mini|300px|Žalost Žalost je složeni odgovor na gubitak, osobito na gubitak nekoga ili nečega što je bilo objekt vezanja. Iako je dogovorno usmjerena na emocionalni odgovor na gubitak, ona također ima fizičke, socijalne i filozofske dimenzije. Iako su tugovanje i tuga različiti pojmovi, često se koriste naizmjenično. Tugovanje se odnosi na stanje gubitka, a tuga je reakcija na gubitak.
Reakcije
Plakanje je normalan i prirodan dio tugovanja. Također je utvrđeno da plač i govor o gubitku nisu jedini zdravi odgovori, a ako su prisilni ili prekomjerni, mogu biti štetni. Neke reakcije kod pogođene osobe, koje istraživač George Bonanno naziva "loše suočavanje ", mogu se činiti neočekivanim ili čak izgledati disfunkcionalno, kao što su slavljenički odgovor, smijeh, samopristranost u tumačenju događaja. Nedostatak plača je i prirodna, zdrava reakcija, potencijalno štiti pojedinca, a može se promatrati kao znak otpornosti. Znanstveno je utvrđeno da neki zdravi ljudi koji tuguju spontano ne razgovaraju o gubitku. Pritisak na ljude da plaču ili prepričavaju iskustvo gubitka može biti štetan. Pravi smijeh je zdrav.
Što je žalost?
Žalost je prirodna reakcija na gubitak. To je emocionalna patnja, osjećaj kad je nešto ili netko koga pojedinac voli oduzet. Žalost je također reakcija na gubitak. Bol povezana sa smrću je poznata većini ljudi, ali pojedinačno žalovanje može biti povezano s različitim gubitcima tijekom života. Kod razumijevanja različitih vrsta gubitaka možemo govoriti o dvije različite kategorije: fizičkom ili simboličkom gubitku. Tjelesni gubitak lakše je prepoznati jer to znači da je nešto opipljivo, što pojedinac može fizički dotaknuti, izgubljeno, kao naprimjer smrt supružnika. Ostali su gubitci apstraktni i neopipljivi, oni su aspekti socijalnih interakcija pojedinca.
Drugi primjeri gubitaka:
prekid veze, gubitak zdravlja, gubitak posla, gubitak financijske stabilnosti, traumatska iskustva, razvod, premještaj, gubitak ljubimca.
Proces tugovanja
Prvo treba napomenuti da je svaki korak procesa prirodan, osim kada se osoba zadrži na jednom koraku duže vremena. Tada tugovanje može biti nezdravo, destruktivno pa čak i opasno. Sam prolazak kroz proces tugovanja nije za svakoga jednak, ali svi imaju isti cilj tugovanja, a to je prihvaćanje gubitka i kretanje dalje. Ovaj je proces različit za svakoga, ali se može razmatrati kroz četiri koraka.
Kübler-Ross model, poznat kao pet faza žaljenja, teorija je koju je prvi put predstavila Elisabeth Kübler-Ross u svojoj knjizi iz 1969., O smrti i umiranju. Na temelju nepriznatog ranijeg rada Johna Bowlbyja i Colina Murray-Parkesa, Kübler-Ross je zapravo primijenila faze na osobe koje su umirale, a ne na osobe koje su tugovale. Njezina studija uključivala je rad s neizlječivim bolesnima. Popularni, ali empirijski nepodržani model opisuje u pet različitih faza kako se ljudi nose sa svojom nadolazećom smrću.
Šok i poricanje Šok je početna reakcija na gubitak. To je osobna emocionalna zaštita da se s gubitkom ne suočimo prerano. Osoba može ne prihvaćati ili ne vjerovati ono što njegov um zna da je istina. Ova faza normalno traje dva do tri mjeseca.
Intenzivna zabrinutost Intenzivna zabrinutost često se očituje kroz nemogućnost razmišljanja ili rada: čak i u običnim dnevnim poslovima misli su usmjerene na gubitak. Razgovor s nekim u ovom stadiju uvijek se svede na razgovor o gubitku. Taj period može trajati šest mjeseci do jedne godine.
Očaj i depresija Očaj i depresija dugi su stadij procesa tugovanja, najbolniji i najdugotrajniji za osobu koja je pretrpjela gubitak. Međutim, u ovome stadiju osoba se postupno miri sa stvarnošću gubitka. Ovaj stadij uključuje širok spektar misli, osjećaja i ponašanja. Mnoga ponašanja mogu biti iracionalna. Depresija može uključivati osjećaje ljutnje, krivnje, tuge i tjeskobe.
Oporavak Cilj tugovanja nije gubitak svih boli i sjećanja na gubitak. U ovoj fazi osoba pokazuje nove interese za dnevne aktivnosti i počinje normalno funkcionirati u dnevnim poslovima. Cilj je organiziranje života tako da gubitak bude samo jedan značajan dio, ali ne njegov centar. (10)(11)
Pet tipova tugovatelja
Nomad: još nije riješio svoju tugu i izgleda da niti ne razumije da je gubitak utjecao na njegov život. Sijećaoc: Identitet je posvećen čuvanju sjećanja na voljene koje su izgubili. Realist: Identitet je posvećen ponovnom stvaranju osjećaja za obitelj i zajednicu. Aktivist: Identitet je fokusiran na pomaganje ljudima koji se suočavaju s istim uzrokom smrti njihovih voljenih. Tražitelj: Ovaj identitet će stvoriti vjerska, filozofska ili duhovna vjerovanja da bi dao smisao svom životu.(12)
Znanost o tugovanju
Bonnanove četiri putanje tugovanja George Bonnano, profesor Kliničke psihologije na Sveučilištu Kolumbija, dva je desetljeća vršio znanstvena istraživanja vezana za tugovanje i traume te ih objavio u nekoliko članaka u prestižnim časopisima na polju psihologije, kao što su Psychological Science te The Journal of Abnormal Psychology. Teme njegovih istraživanja broje se u tisućama te uključuju ljude koji su pretrpjeli gubitke u SAD i međukulturološke sudije u različitim zemljama svijeta, kao što su Izrael, BIH i Kina. Njegovi ispitanici su pretrpjeli gubitke u ratu, terorizmu, smrti djeteta, preuranjenu smrt bračnog druga, seksualno zlostavljanje, dijagnosticiran AIDS u djetinjstvu te ostale razarajuće gubitke i događaje koji uzrokuju traumu. U Bonnanovoj knjizi The Other Side of Sadness: What The New Science of Bereavement Tells Us About Life After a Loss on sažima svoja istraživanja. Njegovi pronalasci uključuju i to da je prirodno odbijanje glavna komponenta tugovanja i reakcije na traumu. (1) Prvi istražitelj koji je upotrijebio podatke prije gubitka. On je naglasio četiri putanje tugovanja. Bonnanov rad je također pokazao da je odsutstvo tugovanja i simptoma traume zdrav ishod, a ne nešto čega se trebamo bojati, što je bila praksa do njegovog istraživanja. (3) Budući da reakcije na tugu mogu imati mnogo oblika, uključujući smijeh, slavlje i nepristojnost zajedno s tugom, (4) (13) Bonnano je stvorio frazu loše suočavanje da bi opisao ideju da se neki oblici suočavanja mogu činiti protuučinkoviti. (3) Bonnano je ustvrdio da je prilagođavanje prirodno ljudima, ocjenjujući da ono ne bi bilo uopće teško provedivo kroz specijalizirane programe, ali da nedostaju istraživanja s kojima će se oblikovati trening za prilagođavanje niti postoje istraživanja koja bi bila podržana tako velikim investicijama kao što su vojni programi prilagođavanja. (3)
Četiri putanje su:
Prilagođavanje - Sposobnost odraslih u inače normalnim okolnostima koji su izloženi izoliranom i potencijalno detruktivnim događajima kao što je smrt nekoga bliskog ili nasilna i životno prijeteća situacija, da bi zadržali relativno stabilan i zdrav nivo psihološkog i fizičkog funkcioniranja kao i kapacitet za generiranje iskustava kao pozitivnih osjećaja. Oporavak - Kada se normalno funkcioniranje privremeno zamijeni s potisnutom psihopatologijom (npr. simptomi depresije i PTSP-a) obično u periodu od najmanje nekoliko mjeseci i zatim se postupno vraćaju na nivo prije događaja. Konačna disfunkcija - Produženo tugovanje i nemogućnost funkcioniranja koja obično traje nekoliko godina ili duže. Odgođeno tugovanje ili trauma - Kada se prilagodba čini normalna, zatim se rastresenost ili simptomi pojačavaju u kasnijim mjesecima. Istraživači nisu pronašli dokaz odgođene tuge, ali odgođena trauma se čini kao izolirani fenomen.== Teorija pet stupnjeva ==
Model "Kübler-Ross", obično znan kao model tugovanja od pet stupnjeva prvi put je upotrebila Elisabeth Kübler-Ross u svojoj knjizi 1969. godine, On Death and Dying. Popularna ali ne u potpunosti testirana teorija opisuje u pet različitih stadija kako se ljudi nose s tugom i tragedijom. Takvi događaji mogu uključivati dijagnoze sa smrtonosnim bolestima i pretrpljene katastrofalne gubitke.
Pet stupnjeva su: poricanje, ljutnja, tugovanje, depresija i prihvaćanje. Teorija uključuje da su stadiji dio okvira koji pomaže osobi da se nauči nositi sa svojim gubitkom. Obični ljudi i terapeuti smatraju te stadije alatom za pomaganje u prepoznavanju što osoba koja je pretrpjela gubitak osjeća. Teorija drži da stupnjevi nisu stanice na vremenskom putu tugovanja. Teorija također ističe da ne prođu svi kroz svaki stadij, kao ni u predviđenom redoslijedu. Uz teoriju pet stadija Kübler-Rossova ima i zaslugu osvještavanja potrebe boljeg odnosa prema ljudima koji su suočeni s fatalnim bolestima. Model stadija koji se pojavio 60-ih je baziran na promatranju ljudi koji umiru, a ne ljudi koji su doživjeli gubitak voljene osobe. Ovaj model nalazi manju empirijsku potporu u istraživanju Maciejewski at All. Istraživanje Georga Bonnana međutim je priznato te nedvojbeno umanjuje ugled pet stupnjeva tugovanja jer velik broj njegovih kolega i njihovih istraživanja pokazuju da većina ljudi koja su pretrpjela gubitak ne tuguju već se prilagode. Logika je da ako nema ni tuge nema ni stupnjeva kroz koje se mora proći.
Psihološki i neurološki proces Studije MRI snimki žena čija je tuga izvana smrću majke ili sestre su pokazale da je tuga proizvela lokalni upalni odgovor mjeren koncentracijom proupalnih citokina u slini. Ti odgovori su povezani s aktivacijom u prednjoj cingularnoj vijuzi i orbitofronalnom korteksu. Aktivacija je bila potaknuta i na riječima stimulirano žalovanje. To govori da tuga može izazvati stres i to da je to reakcija povezana s emocijonalnim procesima frontalnog režnja. (18) Aktivacija prednjeg cingularnog korteksa i nervusa vagusa je slična i u iskustvima "srcolomstva" uzrokovanog socijalnim odbijanjem ili žalovanjem. Među osobama koje su tugovale posljednja tri mjeseca od davanja izvještaja, oni koji su prijavili misli o preminulima pokazuju hiperaktivnost ventralne i rostralne amigdale i prednjeg angularnog korteksa na sjećanje na njihov gubitak. U slučaju amigdale to je povezano s intenzitetom tuge. U onih pojedinaca koji izbjegavaju takve misli postoji suprotan tip ponavljanja u kojima postoji povećana aktivnost dorzalne amigdale i dorzolateralnog prefrontalnog korteksa. Kod onih koji nisu bili dirnuti riječima koje su i trebale posijetiti na gubitak, studije MRI snimki su korištene kao zaključak da postoji velika povezanost između dorzolateralnog korteksa i amigdale, navodeći da jedna regulira aktivnost druge. U ljudi koji su pokazivali veći stupanj tuge postojala je veća povezanost između rostralnog prednjeg cingularnog korteksa i aktivnost amigdale navodeći manjak regulacije prvog na drugi. (19)
Rizici Tugovanje, iako normalan dio života, nosi sa sobom stupanj rizika ako je naglašeno. Teške reakcije pogađaju približno 10%-15% ljudi. (1) Ozbiljne reakcije većinom se javljaju kod ljudi s depresijom prisutnom prije gubitka. (1) Ozbiljne reakcije tugovanja mogu se uplesti u obiteljske odnose. Neki su istraživatelji uvidjeli povećan rizik za razvoj nakon gubitka djeteta, ostali nisu pronašli to povećanje. Mnoga istraživanja su gledala odnos tuge i povećanog rizika za oboljevanje od bolesti povezanih sa stresom. Collin Murray Parkes 1960-tih i 1970-tih je u Engleskoj zabilježio povećan stupanj posjeta doktoru sa simtomima abdominalne boli i teškoća disanja u prvi šest mjeseci od smrti drage osobe. Drugi su primijetili povećanu stopu mortaliteta (Ward, A. W. 1970.) i Bunc at al. su pronašli pet puta veći rizik od suicida nakon smrti roditelja.
Komplicirano tugovanje