Mihovil Mandić (Travnik, 9. studenoga 1871. – Sarajevo, 12. veljače 1948.) bio je hrvatski povjesničar i arheolog.

Životopis Rođen je u Docu kod Travnika 1871. godine. Nikola Mandić bio je njegov stariji brat, a Nikolino političko djelovanje uzrokovalo je mnoge predrasude koje je Mihovil tijekom života morao trpjeti. Imao je i mlađeg brata Antuna, koji je umro kao student prava. Mihovil je prvi razred osnovne škole završio u Docu, dva razreda u Sarajevu, a školovanje zatim nastavlja kao kadet na Vojničkom dječačkom internatu u Sarajevu od 1881. do 1884. Zatim pohađa Veliku gimnaziju u Sarajevu, gdje je maturirao 1892. U Beču studira povijest i zemljopis na Filozofskom fakultetu, te arheologiju kao izborni predmet. Godine 1896. doktorira, a tri godine kasnije polaže ispit za profesora srednje škole.

U periodu od 1896. do 1903. predaje povijest i zemljopis u gimnaziji u Banjoj Luci, a zatim od 1903. do 1918. u gimnaziji u Sarajevu. Godine 1910. piše Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878, a pisao je i srednjoškolske udžbenike iz povijesti, zemljopisa i državnog uređenja Austro-Ugarske (1915.). Stručne članke objavljivao je u Glasniku hrvatskoga naravnoslovnoga družtva.

Od 1918. prelazi u Zemaljski muzej u Sarajevu, gdje dugi niz godina radi kao kustos Prethistorijskog odjela. U tom periodu intenzivno se bavio arheologijom i istražio niz relevantnih nalazišta, uključujući: starokršćanske crkve i grobnice u Turbetu kod Travnika (1923.), žitnicu iz ranog srednjeg vijeka u Podastinju kod Kiseljaka (1923.), prapovijesne tumule u Podgaju kod Travnika (1924.), naselje iz mlađeg kamenog i bakrenog doba u Donjoj Mahali kod Orašja (1926.), kupalište rimske vile rustike u Rankovićima (1927.), prapovijesno naselje kod Jajca (1928.), naselje iz željeznog doba u Donjoj Dolini kod Gradiške (1928.), naselje iste epohe kod Sanskog Mosta (1929.), rimsko nalazište na cesti Jajce – Jezero (1929.), prapovijesne tumule i kasnoantičku crkvu iznad Isakovaca kod Glamoča (1930.), prapovijesno naselje u Donjoj Zgošći kod Kaknja (1933.), te gradine kasnog brončanog i željeznog doba iznad Svrake kod Semizovca (1933.). Istraživanja su rezultirala većim brojem nalaza koje je objelodanio, a 1930. objavio je i Ilustrovani vodič kroz Prethistorijsko odjeljenje Zemaljskog muzeja u Sarajevu koji je prikazan u uglednim arheološkim časopisima.

Mandić je od 1936. vršitelj dužnosti ravnatelja, a od 1937. ravnatelj Zemaljskog muzeja. U periodu od 1936. do 1941. bio je urednik Glasnika Zemaljskog muzeja. Muzej je tada prolazio kroz iznimno težak period, jer su vlasti u Beogradu ograničili sredstva za poslovanje i znanstveni rad, do te mjere da nisu imali sredstava ni za objavu slika u muzejskom glasilu. Mandićeva je zasluga što nije došlo do prekida rada ove značajne bosansko-hercegovačke institucije jer je snalazeći se na razne načine uspio održati znanstvenoistraživačke djelatnosti muzeja.

Od trenutka preuzimanja Zemaljskog muzeja, napadanje, osporavanje i mnoge nepravde pratit će Mandića tijekom života, ali i dugo nakon njegove smrti. Kao Hrvat na čelu bitne sarajevske institucije, odmah se našao na udaru eksponenata srpske hegemonije u Sarajevu, koji su mu najviše zamjerali što je s ulaza u muzej uklonio poprsje kralja Aleksandra, dok je među mlađim znanstvenicima stekao neprijatelje inzistirajući da i njegov nasljednik na mjestu kustosa nosi doktorsku titulu.

Usprkos svim neprilikama Mandić se održava na čelu muzeja, nastavlja njegovu djelatnost i plodan arheološki rad koji rezultira mnogim otkrićima poput žrtvenika bogu Mitri iz Pritoka kod Bihaća (1938.), nalazišta prapovijesne keramike na Šišanu kod Pazarića (1937./1938.) i Zelovom polju kod Konjica, nalazišta mlađeg kamenog i ranog brončanog doba u pećini Hrustovači kod Sanskog Mosta (1939.) ili otkrića rimskog metalurškog pogona kod Starog Majdana. Godine 1938. izdao je Historijat Zemaljskog muzeja Kraljevine Jugoslavije u Sarajevu.

Pripremio je i tri knjige o prapovijesnoj arheologiji Bosne i Hercegovine, koje nažalost nikada nisu objavljene. Također se bavio znanstvenoistraživačkim radovima u polju srednjovjekovne arheologije, posebno na prostoru središnje Bosne. Rodnom Travniku odužio se 1930. godine knjigom Vezirski grad Travnik nekada i sada. U predratnim godinama nalazimo ga u znanstvenom timu 14 povjesničara koji su napisali kapitalno djelo o povijesti Bosne i Hercegovine, koje na kraju izlazi za vrijeme NDH pod naslovom Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, a čime je stvorio još više neprijatelja. Ravnatelj Zemaljskog muzeja ostao je sve do 1941. godine kada odlazi u mirovinu, mada je i tijekom rata kraće vrijeme radio kao ravnatelj.

Umro je 1948. godine u Sarajevu. Njegova smrt nije spomenuta u Oslobođenju, a u Glasniku Zemaljskog muzeja kojeg je uređivao prije rata i u kojem je objavljivao mnoge članke nisu se udostojali ni nekrolog mu napisati.

Komunistički režim je u Mihovilu Mandiću vidio brata premijera NDH čija je krv bila na njihovim rukama. Zato su njihovi kolaboracionisti desetljećima nakon smrti Mihovila Mandića pokušavali izbjeći spominjanje njegovog imena, na besramne načine licemjerno se praveći da nisu upoznati s njegovim doprinosom ili su ga uzgredno spominjali pod svaku cijenu tražeći zamjerke njegovom radu, a neki su ga pokušavali nepravedno optužiti za progon Srba u muzeju i za zloporabu položaja. Tek padom komunizma stvorene su okolnosti za vrjednovanje njegovog znanstvenog doprinosa.

Izvori

Kategorija:Hrvatski povjesničari Kategorija:Hrvatski arheolozi Kategorija:Životopisi, Travnik