Mutimir (, ) bio je knez prve srpske kneževine od oko 850. do 891. Porazio je bugarsku vojsku i udružio se s bizantskim carem, a Crkvu u Srbiji s Carigradskim patrijarhatom.
Bio je najstariji sin kneza Vlastimira, prapraunuk neimenovanog srbijanskog vladara iz 7. stoljeća, koji je uspio ujediniti srpska plemena u državu. U početku je vladao zajedno sa svoja dva mlađa brata, ali su se oni pobunili protiv njega te ih je prognao u Bugarsku, kao jamce mira.
Pozadina Smatra se da je brzo širenje Bugara preko Slavena na jug potaknulo Srbe na ujedinjenje u državu. Poznato je da su Srbi i Bugari živjeli u miru do invazije 839. (posljednje godine Teofila). Vlastimir je ujedinio nekoliko srpskih plemena,L. Kovacevic & L. Jovanovic, Istorija sprskog narodа, Beograd, 1894., Book 2, p. 38—39 Car Teofil (vladao 829. – 842.) vjerojatno je Srbima dao neovisnost,S. Stanojevic, Istorija sprskog narodа, Beograd, 1910., p. 46—47 a oni su priznali nominalnu vrhovnu vlast cara. Aneksija zapadne Makedonije od strane Bugara promijenila je političku situaciju, Malamir ili Presijan su možda vidjeli prijetnju u srpskoj konsolidaciji i odlučili su ih uključiti u svoje osvajanje slavenskih zemalja.
Bugarski kan Presijan I. (vladao 836. – 852.) napada srbijanski teritorij između 839. i 842. Bugarima su možda prijetili Srbi ili su možda Bizantinci htjeli odvratiti bugarsku pozornost kako bi se mogli nositi sa slavenskim ustankom na Peloponezu. Invazija je dovela do trogodišnjeg rata iz kojeg je Vlastimir izašao kao pobjednik; teško poraženi kan Presijan nije ostvario teritorijalne dobitke, izgubio je mnogo svojih ljudi i Vlastimirova vojska ga je protjerala.Известия за българите, p. 42—43
Rat je završio Teofilovom smrću 842. godine, što je Vlastimira oslobodilo obveza prema Bizantskom Carstvu, ali je i Bugarima dalo priliku da pripoje područja Ohrida, Bitole i Devolgrada 842.–843. godine.
Vlastimir je nastavio širiti se prema zapadu, zauzimajući jugoistočnu Bosnu i sjeveroistočnu Hercegovinu (Hum).M. Th. Houtsma, E.J. Brill's first encyclopaedia of Islam 1913-1936 p. 199. , U međuvremenu, Braničevo, Moravu, Timok, Vardar i Podrimlje zauzeli su Bugari.Encyclopædia Britannica: a new survey of universal knowledge, Volume 20, p. 341: "the eastern provinces (Branichevo, Morava, Timok, Vardar, Podrimlye) were occupied by the Bulgars."
Život Vlastimir je umro negdje između 845. i 850.Steven Runciman, A history of the first Bulgarian empire, p. 93: "Vlastimer’s death (about 845-50)", Primary source: De Administrando Imperio, pp. 154—5, a njegovu vlast podijelila su tri sina: Mutimir, Strojimir i Gojnik. Iako su vladali u oligarhiji, Mutimir je imao vrhovnu vlast, a dva brata djelovala su kao njegovi vazali.Đekić, Đ. 2009, "Why did prince Mutimir keep Petar Gojnikovic?", Teme, vol. 33, no. 2, pp. 683-688. PDF
Godine 853. ili 854. bugarska vojska, predvođena Vladimirom, sinom Borisa I. Bugarskog, napala je Srbiju u pokušaju osvete za prethodni poraz. Srpsku vojsku predvodili su Mutimir i njegova braća, koji su porazili Bugare, zarobivši Vladimira i 12 boljara. Boris I. i Mutimir dogovorili su prekid neprijateljstava (a možda i savez), a Mutimir je poslao svoje sinove Brana i Stefana na granicu da otprate zarobljenike, gdje su razmijenili predmete kao znak mira. Boris im je dao "bogate darove", dok je njemu dano "dva roba, dva sokola, dva psa i 80 krzna".
Unutarnji sukob među braćom rezultirao je protjerivanjem dvojice mlađe braće od strane Mutimira na bugarski dvor. Međutim, Gojnikovog sina, Petra, zadržao je na svom dvoru iz političkih razloga. Petar je ubrzo pobjegao u Hrvatsku. Razlog svađe nije poznat, iako se pretpostavlja da je bila posljedica izdaje.
Saraceni su napali Ragusu 866.Pokrštavanje Južnih Slovena Dubrovčani su zatražili pomoć od Bazilija I., na što je on odgovorio, poslavši veliku flotu sa svojim admiralom Niketom Orifom. Poganski Neretljani opljačkali su brod s izaslanicima koji su se vraćali iz Carigrada, što je razbjesnilo Bazilija I., zbog čega je poslao flotu i potom ih pokorio. Do 878. cijela Dalmacija bila je pod bizantskom vlašću (Tema Dalmacija), a većina zemlje bila je pod vjerskom jurisdikcijom Carigradskog ekumenskog patrijarhata.
Mutimir je umro 891. godine, a naslijedio ga je najstariji sin Pribislav. Mutimir i njegov sin Pribislav (kao "Preuuisclavo") očito su navedeni u Čedadskim evanđeljima, što bi moglo ukazivati na srpske kontakte s Akvilejom. Prijelaz Srbije na kršćanstvo bi se stoga podudarao sa sličnim inicijativama Rima u Moravskoj i Bosni i Slavoniji (kao, usput rečeno, i u Bugarskoj) i sugerirao koordiniranu akciju u jugoistočnoj Europi koja je potekla iz Rima.
Pokrštavanje
desno|mini|350px|Srpsko-hrvatska delegacija bizantskom caru Baziliju I. Ranosrednjovjekovni Srbi smatraju se kršćanima do 870-ih, s pokrštavanjem jugozapadnih Slavena koje je započelo u 7. stoljeću pod utjecajem Rimske crkve.
Prema 29. poglavlju djela De Administrando Imperio i 54. poglavlju djela Vita Basilii Konstantina VII., Srbe i ostale Slavene (ponovno) su pokrstili carigradski misionari koje je poslao Bazilije I.De Administrando Imperio, poglavlje 29 [O Dalmaciji i susjednim narodima u njoj]: "...većina ovih Slavena [Srba, Hrvata] nije bila ni krštena i ostala je nekrštena dovoljno dugo. Ali u vrijeme Bazilija, kristoljubivog cara, poslali su diplomatske agente, moleći ga i moleći da oni od njih koji nisu kršteni prime krštenje i da budu, kao što su izvorno bili, podložni carstvu Rimljana; i taj slavni car, blažene uspome, posluša ih i posla carskog agenta i svećenike s njim i krsti sve one koji nisu bili kršteni od spomenutih naroda..." Izvještaj je vjerojatno izmišljena naracija Konstantina VII. kako bi se Baziliju I. pripisalo zasluga za pokrštavanje koje je započelo u 7. stoljeću usred crkvenih previranja između Carigrada i Rima u regiji, ili pogrešno tumačenje temeljeno na izvještaju u očevoj Taktici o Baziliju I. koji je krstio i pokrštavao Slavene u Grčkoj. U poglavljima DAI-a koja se posebno odnose na Srbe i ostale, Bazilije I. se ne spominje ni u kakvom političkom ili vjerskom kontekstu Srba i ostalih. Pokrštavanje je samo djelomično bilo posljedica bizantskog i kasnijeg bugarskog utjecaja, jer je aktivnost Bazilija I. imala za cilj proširenje već postojeće kršćanske organizacije Rimske crkve na području bivše pretorijanske prefekture Ilirik (uključujući Bugarsku) i preuzimanje kontrole nad Srbima i ostalima. U istom stoljeću regija je također bila politički sporna između Karolinškog i Bizantskog Carstva. Bazilije I. vjerojatno je poslao barem jedno poslanstvo Mutimiru.
Čini se da je Mutimir odlučio održati zajedništvo Crkve u Srbiji s Istočnim pravoslavnim patrijarhatom Carigradskim kada ga je rimokatolički papa Ivan VIII. pozvao da se vrati pod jurisdikciju biskupije Sirmij (vidi također Moravska nadbiskupija) u pismu iz svibnja 873. Komatina je smatrao da papa želi ojačati utjecaj Rimokatoličke Crkve na istočni dio Ilirika s obzirom na granice iz daleke prošlosti, a ne nedavne, uključujući i Mutimirove stvarne pretke. Srbi i Bugari su potom usvojili staroslavensku liturgiju umjesto grčke. Za vrijeme vladavine Kocelja Panonskog (861. – 874.), komunikacija između Srbije i Velike Moravske morala je biti moguća. Postoji mogućnost da su neki ćirilometodovi učenici stigli u Srbiju 870-ih ili 880-ih. Trajni kršćanski identitet vidljiv je u tradiciji teoforskih imena u sljedećoj generaciji srpske kraljevske obitelji: Petar Gojniković, Stefan Mutimirović i Pavle Branović. Petros i Stefanos su obojica karakteristično bizantski podrijetli. lijevo|mini|300px|Crkva Svetih apostola Petra i Pavla u Rasu datira iz 9.-10. stoljeća. Aleksis P. Vlasto tvrdio je da je Raška eparhija osnovana za vrijeme Mutimirove vladavine, kao srpska biskupija, u Rasu s crkvom svetih apostola Petra i Pavla, kao dio općeg plana osnivanja biskupija u slavenskim zemljama Carstva, koji je potvrdio Carigradski sabor 879.-880., najznačajnije povezanog sa stvaranjem autonomne nadbiskupije za Bugarsku nad kojom je Rimokatolička crkva izgubila jurisdikciju. Međutim, prema Predragu Komatini, nema spomena ni o kakvoj biskupiji u Srbiji. U ranoj srednjovjekovnoj Europi postojanje kršćanske crkve bez biskupa u određenoj zemlji nije bilo neuobičajeno, a stavljanje pod panonskog biskupa implicira da u to vrijeme nije bilo lokalnog srbijanskog biskupa. Tibor Živković zaključio je, na temelju primarnih izvora Carigradske crkve, da nema podataka o osnivanju bilo kakvog novog crkvenog središta i organizacije u Srbiji, da je srpsko crkveno središte i glavni grad bio u Destinikonu, dok je Ras sredinom 9. stoljeća bio samo granična utvrda koja je postala crkveno središte biskupije do 1019.-1020. Carska povelja Bazilija II. iz 1020. Ohridskoj arhiepiskopiji, u kojoj su utvrđena prava i jurisdikcije, ima najraniji spomen Rasove biskupije/episkopije, navodeći da je pripadala bugarskoj autokefalnoj crkvi u vrijeme Petra I. (927. – 969.) i Samuila Bugarskog (977. – 1014.). Sima Ćirković smatrao je da ju je osnovao bugarski car, ali najvjerojatnije predstavlja najkasniji datum u kojem je mogla biti integrirana u Bugarsku crkvu. Episkopija je vjerojatno bila dio bugarske metropole Morave, ali sigurno ne Drača. Ako je bila na srpskom teritoriju, čini se da je Crkva u Srbiji ili dijelu teritorija Srbije postala povezana i pod utjecajem Bugarske Crkve između 870. i 924.
Naslijeđe U filmu "Boris I." iz 1985. godine, o životu Borisa I. od Bugarske, prikazan je mirovni sporazum između Mutimira i Borisa I.
Bilješke
Izvori
Reference
Ćorović, Vladimir, Istorija srpskog naroda, Book I, (In Serbian) Electric Book, Rastko Electronic Book, Antikvarneknjige (Cyrillic) Drugi Period, IV: Pokrštavanje Južnih Slovena
Ferjančić, B. 1997, "Basile I et la restauration du pouvoir byzantin au IXème siècle", Zbornik radova Vizantološkog instituta, no. 36, pp. 9–30. Vizantološki institut SANU (Božidar Ferjančić), „Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije (II tom)“ (fototipsko izdanje originala iz 1957), Beograd 2007
Vanjske poveznice Steven Runciman, Povijest Prvog bugarskog carstva, London, 1930.
Kategorija:Vlastimirovići Kategorija:Monarsi