Austrougarska vojska bila je kopnena sastavnica oružanih snaga Austro-Ugarske od 1867. do 1918. Sastojala se od Zajedničke vojske (c. i kr. vojska, njem. Gemeinsame Armee) novačene iz svih krajeva Monarhije te tri domobranstva:István Deák: Der k. (u) k. Offizier 1848– 1918, Beč – Köln – Weimer, 1991., str. 72. c. i kr. domobranstva pod imenom Landwehr (za austrijski dio Monarhije), kr. ugarskog domobranstva pod imenom honvédség (za ugarski dio Monarhije) i hrvatsko-slavonskog domobranstva (za Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju). U slučaju rata pridruživao im se i dvojno podijeljeni pučki ustanak (njem. Landsturm).
Postrojbe Zajedničke vojske (kaiserlich und königliche Armee) ili k.u.k. postrojbe su uglavnom bile slabije uvježbane te su imale ograničen pristup novoj opremi, jer su vlade Austrije i Ugarske običavale izdašnije financirati postrojbe svog domobranstva umjesto ravnomjernog razvoja svih grana vojske. Pukovnije domobranstva, Landwehra i honvédséga su imale tri bojne, dok su pukovnije Zajedničke vojske imale četiri.
Ime Za kopnene postrojbe podređene austrougarskom Ministarstvu rata postojale su različiti nazivi. U službenim listovima i publikacijama zakona i pravilnika obično se koristio jednostavni naziv Kopnena vojska (Heer) ili Zajednička vojska (Gemeinsames Heer). U slučaju rata, kada su sve postrojbe i grane kopnenih snaga bile podređene jednom tijelu, koristi se naziv c. i kr. vojska (K. u. K. Armee).
Povijest
200px|mini|lijevo|Razmještaj Austrougarske vojske, 1898. Nastanak Oslabljen zbog izgubljenog rata, koji je Austrija zajedno s vojskom Njemačkog saveza vodila protiv Prusije, car Franjo Josip I. bio je 1866./7. prisiljen podijeliti suverenitet s Ugarskom, potpisavši Austro-ugarsku nagodbu. Nagodbom su 1867. osnovane zajedničke austrougarske oružane snage, koje se dijele na zajedničku vojsku i ratnu mornaricu te tri domobranstva: c. i kr. domobranstvo pod imenom landwehr (za austrijski dio Monarhije), kr. ugarsko domobranstvo pod imenom honvédség (za ugarski dio Monarhije) i hrvatsko-slavonsko domobranstvo (za Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju) te dvojno podijeljen pučki ustanak.Pojić, Milan; 2001., Ustroj Austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868.-1914., Arhivski vjesnik, No.43. ožujka 2001..
Zajednička vojska ima zadaću braniti dvojnu monarhiju protiv "izvanjskog neprijatelja i uzdržavati red i sigurnost u zemlji". Domobranstvu je zadaća podupirati zajedničku vojsku i braniti granice od napada, te iznimno za održavanje reda i sigurnosti. Pučki se ustanak (Landsturm) predviđa kao krajnja obrambena mjera u ratu u slučaju prodora neprijatelja na teritorij Monarhije. Posebno je ustrojen tek 1886. Vojna obveza u zajedničkoj vojsci traje 10 godina (3 godine u postrojbi i 7 godina u pričuvi), a u domobranstvu 12 godina (2 godine u postrojbi i 10 godina u pričuvi).
1867. – 1914. Zapovjedništvo 200px|minijatura|lijevo|Conrad von Hötzendorf za radnim stolom Car i kralj Franjo Josip I. bio je, doduše, vrhovni zapovjednik svih postrojbi Monarhije, koje su prisezale na vjernost njemu. No, nakon debakla u Austrijsko-sardinijskom ratu prepustio je vođenje vojske uglavnom Glavnom stožeru. No, do kraja života pokazivao se gotovo isključivo u odori, sudjelovao je u godišnjim manevrima te je imao zadnju riječ prilikom promaknuća, premještenja i odlikovanja, iako nije više bio aktivan u vođenju vojske. Tijekom Prvog svjetskog rata nije posjećivao postrojbe na bojišnici zbog poodmakle dobi (84-86 g.) Za njega, kao i za njegovog nasljednika Karla I., vojska je bila ključni instrument moći monarha u državi, jer je slušala samo careve naredbe. Nakon njega za sve je bio zadužen posebni načelnik Glavnog stožera, dok je ministar rata bio odgovoran za organizaciju, tehniku, obuku, opremu i financiranje. Oba vršitelja dužnosti imenovao je ili promicao sam car i kralj te nisu bila odgovorna parlamentu.
Od 1898. prijestolonasljednik Franjo Ferdinand preuzima poseban položaj. Franjo Josip mu je dodijelio zadaću inspekcije vojske te je prijestolonasljednik u dvorcu Belvedere uspostavio svoj vlastiti vojni ured. Kasnije se aktivirao i na opremanju ratne mornarice te je 1913. preuzeo naslov Glavnog nadzornika cjelokupnih oružanih snaga. Odgovarao je samo caru i kralju, koji mu je dao odriješene ruke za moderniziranje strukture, sve dok ne prekorači sredstva dopuštene u parlamentu. 1914. zbog svoje pozamašne dobi car je imenovao nadvojvodu Friedricha za vrhovnog vojnog zapovjednika. Njegova zadaća je bila prije svega naglasiti ulogu dinastije u ratu. No, Friedrich je po carevoj želji prepustio zapovijedanje načelniku Glavnog stožera Franzu Conradu von Hötzendorfu. Car i kralj Karlo I. sam je preuzeo vrhovno zapovjedništvo od 2. prosinca 1916. do kraja rata.
Planovi i operacije Austro-Ugarska je izbjegavala veće ratove i sukobe između 1867. i 1914., ali je bila uključena u više manjih vojnih akcija, poput zauzimanja BiH i austrougarska uprava Provincija. Ipak, glavni stožer je imao spremne planove za velike sukobe protiv susjeda, posebno Srbije, Italije i Rusije.Rothenburg, str. 97,99,113-17,124-25,159 Krajem 19. stoljeća vojska je korištena u suzbijanju nemira unutar Monarhije: 1882. i 1887. u BečuRothenburg, str. 121 te protiv njemačkih nacionalista u Grazu i čeških u Pragu u studenom 1897.Rothenburg, str. 130 Vojnici pod zapovjedništvom Conrada von Hotzendorfa korišteni su u suzbijanju izgreda koje su izazvali talijanskih prosvjednici u Trstu 1902.Rothenburg, str. 143 U Hrvatskoj je vojska korištena prilikom Rakovičke bune 1871., u suzbijanju protumađarskih prosvjeda 1883. i ponovno za vrijeme narodnog pokreta 1903.
Najznačajnija operacija austrougarskih postrojbi do rata bilo je Zaposjedanje BiH 1878. Postrojbe pod zapovjedništvom Josipa Filipovića i Stjepana Jovanovića ušle su u bivšu osmansku pokrajinu očekujući slab ili nikakav otpor, no dočekao ih je značajan otpor lokalnih Muslimana i Srba. Unatoč poteškoćana kod Maglaja i Tuzle, Sarajevo je zauzeto u listopadu. Austrougarska strana imala je 5000 žrtava, a neočekivana žestina kampanje dovela je do međusobnih optužbi vojnog i političkog vrha.Rothenburg, str. 101-02
Prvi svjetski rat
250px|minijatura|desno|Bitnica hrvatskih postrojbi u Austrougarskoj vojsci, istočno bojište Početkom rata, vojska je podijeljena na dvije skupine: manja je napala Srbiju, dok je veća krenula na istočnu bojišnicu protiv Rusije. No, srbijanska kampanja je bila katastrofa – do kraja 1914. nije zauzet gotovo nikakav teritorij po cijenu gubitka 227.000 vojnika (od ukupno 450.000). Na istočnoj bojišnici pošlo je jednako loše – vojska je bila poražena u bitci kod Lemberga, a velika utvrda Pržemysl je opsjednuta te je pala u ruke ruske vojske u ožujku 1915. U svibnju 1915., Italija se pridružila Antanti i napala Austro-Ugarsku. Teške i neodlučne borbe na talijanskoj bojišnici potrajat će do kraja rata. Samo protiv Italije se Austrougarska vojska pokazala učinkovitom, uspjevši zadržati brojčano nadmoćne Talijane. U ljeto iste godine vojska je na istočnom bojištu sudjelovala u zajedničkoj gorličko-tarnowskoj ofenzivi s Nijemcima, a kasnije je, zajedno s bugarskim i njemačkim snagama, zauzela Srbiju. 1916. Rusi su poveli Brusilovljevu ofenzivu, shvativši svoju brojčanu nadmoć nad Austrougarskom vojskom. U toj ofenzivi austrougarska strana je izgubila oko milijun ljudi te se nikad nije oporavila od tog gubitka. Kako je vrijeme teklo, vojska se sve više oslanjala na Njemačku. Od 1916. pouzdanje u njemačku vojnu moć slabi, a nedostatak materijala, nizak moral, teški gubici kao i heterogeni karakter vojske odrazili su se na njenu operativnost. Posljednja dva austrougarska uspjeha, osvajanje Rumunjske i ofenziva u Kobaridima, bili su ostvareni uz pomoć njemačke vojske. Zbog sve većeg oslonca na Njemačku, u vojsci se počeo širiti defetizam.
22. listopada 1918. hrvatska 83. domobranska brigada je odbila zamijeniti 84. brigadu na položaju na talijanskom bojištu radi smjene, što je bio znak za masovno otkazivanje neposlušnosti ostalih naroda u Austrougarskoj vojsci."Vojna enciklopedija", drugo izdanje, II svezak, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1973. Odstupivši 30./31. listopada s položaja, 84. brigada je zajedno s 83. brigadom prevezena preko Koruške u domovinu. Istog dana Ugarska je prekinula veze s Austrijom i proglasila zajedničko Ministarstvo rata nezakonitim. Novi mađarski ministar rata Bela Linder pozvao je mađarske pukovnije na povratak s talijanskog bojišta. 3. studenog Monarhija je potpisala prekid rata s Italijom i Antantom, a 6. studenog car Karlo je i službeno raspustio vojsku.
Brojnost i sastav 1868. bilo je 255.000 aktivnih vojnika, dok se broj mobilizacijom mogao povećati na 800.000. No, to je i dalje bio značajno manje od vojski Francuske, Sjevernonjemačkog saveza ili Rusije, od kojih je svaka mogla mobilizirati više od milijun ljudi.Rothenburg, str. 81 Iako je stanovništvo Monarhije 1900. prešlo 50 milijuna, brojnost vojske bila je ograničena brojkama iz 1889. Tako je na početku stoljeća Austro-Ugarska novačila samo 0,29 % stanovništva, nasuprot 0,47 % u Njemačkoj, 0,35 % u Rusiji i 0,75 % Francuskoj.Rothenburg, str. 126. Zbog uzastopnog protivljenja mađarske strane zahtjevima za povećanje kontigenta ročnika, vojni zakon iz 1889. nije bio mijenjan sve do 1912., što je konačno omogućilo povećanje broja vojnih pripadnika i obveznika.Rothenburg, str. 126, 165
Etnički sastav odražavao je etničku raznovrsnost države. 1906. od 1000 vojnika, 267 su bili Nijemci, 223 Mađari, 135 Česi, 85 Poljaci, 81 Rusini (ili Ukrajinci), 67 Hrvati (ili Srbi), 64 Rumunji, 38 Slovaci, 26 Slovenci te 14 Talijani.Rothenburg, str. 128 Časnici su bili velikom većinom katolici. 1896. od 1000 časnika, 791 su bili katolici, 86 protestanti, 84 Židovi, 39 pravoslavni i jedan unijat. Austrougarska vojska je bila gotovo jedina među vojskama europskih sila prije 1914. koja je redovno promicala Židove na zapovjedne položaje.Rothenburg, str. 118 Dok su Židovi činili 5 % stanovništva, istovremeno su činili 18 % pričuvnih časnika. Iako nije bio službenih prepreka primanju u službu i napredovanju za Židove, Conrad von Hötzendorf i Franjo Ferdinand ponekad su iskazivali antisemitske svjetonazore. Franjo Ferdinand je također bio optužen i za diskriminaciju prema časnicima protestantima.Rothenburg, str. 142,151
Financiranje i nabava 200px|minijatura|lijevo|7-tonski kamion Austrougarske vojske Nakon 1867. Carevinsko vijeće je bilo pod dominacijom njemačkih liberala, koji su općenito vojsku smatrali reliktom feudalizma. U Budimpešti pak zakonodavci su bili neodlučni odobravati sredstva za Zajedničku vojsku, ali su izdašno financirali ugarsko domobranstvo (Honvédség). 1867. vojni proračun je iznosio 25 % ukupne državne potrošnje, no gospodarska kriza 1873. snažno je pogodila Austro-Ugarsku te su strani promatrači smatrali da država ne bi izdržala veliki rat.Rothenburg, str. 78 Unatoč povećanjima izdvajanja za vojsku tijekom 50-ih i 60-ih godina 19. stoljeća, krajem stoljeća Austro-Ugarska je i dalje trošila najmanje na svoju vojsku od svih europskih velesila. Iako je vojni proračun rastao — s 262 milijuna kruna 1895. na 306 milijuna 1906. — to je i dalje bilo daleko manje po glavi stanovnika od ostalih velikih država u Europi, uključujući i Italiju, te otprilike jednako Rusiji, koja je imala znatno veće stanovništvo.Rothenburg, str. 125/6 1912. vojni proračun iznosio je oko 670 milijuna kruna, što je bilo manje od 3,5 % BDP-a, što je ipak bio napredak, budući da je 1906. iznosio svega 2,5 % BDP-a. Istovremeno, u Rusiji, Italiji i Njemačkoj za vojsku se izdvajalo oko 5 % BDP-a.Günther Kronenbitter: „Krieg im Frieden“. Die Führung der k.u.k. Armee und die Großmachtpolitik Österreich-Ungarns 1906–1914. Verlag Oldenbourg, München 2003, , S. 148