mini|Čarobni trio Juventusa (1957. – 1961.); slijeva: Omar Sívori, John Charles i Giampiero Boniperti. Čarobni trio, u početku nazivan i trio asova, a općenitije poznat kao trio Boniperti – Charles – Sívori, označava slavni napadački trojac koji je igrao za talijanski Juventus tijekom četiri sezone, na prijelazu iz 1950-ih u 1960-e godine. Činili su ga, abecednim i pozicijskim redom, tadašnji kapetan talijanske reprezentacije i Juventusa, ikona Stare dame Giampiero Boniperti,Viaggio tra le Stelle: Giampiero Boniperti, Juventus.com, 9. lipnja 2011. velški reprezentativac John Charles i argentinski reprezentativac Omar Sívori, južnoamerički prvak iz 1957., tada proglašen najboljim igračem turnira, te osvajač Zlatne lopte četiri godine poslije.Victor Sinet, Palmarès Ballon d'Or: 1961 - Omar Sivori, France Football, 12. prosinca 1961.
Taj je trojac predvodio torinski klub do osvajanja triju naslova prvaka Italije – među njima i desetoga, u sezoni 1957./58., poznatog kao scudetto prve zvijezde – te dvaju uzastopnih kupova Italije, od 1958. do 1961., nametnuvši se kao jedan od najubojitijih napadačkih redova u povijesti talijanskog nogometa. Trojac Boniperti – Charles – Sívori vratio je Juventus na razinu uspjeha iz prijeratnog zlatnog petogodišta; momčad tog četverogodišnjeg razdoblja, u kojoj su važnu ulogu imali i igrači poput vratara Carlo Mattrela, središnjeg veznog Sergija Cervata te krila Bruna Nicolèa i Gina Stacchinija, pamti se i kao jedna od najjačih i najspektakularnijih Juventusovih momčadi 20. stoljeća.Viaggio tra le Stelle: John Charles, Juventus.com, 18. srpnja 2011.John Foot, Winning at All Costs: A Scandalous History of Italian Soccer, Nation Books, New York, 2007., str. 403.
Povijest
Početak Nakon uspjeha u Serie A ostvarenih u prvim godinama nakon Drugoga svjetskog rata (1949./50. i 1951./52.) s jakim napadačkim trojcem koji su činili mladi Giampiero Boniperti te dvojica Danaca John Hansen i Karl Aage Hansen,Alberto Rossetto, Campioni del passato: gli attaccanti (II parte) , 12. kolovoza 2006. Juventus je sredinom 1950-ih prošao kroz niz blijedih sezona, s nedovoljno kvalitetnim kadrom i plasmanima u sredini, pa i donjem dijelu ljestvice. U tom je razdoblju trpio uspjehe dvaju milanskih rivala, Intera i Milana, kao i sve jače Fiorentine.Corrado Parlati, 115 anni di emozioni – Il trio magico e la prima stella , 1. studenoga 2012. Klub iz Pijemonta, već devet puta prvak Italije, završio je sezone 1955./56. i 1956./57. na devetom mjestu, iza „provincijskih” klubova kao što su S.P.A.L. i Calcio Padova, te je u posljednjem prvenstvu prvi put u povijesti jedinstvene lige čak bio blizu ispadanja u Serie B.Germano Bovolenta, Sivori bizze e magie. È la Juve della stella, La Gazzetta dello Sport, 7. srpnja 2007.
Odlučan promijeniti smjer, Umberto Agnelli, koji je 1956. postao predsjednik kluba i time, sa samo 21 godinom, najmlađi u povijesti Juventusa na toj dužnosti, u ljeto 1957. doveo je u Torino dvojicu igrača tada još ne tako poznatih široj talijanskoj publici, Argentinca talijanskog podrijetla Omara Sívorija i Velšanina Johna Charlesa, s ciljem da vrati scudetto na crno-bijele dresove nakon pet godina posta.
El Cabezón Sívori
Na preporuku nekadašnjega Juventusova igrača Renata Cesarinija,Viaggio tra le Stelle: Omar Sivori, Juventus.com, 26. lipnja 2011. koji mu je bio svojevrsni mentor u omladinskom pogonu River Platea, južnoamerički Sívori stigao je kao 21-godišnji razigravač i ljevak koji je na travnjaku pokazivao svu svoju picardíju criollu, onu „đavolsku lukavost” koju je spajao s genijem, pregledom igre i, prije svega, velikom drskošću prema suparnicima, koje je volio ismijavati driblinzima, fintama, provlačenjem lopte kroz noge i pogotcima iz naizgled nemogućih pozicija.Breve il mondiale felice di Sivori, inventore del football impossibile, Stampa Sera, 6. ožujka 1990.
Unatoč mladosti, već je osvojio dva uzastopna argentinska prvenstva (1955. i 1956.) u dresu Millonariosa, kao i Južnoameričko prvenstvo 1957. s Argentinom, sa sunarodnjacima Corbattom, Maschiom, Angelillom i Cruzom, kvintetom koji je ušao u povijest kao Anđeli prljavih lica.Omar Sivori: the Maradona of the Sixties , FIFA.com, 21. veljače 2005. Upravo je taj nadimak otkrivao osebujan i pomalo nediscipliniran karakter skupine, osobito Sívorija – s njegovim „spuštenim čarapama, čuperkom i stisnutom šakom peronističkog kaudilja” – pa je u Italiji dočekan i s nizom sumnji, dijelom i zbog sitnije građe.Marco Innocenti, 17 febbraio 2005: addio a Omar Sivori, Il Sole 24 ORE, 16. veljače 2009. Na toj se građi isticala bujna kosa, zbog koje je ubrzo dobio nadimak Cabezón („Velika glava”), a kasnije i Zingaro, zbog trajno prkosnog pogleda.
Nježni div Charles
Charles, 26-godišnji Britanac, kojega je Agnelliju preporučio prijatelj Gigi Peronace, veliki poznavatelj engleskog nogometa, bio je njegova sušta suprotnost, i tjelesno i karakterno. I on je bio tehnički vrlo potkovan, posebno vješt u oslobađanju od čuvanja i završnici objema nogama, ali King John, kako su ga odavno zvali s druge strane Kanala, bio je klasični napadač šesnaesterca koji je igrao jednostavno i bez suvišnih ukrasa; bio je to ovan koji se na terenu borio od prve do posljednje minute, sjajan u razbijanju protivničkih obrana i otvaranju prostora suigračima. Njegova impresivna građa – koja ga je, uz veliku korektnost i požrtvovnost, odmah pretvorila u Nježnog diva u očima Juventusovih navijača – činila ga je osobito moćnim u igri glavom.Wales and Juve’s gentle giant , FIFA.com.
U Leeds Unitedu, klubu u kojem je zablistao i u sezoni 1956./57. postao najbolji strijelac engleskog prvenstva s 38 pogodaka, po potrebi je uspješno igrao i kao dodatni središnji branič.
Kapetan Boniperti Dvije nove zvijezde pridružile su se u napadu kapetanu Bonipertiju. Protivnici su ga podrugljivo zvali Marisa zbog plavih kovrča, no on je ostao vjeran crno-bijelom dresu tijekom cijele profesionalne karijere. Prvi put ga je odjenuo 1946. i odmah preuzeo vodstvo Juventusova napada: bio je to svojevrstan atipični centarfor koji se slobodno kretao po terenu, povlačeći se kada je trebalo, a da to nije umanjivalo njegov golgeterski učinak. Kao 19-godišnjak bio je najbolji strijelac prvenstva 1947./48., a tijekom 1950-ih postao je i jedan od glavnih igrača koji su podigli talijansku reprezentaciju nakon gubitka Grande Torina u Supergi.
mini|Prvi zajednički trening trojca na Comunaleu, 14. lipnja 1957.
U Serie A ostao je stalno dvoznamenkast po broju pogodaka do sredine sljedećeg desetljeća. Ipak, kao i mnogi u njegovoj ulozi, u sezoni 1957./58., na pragu tridesete, morao je promijeniti radijus kretanja i postati više razigravač ili polušpica. Pretvorivši se iz strijelca u „mozak” Stare dame, prestao je prvenstveno zabijati i počeo diktirati posljednji pas prema kaznenom prostoru. U toj novoj ulozi pokazao je svu svoju prilagodljivost i pripremao se postati čovjek posljednjeg dodavanja za novostvoreni crno-bijeli golgeterski par.
Uspjesi mini|desno|Broćić, trener scudetta prve zvijezde, na Campu Combi s Charlesom, Mattrelom i Stacchinijem.
Dolasci Sívorija i Charlesa bili su vrlo skupi: za prvog je Juventus platio 10 milijuna argentinskih pezosa, tada rekordan iznos za odštetu, dok je za Velšanina izdvojio 65.000 britanskih funti. Zahvaljujući tim velikim svotama njihovi su bivši klubovi mogli dovršiti i modernizirati svoje stadione, El Monumental u Buenos Airesu i Elland Road u Leedsu, dok je Juventus jasno pokazao da se želi vratiti na vrh i suprotstaviti Interu, Milanu i Fiorentini. Ipak, zbog goleme promjene u sastavu, s čak osam novih igrača u početnih jedanaest, crno-bijeli nisu slovili kao prvi favoriti za naslov.Mario Gherarducci, I 70 anni di Charles, il gigante buono della grande Juventus, Corriere della Sera, 23. prosinca 2001.
Na klupu ambiciozne torinske momčadi stigao je Ljubiša Broćić, trener koji je pozornost privukao vodeći Crvenu zvezdu i PSV, i koji se sam ponudio Agnelliju. Velika pobjeda Jugoslavije nad Italijom 6:1 pobudila je na Apeninskom poluotoku veliko zanimanje za jugoslavenski nogomet pa su, kao i Juventus, i drugi talijanski klubovi počeli angažirati jugoslavenske trenere.
1957. – 1959. mini|Napadači Juventusa za sezonu 1957./58.: mladi novopridošli Nicolè, Stacchini, Boniperti, Charles, Sívori i Stivanello.
S igračima poput mladog vratara Mattrela, veznog Ferraria, lijevog krila Stacchinija i 17-godišnjeg Nicolèa, koji je brzo pronašao svoje mjesto iza trojice „svetih čudovišta” u napadu, Juventus je 1958. nadvisio Fiorentinu i veliko iznenađenje sezone, defenzivno čvrstu Padovu Nerea Rocca, prešavši u samo dvanaest mjeseci put od opasnosti od ispadanja do osvajanja talijanskog naslova. Upravo je remi bez golova protiv Fiorentine 4. svibnja donio Juventusu deseti scudetto u povijesti i pravo na zvijezdu na dresu, zamišljenu kao oznaku novoga rekorda po broju osvojenih prvenstava.Alberto Costa, Il grande libro dello Scudetto, Corriere della Sera, Milano, 2013., str. 45.
Dres na kojem se taj znak prvi put pojavio u sezoni 1957./58. bio je i onaj koji je popularizirao nadimak Gobbi za Juventus. Široke crno-bijele majice, više nalik košuljama, koje su nosili Boniperti, Charles, Sívori i suigrači, pri trčanju su stvarale neobičnu izbočinu na leđima, dajući dojam da igrači imaju grbu.
Unatoč naslovu, početak te sezone nije bio nimalo ohrabrujući jer je Juventus u pripremama teško poražen 1:6 od Bologne. Upravo je taj poraz, međutim, postao temelj budućih uspjeha Čarobnog trija: shvativši da „atomski napad” sam po sebi nije dovoljan za ravnotežu momčadi, kapetan Boniperti trajno se povukao u vezni red kako bi po potrebi pomagao i u obrani. Iz tog novog rasporeda, uz Corradija i Garzenu na bočnim pozicijama te mladog Stacchinija na krilu, proizašao je Juventus sa čvrstom, iako ne hermetičnom obranom, ali s napadom gotovo bez premca u prvenstvu.
Uigravanje među ljudima iz Trojca nije bilo posve jednostavno zbog teškog suživota, koji je često prerastao u rivalitet na terenu, ponajprije između Bonipertija i Sívorija. Bili su česti nesporazumi između njih dvojice, pri čemu je Talijan teško podnosio slabiju predanost oriunda izvan terena, a Charles je, kao prirodni čovjek svlačionice, često bio mirotvorac. Ostala je zapamćena i jedna pljuska koju je Velšanin udario Južnoamerikancu pred kamerama da bi smirio njegovu naglost. Ipak, usprkos svim sumnjama i različitim osobinama, razumijevanje i prijateljstvo između nove „čudne” napadačke dvojice procvjetali su gotovo odmah. Najbolji strijelac Charles i Sívori završili su sezonu na prvom i trećem mjestu ljestvice strijelaca, s 28 i 22 pogotka, dok je torinska momčad ukupno postigla 96 pogodaka u 43 utakmice.
Sljedeća sezona donijela je neočekivani korak unatrag jer je Juventus prvenstvo završio tek na četvrtome mjestu. Ipak, sezonu je popravio osvajanjem trećeg kupa Italije, osvojenog na San Siru u Milanu pobjedom 4:1 protiv Intera. Ukupno je u toj sezoni zabio 106 pogodaka u 45 utakmica, uz dodatnu unutarnju „ratnu” liniju između Sívorija i Broćića koja je već u studenome dovela do odlaska jugoslavenskog trenera i dolaska privremenog rješenja u liku Teobalda Depetrinija.
1959. – 1961. mini|desno|Dottor Agnelli i kapetan Boniperti podižu Coppa Italia 1959./60.
U sljedeće dvije godine sabaudska se momčad stabilno vratila na vrh talijanskog nogometa. Na klupu se, uz pomoć još jedne klupske legende Carla Parole, vratio Cesarini, čovjek koji je bio drag Sívoriju i praktički jedini koji je mogao ukrotiti Cabezónov temperament te usmjeriti njegov talent u korist momčadi. U tom je poretku klub 1960. prvi put u povijesti osvojio double, odnosno kombinaciju naslova prvaka i nacionalnog kupa, što je dotad u Italiji pošlo za rukom samo Velikom Torinu.