoji od Zastupničkog doma i Doma naroda. Najviša sudska instanca je Vrhovni sud. Za provjeru ustavnosti i provedbu Ustava nadležan je Ustavni sud.
Glavni grad Federacije BiH je Sarajevo. Federacija BiH ima oko 2,7 milijuna stanovnika i prostire se na površini od 26 110 km² (oko 51% područja BiH). Glavninu pučanstva čine Bošnjaci i Hrvati.
Povijest Rat u Bosni i Hercegovini
mini|300px|Zgrada Izvršnog vijeća u plamenu, u svibnju 1992. godine (lijevo); Ratko Mladić s grupom časnika i vojnika VRS-a (gore desno); Norveški pripadnik UN-a u Zračnoj luci Sarajevo (dolje desno) Prvi znakovi oružane agresije bili su napad JNA na većinska hrvatska sela oko Ravnog u istočnoj Hercegovini od 2. do 6. listopada 1991. i djelomična blokada sarajevskih ulica u ožujku 1992. Šira otvorena oružana agresija uslijedila je početkom travnja 1992. godine. Srpska teritorijalna osvajanja, uz potpunu blokadu Sarajeva, trebala su područje pod srpskim nadzorom proširiti u homogenu cjelinu od Drine do Une, a ostatak BiH razbiti u manje, nepovezane i teško branjive enklave. Zbog oružane nadmoći i podrške Beograda te politike međunarodne zajednice, koja je uvela embargo na uvoz oružja u BiH, Srbi su zacrtane vojne ciljeve razmjerno lako ostvarili već do lipnja 1992.
Uz prvotnu neodlučnost bošnjačkoga vodstva da se snažnije suprotstavi, u tom su razdoblju odlučan otpor pružili Hrvati, organizirani u Hrvatsko vijeće obrane (HVO), u čijim su postrojbama djelomice sudjelovali i Muslimani (Posavina, Središnja Bosna, Hercegovina). Pretežito muslimanska Teritorijalna obrana BiH (kasnije Armija BiH) djelotvornije se organizirala tek od jeseni 1992. godine, osobito u središnjoj Bosni i tuzlanskoj regiji. Na područjima koja su nadzirali, Srbi su provodili etničke progone te ubojstva Bošnjaka i Hrvata, uspostavljali su koncentracijske logore i uništavali muslimansku i katoličku kulturnu baštinu. Do studenoga 1992. Srbi su zauzeli oko 70 % zemlje, a Sarajevo su od početka agresije držali u obruču, terorizirajući stanovništvo snajperskom i topničkom vatrom.
Tijekom agresije izbile su i nesuglasice između Bošnjaka i Hrvata. Postojeće razlike produbljene su zbog kaotičnih i teških ratnih prilika kao i zbog suprotstavljenih gledišta i poteza pojedinih nacionalnih čelnika i međunarodne zajednice. Za Bošnjake je sporno bilo proglašenje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Hrvati su uzvratili optužbama zbog islamizacije zemlje i bošnjačke dominacije, koja je smjerala marginalizirati Hrvate (i Srbe) na svim područjima života pa su povukli svoje predstavnike iz Skupštine, Vlade i Predsjedništva.
Srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu imala je katastrofalne posljedice prvenstveno zbog narušenih odnosa ravnoteže među vjerskim zajednicama i narodima: izgonom Bošnjaka od strane Srba na pojedinim područjima i njihov dolazak u druga područja narušio je životni prostor i predratni omjer prema Hrvatima. Borba za golo preživljavanje generirala je mržnju koja je zahvatila duboke korijene i teško da će današnji naraštaji ugasiti njenu stalno prijeteću razornost. U sjevernoj i središnjoj Bosni te sjevernoj i središnjoj Hercegovini, političke razmirice i manji incidenti prerasli su u jesen 1992. godine u oružani sukob.
U siječnju 1993. predložen je Vance-Owenov plan kantonizacije (10 provincija), koji je produbio suprotnosti između Hrvata i Bošnjaka. Bošnjačka vojska u četiri ofenzive zauzela je velik dio prostora koji su bili pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane, gotovo cijelu sjevernu i srednju Bosnu (osim Novog Travnika, Nove Bile, Viteza, Busovače, Kiseljaka, Kreševa, Gojevića, Uskoplja, Žepča i šireg područja oko tih gradova, Usore, dijela maglajske općine, dijela zavidovićke općine, i dijela vareške općine) i dio Hercegovine: Konjic, Jablanicu te istočne i sjeverne dijelove mostarske općine. Počinjeni su brojni ratni zločini nad civila na obje strane. Neprijateljstva su zaustavljena tek posredovanjem SAD-a i sklapanjem Washingtonskog sporazuma, 18. ožujka 1994. godine, obnovljena je suradnja, uspostavljena bošnjačko-hrvatska federacija, a predviđena je njezina konfederacija s Hrvatskom. U Mostaru je uvedena privremena uprava EU.
U ožujku 1995. godine, uspostavljen je zajednički vojni stožer Armije RBiH, HVO-a i HV-a. Još tješnja suradnja zacrtana je Splitskim sporazumom između RH i BiH u srpnju 1995., temeljem kojega su hrvatske snage u srpnju 1995. oslobodile dio zapadne Bosne. Nakon operacije Oluje, u kolovozu razbile su srpski obruč oko Bihaća, a u jesen je nastavljeno oslobađanje zapadne Bosne. Međunarodna zajednica dugo je i neuspješno pokušavala posredovati oko zaustavljanja rata, nastojeći pronaći prihvatljiv model preuređenja Bosne i Hercegovine. Potpunu nemoć međunarodna je zajednica iskazala u srpnju 1995. kada su Srbi nekažnjeno zauzeli zaštićene zone UN-a Srebrenicu i Žepu. Pokrenuli su i ofenzivu na zaštićeno bihaćko područje, ali ih je zaustavila HV operacijom Olujom. Hrvatski i zajednički hrvatsko-bošnjački vojni uspjesi tijekom jeseni 1995. omogućili su i zamah pregovaračkog procesa.
Washingtonski sporazum mini|280px|Planirana kantonizacija BiH prema Washingtonskom sporazumu.
Washingtonskim sporazumom je okončan bošnjačko-hrvatski sukob. Dogovoreno je primirje između Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine. Unutarnji ustroj teritorija s bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom u Republici Bosni i Hercegovini, preoblikovan je u Federaciju Bosne i Hercegovine, koja se sastoji od 10 federalnih jedinica, županija, koje imaju jednaka prava i odgovornosti i koje predstavljaju savezne državice. Županijski sustav je predstavljao svojevrsnu obranu kako bi se spriječila dominacija jednog naroda nad drugim.
Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović potpisali su u Washingtonu, 18. ožujka 1994. godine Okvirni sporazum o konfederalnim vezama između Republike Hrvatske i buduće bošnjačko-hrvatske federacije u Bosni i Hercegovini. Premijer Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić i predsjednik Predsjedničkog vijeća Hrvatske Republike Herceg-Bosne Krešimir Zubak potpisali su u Washingtonu tekst Nacrta ustava federacije Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.Herceg-Bosna.org Kronologija Bošnjačko-hrvatskog sukoba
Dne 30. ožujka 1994. godine, Ustavotvorna skupština Federacije Bosne i Hercegovine prihvatila je velikom većinom glasova Ustav Federacije BiH kojim se uspostavlja Federacija Bosne i Hercegovine na teritoriju s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom. Skupština je prihvatila i zajednički amandman zastupnika Hrvata i Bošnjaka, kojim se iz predloženog Ustava briše odrednica da je granični postotak za ulazak stranaka u parlament Federacije BiH 5 % i to zakonom koji će donijeti Ustavotvorna skupština Federacije Bosne i Hercegovine.
Prijedlozi ukidanja FBiH Međunarodna krizna skupina (ICG) u izvješću za BiH objavljenom u srpnju 2014. godine predložila je dva moguća rješenja za otklanjanje nefunkcionalnosti FBiH. Prvo moguće rješenje je razlaganje Federacije BiH na dva entiteta, a drugo ukidanje FBiH razine vlasti i prijenos svih njenih ovlasti na savezne jedinice, kantone (županije). S ciljem smanjenja preglomaznog administrativnog aparata i rješavanja političkih problema koji izviru iz učestalog sabotiranja postojećih konsocijacijskih mehanizama u praksi. Ukidanje FBiH svojedobno je predložio i Dragan Čović, predstavnik hrvatske nacije u Predsjedništvu BiH. Najveći otpor pojednostavljenju ustroja kroz ukidanje FBiH pruža birokratski aparat koncentriran u Sarajevu.
Zemljopis Federacija Bosne i Hercegovine nalazi se u Jugoistočnoj Europi na Balkanskom poluotoku. Međuentitetska granična linija koja Bosnu i Hercegovinu dijeli na dva entiteta napravljena je na osnovu granica u vrijeme Rata u Bosni i Hercegovini s bitnim promjenama na zapadnom dijelu države i oko glavnog grada Sarajeva koje su ucrtane Daytonskim sporazumom. Dužina međuentitetske granične linije je cca. 1 080 km. Međuentitetska granica nije pod kontrolom vojske i policije, u potpunosti je slobodna za prolaz. Federacija BiH, osim Republike Srpske, graniči još s Hrvatskom na zapadu. Federacija BiH ima 26 km morske granice kod Neuma.
Gotovo cijela Federacija BiH nalazi se na Dinaridima izuzev posavskog dijela Federacije koji je dio Panonske nizine. Najviši vrh Federacije je Čvrsnica (2 228 m) na sjeveru Hercegovine, a druge više planine su Vranica, Prenj, Treskavica i Vran.
Najveća jezera FBiH su Jablaničko jezero (70,0 km²) i Buško jezero (55,8 km²).
Federacija BiH je najvećim dijelom šumovita, dok je posavski dio ravnica pogodna za poljoprivredu. Prevladava umjerenom kontinentalnom klimom s toplim ljetima i hladnim zimama izuzev južne Hercegovine gdje prevladava mediteranska klima s blagim kišovitim zimama i vrućim ljetima.
Savezni ustroj mini|420px|Savezne jedinice koje čine Federaciju BiH Federacija BiH podijeljena je na 10 županija, federalnih jedinica:
Broj Županija Sjedište Broj Županija Sjedište 20px 1. Unsko-sanska Bihać 20px 6. Središnja Bosna Travnik 20px 2. Posavska Orašje 20px 7. Hercegovačko-neretvanska Mostar 20px 3. Tuzlanska Tuzla 20px 8. Zapadnohercegovačka Široki Brijeg 20px 4. Zeničko-dobojska Zenica 25px 9. Sarajevska Sarajevo 20px 5. Bosansko-podrinjska Goražde Goražde 20px 10. Hercegbosanska Livno
Pet županija (Unsko-sanska, Tuzlanska, Zeničko-dobojska, Bosansko-podrinjska i Sarajevska) imaju bošnjačku većinu, tri županije (Posavska, Zapadnohercegovačka i Hercegbosanska) imaju hrvatsku većinu, a dvije županije (Središnja Bosna i Hercegovačko-neretvanska) imaju mješovito bošnjačko-hrvatsko stanovništvo. Znatan dio nadležnosti entiteta prenesen je na županijsku vlast. Svaka županija ima vlastitu zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast. Županije posjeduju ustav, skupštinu, vladu, simbole, te im pripada niz isključivih nadležnosti (policija, obrazovanje, korištenje prirodnih resursa, prostorna i stambena politika, kultura), dok su neke nadležnosti podijeljene s Federacijom (zdravstvo, socijalna zaštita, promet).
Glavni grad je Sarajevo, uz Mostar u kojem se nalaze sjedišta četiri federalna ministarstva. Posljednjim ustavnim promjenama, i Srbi su postali konstitutivni narod Federacije, tako trenutno postoji konstitutivnost sva tri naroda na cijelom području Federacije.
Područje Distrikta Brčko obuhvaća i nekadašnji federacijski dio. Nakon što je Distrikt Brčko stvoren, oba entiteta su izgubila kontrolu nad njim i on je pao pod kontrolu države BiH.
Ukupno, Federacija BiH ima 79 općina.
Općine i gradovi
mini|Sarajevo, najveći i glavni grad Federacije BiH