Marija Radić (rodnim imenom Marie Dvořáková; Prag, 27. kolovoza 1874. – Zagreb, 17. lipnja 1954.) bila je češko-hrvatska učiteljica, knjižničarka, publicistkinja i nakladnica. Bila je istaknuta hrvatska javna radnica.Ivan Mužić, Stjepan Radić u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Nakladi zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990., , str. 390. Pisala je članke u glasilima Hrvatske seljačke stranke (HSS) među ostalim zalažući se za opće pravo glasa i ravnopravnost žena,Branka Boban, Stjepan Radić u vrijeme Prvoga svjetskog rata, Alinea, Zagreb, 2006., , str. 282., 286. a značajno je pomagalaBranka Boban, Demokratski nacionalizam Stjepana Radića, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1998., , str. 152. i bila suradnicom svojemu suprugu, hrvatskomu političaru i književniku Stjepanu Radiću.Marijan Lipovac, Marija i Stjepan Radić - supružnici i suradnici čiji je brak postao simbolom hrvatsko-češkog prijateljstva, Croatia.ch, preuzeto 5. siječnja 2013.
Životopis Austro-Ugarska mini|300px|desno|Stjepan i Marija Radić s djecom, Milicom, Mirom, Vladimirom i Brankom.
Marija Radić rodila se u Pragu 1874. godine. Učiteljsku školu polazila je u Pragu gdje ju je i završila 1894. godine. Iste godine na jednom izletu, nedaleko Praga, upoznala je svoga budućega supruga Stjepana Radića koji je u to vrijeme studirao u Pragu. Nakon učiteljske škole službovala je u više čeških mjesta. Radila je kao učiteljica u Kutnoj Hori (do rujna 1895. godine), u Metylovicama (do 1896. godine), u Táboru (do 1897. godine) i zatim u Jistebnicama (do 1898. godine). Marija i Stjepan Radić vjenčali su se 23. rujna 1898. godine u praškoj crkvi svetog Norberta (u to vrijeme zvala se Na Andělce, prema ranijoj kapelici Svete Marije Anđeoske) i imali su četvero djece: Milicu (1899. – 1946.), Miroslavu (Miru) (1901. – 1988.), Vladimira (Vlatka) (1906. – 1970.) i Branislava (Branimira, Branka) (1912. – 1983.).
Nakon vjenčanja Marija i Stjepan Radić pošli su u Krakov i Lavov s njihovim kumom, trgovcem vinom, Vjekoslavom Prpićem, pošto on nije znao poljski jezik pozvao ih je kako bi mu bili na usluzi. Nakon toga prošli su kroz Mađarsku i stigli u Hrvatsku, u Zagorje, u selo Pristavu kod Klanjca gdje je živio Stjepanov prijatelj Milan Krištof, zatim su otišli u Bjelovar kod Radićeva brata Ivana pa potom u Trebarjevo Desno, gdje su stanovali kod Stjepanove sestre Kate Jančir i ondje proveli tri mjeseca, od listopada 1898. do siječnja 1899. godine.
Početkom veljače 1899. godine Marija odlazi zajedno sa suprugom Stjepanom u Pariz gdje su živjeli pet mjeseci u oskudici a ona mu pruža podršku pri njegovome završavanju akademskoga školovanja na Slobodnoj školi političkih nauka. Danju je Stjepan bio na predavanjima a na večer do kasno u noć diktirao je svoju raspravu za diplomu, Savremena Hrvatska i južni Slaveni (La Croate actuelle et les Slaves du Sud), francuski svojoj ženi.Stjepan Radić. Politički spisi, priredio Zvonimir Kulundžić, Znanje, Zagreb, 1971., str. 64.-67.Zvonimir Kulundžić, Stjepan Radić i njegov republikanski ustav, vl. naklada, Zagreb, 1989., str. 43. Zatim živjeli su neko vrijeme u Pragu, gdje Stjepan surađivao s češkim listovima, a kada ga je policija protjerala iz Praga oni odlaze u Zemun, u ljeto 1900. godine, gdje je Stjepan bio balkanskim dopisnikom čeških, francuskih i ruskih listova. Od 1902. godine žive u Zagrebu.
Godine 1909., koncem siječnja, Stjepan i Marija odlaze na put u Rusiju.Spomenica braće Radić. Stjepan Radić., (izabrao i obradio inž. Franjo Gaži), naklada: prof. Stjepan Radić, Zagreb, 1990., Marija ud. Radić, Uspomene i sjećanja na mog nezaboravnog supruga Stjepana Radića, I knjiga, str. 16. Išli su prvo u Prag gdje kod jedne Marijine kolegice učiteljice ostavljaju djecu na čuvanje a potom u Sankt Peterburg, gdje su išli na poziv ruskoga generala Volodimirova, koji im uzvraća gostoprimstvo pruženo kada je bio njihov gost u Zagrebu. U Sankt Peterburgu boravili su dva mjeseca a Radić je održao i jedno predavanje u Moskvi o prilikama u Hrvatskoj. Nakon toga vratili su se u Hrvatsku putem Varšave i Praga.
Godine 1911. osnovali su, u svojoj kući u Međašnjoj ulici br. 12, Stjepan i Marija Radić Slavensku knjižaru (1912. godine otvorili su još jednu u Jurišićevoj ulici br. 1),Stjepan Radić. Politički spisi, priredio Zvonimir Kulundžić, Znanje, Zagreb, 1971., str. 81. koju je velikim dijelom vodila Marija, a gdje su se bavili i nakladništvom tiskajući više knjiga, brošura te separate iz Božićnica.
Kraljevstvo SHS/Kraljevina SHS/Kraljevina Jugoslavija mini|300px|desno|Marija Radić na zborovanju.
U novoj državi Kraljevstvu SHS Stjepan Radić nastavlja politički djelovati no biva podvrgnut strogome nadzoru upravnih organa vlasti, žandarmerije, policije i vojske te je proganjan, kažnjavan, suđen i zatvaran.Bosiljka Janjatović, Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928., Dom i svijet, Zagreb, 2003., , str. 149. Prvi put u novoj državi Stjepan Radić bio je uhićen 25. ožujka 1919. godine i to po izravnom nalogu iz BeogradaBosiljka Janjatović, Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928., Dom i svijet, Zagreb, 2003., , str. 152. (a nad Marijom Radić uspostavljen je policijski nadzor te su ona i kći Mira također bile, tijekom rujna, uhićene i zadržane u zatvoru petnaestak dana kako bi se vršio pritisak na Radića).Bosiljka Janjatović, Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928., Dom i svijet, Zagreb, 2003., , str. 162. i fusnota 531 na str. 162. Tada su uhićeni i prvaci Hrvatske stranke prava dr. Josip Pazman i dr. Vladimir Prebeg, te bivši narodni zastupnik Dragutin Hrvoj, a uz obrazloženje tih uhićenja navedeno je: "Uapšenje je uslijedilo radi njihova djelovanja u inozemstvu, kojim se silno otešćava položaj kraljevstva SHS na mirovnoj konferenciji i teško ugrožava interes države".Bosiljka Janjatović, Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928., Dom i svijet, Zagreb, 2003., , str. 153. Bio je to jedan od prvih poteza karađorđevićevskih vlasti u svrhu onemogućivanja oporbe u novoj državi. Radić je bio uhićen iako je kao narodni zastupnik imao imunitet nepovrjedivosti. U zatvoru je bio isprva u samici (oko dva mjeseca) te je često trpio razna maltretiranjaBosiljka Janjatović, Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928., Dom i svijet, Zagreb, 2003., , str. 158. i zlostavljanja. Marija Radić uputila je početkom siječnja 1920. godine molbu banu Tomljenoviću tražeći puštanje svoga muža iz zatvora ali nije dobila nikakav odgovor,Bosiljka Janjatović, Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928., Dom i svijet, Zagreb, 2003., , str. 162. onda je 26. veljače uputila još jednu molbu novome hrvatskome banu Matku Laginji opisavši Radićev položaj u zatvoru i tražeći neka se bar to promijeni. Radić je pušten 27. veljače na intervenciju bana Matka Laginje, a protivno volji regenta Aleksandra Karađorđevića, beogradske vlade i Svetozara Pribićevića.Bosiljka Janjatović, Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928., Dom i svijet, Zagreb, 2003., , str. 163.
U srpnju 1923. godine Stjepan Radić putuje u inozemstvo kako bi upoznao svjetsku političku javnost s problemima hrvatskoga nacionalnog pitanja, očekujući potporu međunarodnih čimbenika.Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj od 1918. do 1935. godine, Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., , str. 229. Krenuo je tajno iz države, 21. srpnja 1923. godine, kroz Madžarsku u Beč, a supruga Marija pridružuje mu se nešto kasnije, te su onda otputovali u London gdje se nalaze od polovice kolovoza do 22. prosinca iste godine, te se ponovno vraćaju u Beč. U Beču posjećuju ih kći Milica i još nekoliko političkih prijatelja iz Hrvatske i u Beču ostaju zajedno za Božić.Spomenica braće Radić. Stjepan Radić., (izabrao i obradio inž. Franjo Gaži), naklada: prof. Stjepan Radić, Zagreb, 1990., Marija ud. Radić, Uspomene i sjećanja na mog nezaboravnog supruga Stjepana Radića, I knjiga, str. 20.-22. Poslije se Marija kratko zadržala u Beču i otišla je za Zagreb a Stjepan krajem svibnja 1924. godine, zajedno sa sinom Vladimirom i zetom inž. Augustom Košutićem, odlazi u Moskvu, gdje je svoju stranku učlanio u Seljačku internacionalu. Na cijelom tom putu po inozemstvu nisu imali mira od jugoslavenske policije i bili su praćeni od detektiva i agenata koji su slali izvješća o Radićevim kretanjima i kontaktima.Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj od 1918. do 1935. godine, Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., , str. 229.-230.
Od 1927. godine Marija Radić bila je predsjednicom Ženskih organizacija HSS-a (od 1936. Hrvatskog srca), koje su se bavile prosvjetnim radom.
Dne 20. lipnja 1928. godine Stjepan Radić smrtno je ranjen u Beogradu u atentatu u Narodnoj skupštini, kada je radikalski zastupnik Puniša Račić pucao u prvake HSS-a, a umro je 8. kolovoza 1928. godine, od posljedica ranjavanja. Marija Radić odbila je mirovinu koju joj je ponudio kralj Aleksandar I. Karađorđević, poručujući kako ne želi mirovinu od ubojice svoga muža. U kolovozu 1928. godine dobila je od Zagrebačke oblasti mirovinu.
U studenome 1928. godine zatražila je od Lige naroda, u pismu kojega su prenijeli mnogi svjetski listovi, neka ostvari nadzor nad istragom o skupštinskome atentatu kako bi se objektivno utvrdili "svi krivci kao i intelektualni začetnici toga zločina" (navodeći i to što je i sam Stjepan Radić tražio neka istraga obuhvati i ministra dvora) i kako "sudstvo u Srbiji nije politički neovisno kao u zapadnim državama" nego je pod izravnim uplivom svake vlade.Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji: 1918.-1941., Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., , knjiga 1, str. 543. i fusnota 1097 na str. 543.
Nakon uvođenja i za vrijeme Šestosiječanjske diktature počeo je nadzor nad skupinom istaknutih hrvatskih političara, a prvenstveno nad vodstvom HSS-a. Zagrebačka policija je, početkom travnja 1929. godine, po nalogu generala Živkovića, predsjednika vlade i kraljeva pobočnika, postrožila nadzor te je nakon samo dnevnoga praćenja uvela i 24-satni nazdor nad dr. Vladkom Mačkom, dr. Ivanom Pernarom, dr. Jurjem Krnjevićem te Marijom Radić.Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj od 1918. do 1935. godine, Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., , str. 263. Marija Radić i njezina obitelj, iako je imala dosta sukoba s policijom (npr. u vrijeme obilježavanja Radićevih obljetnica i u svezi s listom Dom), bili su pošteđeni zatvora i kažnjavanja.Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj od 1918. do 1935. godine, Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., , str. 271.
Drugi svjetski rat i nakon Drugoga svjetskoga rata Nakon što su ustaše uz pomoć fašističke Italije i nacističke Njemačke uspostavili NDH rad Hrvatske seljačke stranke bio je, 11. lipnja 1941. godine,Branka Boban, Sudski progoni prvaka Hrvatske seljačke stranke (1945.-1948.), str. 241., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 8. kolovoza 2014.), preuzeto 18. veljače 2017. zabranjen. Za vrijeme NDH članovi i vodstvo stranke često su bili proganjani i zatvarani a neki su i ubijeni. Slavenska knjižara u Jurišićevoj br. 1 bila je središte ilegalne djelatnosti stranke pa je Marija Radić svakodnevno bila u kontaktu sa stranačkim aktivistima.