mini|200px|Plakat iz 1896. koji reklamira rad Lea Taxila, na kojem je prikazana inačica Bafometa od Eliphsa Levija. Protumasonstvo, također i antimasonstvo kao i antimasonerija, označava kritiku, protivljenje i neprijateljstvo prema slobodnom zidarstvu i njegovim članovima.
Tijekom povijesti, ovo protivljenje dolazilo je iz različitih izvora, ali najčešće je bilo povezano s Katoličkom crkvom, koja je od 1738. godine, počevši s papinskom bulom In eminenti Apostolatus Specula, više puta osudila slobodno zidarstvo kao organizaciju nespojivu s kršćanskim učenjem. Kritike i osude slobodnog zidarstva bile su raznolike, ovisno o društvenom i povijesnom kontekstu, a njihova rasprostranjenost varirala je među različitim društvenim slojevima i religijskim skupinama. Kao društveni fenomen, protumasonstvo ima duboke povijesne korijene i razvijalo se kroz različite povijesne epohe, uglavnom u zapadnom svijetu.
Antimasonski politički pokreti i publikacije često su prikazivali slobodno zidarstvo kao tajno društvo umiješanu u političke zavjere, potičući tako teorije o "masonskoj uroti". Tijekom stoljeća, neprijateljstvo prema slobodnom zidarstvu hranjeno je raznim spekulativnim interpretacijama, poput tvrdnji da slobodni zidari infiltriraju političku i pravosudnu vlast, da visoki masonski stupnjevi nose skrivenu moć, te da masonski simboli prožimaju svakodnevni život kao znak njihove prikrivene dominacije. S racionalnijeg gledišta, orotumasonstvo se može promatrati i kao otpor progresivnim i liberalnim idejama koje potječu iz doba prosvjetiteljstva, s obzirom na to da su neki od najistaknutijih filozofa tog razdoblja bili povezani s ložama slobodnih zidara.
Razvoju antimasonske doktrine značajno je doprinijela knjiga francuskog svećenika Augustina Barruela, koji je tvrdio da je Francuska revolucija rezultat masonske urote. Tijekom 19. stoljeća protumasonstvo se snažno razvilo unutar ultramontanističkih katoličkih krugova i među misliocima kontrarevolucionarnog pokreta.
U 20. stoljeću slobodno zidarstvo bilo je meta napada s obje strane političkog spektra. Komunistička internacionala smatrala je slobodno zidarstvo kontrarevolucionarnom i zabranila svojim članovima sudjelovanje u njoj, dok je krajnja desnica slobodne zidare povezala s antisemitskim optužbama o "judeomasonskoj uroti", šireći tvrdnje o navodnim zajedničkim interesima tih skupina. Diktatorski režimi diljem svijeta, a posebno oni tijekom Drugog svjetskog rata, provodili su najteže progone slobodnih zidara. U nacističkoj Njemačkoj, fašističkoj Italiji i drugim autoritarnim državama slobodni zidari su često bili targetirani kao neprijatelji režima, pri čemu su lože bile raspuštene, a članovi zatvarani i progonjeni.
Terminologija mini|160px|Neslužbeni simbol protumasonstva. Prikaz najprepoznatljivijeg simbola slobodnog zidarstva, kutnika i šestara, sa zabranom. Pojam "protumasonstvo", odnosno "antimasonstvo", etimološki potječe iz sastavnica "masonstvo", koji je preuzet iz engleskog izraza freemason (free – "slobodan" i mason – "zidar"), te prefiksa "protu" koji označava onoga koji se protivi, kao i prefiksa "anti", koji dolazi iz starogrčkog jezika i znači "koji je aktivno protivan". Podrijetlo imenice "masonstvo" može se povezati s franačkom riječi makôn ("graditi, izrađivati", otkuda i engleski make) ili germanskim izrazom makôn ("pripremiti glinu za gradnju"), dok sufiks "-stvo" označava ideološki koncept.
Pojam "protumasonstvo" i njegovi izvedeni oblici pojavljuju se početkom 18. stoljeća u Njemačkoj, iako su stvarne pojave koje opisuje starijeg datuma. Jedan od najranijih zabilježenih primjera upotrebe pojma dolazi iz Protumasonskih društava (njem. Antimaßonische Societäten), udruga osnovanih oko 1740. godine u Hamburgu, Oberhausenu i Kopenhagenu. Danski kralj Kristijan VI. u početku je podržavao ova društva, no čini se da njihovo širenje nije bilo značajno.
Francuski povjesničar Michel Jarrige definira protumasonstvo, iliti antimasonstvo, kao "duhovni koncept koji proizlazi iz osjećaja i stava neprijateljstva prema slobodnim zidarima", dok antimasonerija označava "strukture stvorene s ciljem posvećenog i organiziranog bavljenja antimasonstvom". Nadalje, objašnjava: "Antimasonerija se razvija kroz udruge aktivista koje provode teorije antimasonstva. Drugim riječima, antimasonerija je organizirano antimasonstvo."
U 21. stoljeću, engleski stručnjak za slobodno zidarstvo Robert Cooper primjećuje da neprijateljstvo prema slobodnim zidarima postaje sve uobičajenije te da mnogi ljudi više mrze same slobodne zidare nego što kritiziraju slobodno zidarstvo kao pokret. Zbog toga preporučuje korištenje pojma "masonofobija", koji se oslanja na starogrčki sufiks phóbos ("strah, užas"), umjesto "protumasonstvo".
S druge strane, belgijski novinar Jiri Pragman predlaže umjesto tog hibridnog izraza korištenje riječi "latomofobija", koja dolazi iz dva grčka pojma: latomos (što označava kamenoresca ili klesara) i phobos (strah). Ovaj izraz izravno upućuje na operativne korijene slobodnog zidarstva i fobiju povezanu s njim. Iz istog korijena nastaju i izvedenice "latomofagija" (u prenesenom značenju "proždiranje zidara") te pridjev "latomofagičan". Drugi autori preferiraju izraz "novo antimasonstvo", kojim opisuju suvremene ideološke pokrete usmjerene protiv slobodnog zidarstva.
Početci protumasonstva u 18. stoljeću Prvo protumasonstvo Kada se slobodno zidarstvo proširilo u Francuskoj 1720-ih godina, postalo je metom napada, ponajprije iz naroda. Glasine i tračevi poticali su taj rani oblik protumasonstva, koji povjesničari nazivaju "prvim protumasonstvom". Strah od tajnovitosti potaknuo je neprijateljstvo u vremenu kada nije postojala sloboda udruživanja. Lože slobodnih zidara, koje su okupljale svoje članove u određene večeri, izazvale su sumnju u javnosti i bile predmet brojnih nagađanja. Optuživani za pijanstvo, homoseksualnost i "sodomijski grijeh", slobodni zidari su izazivali nepovjerenje. Stoga je prva polovica 18. stoljeća obilovala pamfletima, satirama i dijatribama usmjerenima protiv slobodnog zidarstva.
Počeci protumasonske ideologije mini|120px|Red slobodnih zidara je izdan i Mopsesova tajna otkrivena, djelo abbéa Gabriel-Louisa Péraua iz 1744. mini|250px|Djelo Louisa Travernola, Slobodni zidari slomljeni, objavljeno 1747. Razvoj protumasonske ideologije odvijao se kroz bogatu literaturu. Godine 1745. i 1748. objavljeno je čak pet knjiga o slobodnom zidarstvu. Prije 1738. interes za slobodno zidarstvo bio je slab.
Godine 1730. u Londonu je objavljena knjiga Raskrinkana masonerija (engl. Masonry Dissected), zbirka obreda prva tri stupnja slobodnog zidarstva. Autor Samuel Prichard, bivši slobodni zidar i gorljivi protivnik slobodnog zidarstva, tvrdio je da je riječ o prijevari. Svoju knjigu napisao je s ciljem razotkrivanja tajni slobodnog zidarstva i njihove diskreditacije. Godine 1738. objavljena je Recepcija slobodnog zidara (fran. La Réception d’un Frey-Maçon), prvo otkrivanje "tajni" slobodnih zidara na francuskom jeziku. Autor tog djela bio je René Hérault, pariški glavni policijski inspektor, koji je aktivno sudjelovao u antimasonskoj kampanji. Francuski povjesničar Jacques Lemaire smatra da je njegov pristup bio usmjeren na "ismijavanje loža kroz njihovo prikazivanje kao besmislenih i smiješnih organizacija".
Između 1738. i 1751. objavljeno je tridesetak djela koja su oblikovala početke protumasonstva u Francuskoj. Ta su djela bila raznolika i mogla su se podijeliti u tri kategorije: književna djela – u kojima se slobodno zidarstvo prikazuje kroz dramske ili pripovjedne forme; djela razotkrivanja – objavljena bez namjere nanošenja štete, ali usmjerena na otkrivanje "tajni" slobodnog zidarstva te pamfleti – pogotovo od 1743. nadalje, koji su često bili povezani s crkvenim napadima na slobodno zidarstvo. Književna djela ponekad su pisali i sami slobodni zidari. Tako primjerice švicarski pisac Pierre Clément u svojoj drami Slobodni zidari ne napada slobodno zidarstvo. S druge strane, anonimna komedija Slobodni zidar Harlekin sadrži dvije scene u kojima se lože prikazuju kao organizacije koje "sklapaju pakt s vragom". Međutim, autori su prvenstveno koristili popularnu fascinaciju tajnama kako bi pridobili čitateljsku publiku.
U prvoj polovici 18. stoljeća pojavila su se i djela koja su tvrdila da razotkrivaju masonske tajne, ali su zapravo bila fikcija. Među njima se ističe Slobodno zidarstvo ili Otkrivanje misterija slobodnih zidara po Madam ***, jedna od prvih knjiga koja je otvoreno izražavala neprijateljstvo prema slobodnim zidarima. Predstavlja ložu kao politički projekt s ciljem stvaranja "egalitarne zajednice zajedničkih dobara". Drugo značajno djelo, Tajna slobodnih zidara u potpunosti otkrivena jednoj sedamnaestogodišnjoj dami, bilo je burleskno i izrugivalo se slobodnom zidarstvu.
S vremenom su antimasonski pamfleti preplavili književnu scenu. Prvi ozbiljni napadi na slobodno zidarstvo pojavili su se 1744. godine s knjigama Pustošenje modernih izvođača Jeruzalemskog hrama autora Louisa Travenola i Red slobodnih zidara je izdan i Mopsesova tajna otkrivena od abbéa Gabriel-Louisa Péraua. Oba autora tvrdila su da su infiltrirali lože slobodnih zidara i prikazali ih kao centre "svečanih orgija" i "praznovjernih rituala". Travenol, vođen nacionalističkim motivima, vidio je slobodno zidarstvo kao oblik anglofilije, što je smatrao prijetnjom Francuskoj. Njegovo drugo djelo, Slobodni zidari slomljeni (1747.), smatra se početkom filozofskog protumasonstva u književnosti. Djelo je inspirirano ultramontanskim katoličkim krugovima i tvrdi da slobodni zidari služe vragu. Slobodno zidarstvo se u njemu povezuje s hedonizmom, epikurejstvom i religijskom tolerancijom, što autor smatra prijetnjom Kršćanskoj Crkvi.
Knjiga Pismo i savjetovanje o Društvu slobodnih zidara sintetizira glavne teme antimasonske literature i po prvi put optužuje slobodne zidare za "urotu protiv monarhije". Iako je u početku protumasonstvo bio difuzan i ograničen na pučke slojeve, od 1738. godine Katolička Crkva formalizira ga kroz niz tekstova koji kombiniraju stvarnost i fikciju, šireći ih u svim društvenim sferama pod svojim utjecajem.
Tipologija protumasonstva Iz razvoja protumasonstva i njegovog ideološkog oblikovanja izdvajaju se dva glavna pravca: religijsko ili doktrinarno protumasonstvo te političko ili društveno protumasonstvo.
Religijsko protumasonstvo mini|170px|Objava papinske bule In eminenti Apostolatus Specula Klementa XII. 1738. godine. Doktrinarno protumasonstvo promatra slobodno zidarstvo kao protu-religiju, koja u najboljem slučaju zagovara religijski relativizam, a u najgorem filozofiju sotonističke naravi. Te dvije ideološke struje često su kroz povijest djelovale zajedno. Postoji i manje raširen "tradicionalno" protumasonstvo, koje slobodnom zidarstvu prvenstveno zamjera iskrivljavanje njegovih izvornih načela.
Već 1738. godine, papa Klement XII. objavio je bulu In eminenti Apostolatus Specula, kojom je zabranio katolicima pristup slobodnom zidarstvu. U tom trenutku, slobodno zidarstvo se već proširilo Europom, ali crkvena zabrana nije naišla na široko poštovanje. Zbog toga je papa Benedikt XIV. 1751. godine ponovio osudu slobodnog zidarstva u buli Providas Romanorum. Glavni razlozi za osudu bili su religijski pluralizam koji se prakticirao unutar loža te tajna prisega koju su slobodni zidari polagali, a koju je Crkva smatrala sumnjivom. Papinstvo je strahovalo da bi tajnovitost masonskih obreda mogla prikrivati moralnu izopačenost i širenje hereze.
Između 1738. i 1751. u Francuskoj je objavljeno najmanje 31 pravni spis i pamflet s antimasonskom tematikom. Ti su dokumenti, temeljeni na kanonskom pravu, bili dostavljeni pravosudnim i crkvenim vlastima, a bavili su se slobodnozidarskim "filozofskim ambicijama" i životom unutar loža – onako kako ih je Katolička Crkva percipirala.
Političko ili društveno protumasonstvo