23. domobranska pješačka pukovnija Zadar (k.k. Landwehr Infanterie Regiment „Zara“ Nr. 23), od 1917. 23. streljačka pukovnija Zadar (k.k. Schützenregiment Nr. 23 „Zara“), bila je postrojba u sastavu carskog i kraljevskog domobranstva austrougarske vojske. Stožer pukovnije bio je u Zadru od 1909. godine. U Prvom svjetskom ratu postrojba se borila na Balkanskom i Talijanskom bojištu.Isonzofront.com - Austro-Hungarian Regiments Posebno se istaknula u Prvoj, Drugoj,Marko Simić: Po sledeh soške fronte (Ljubljana, 1996), str. 49. Trećoj, Šestoj,Marko Simić: Po sledeh soške fronte (Ljubljana, 1996), str. 120. i Jedanaestoj sočanskoj bitci.
Povijest dalmatinskog domobranstva Potreba za iskusnim pomorcima i dobro ustrojene teritorijalne snage (forze terittoriale) s redarstveno-obrambenom zadaćom uzduž granice s Osmanskim Carstvom uvjetovali su da su Dalmatinci dugo bili izuzeti od dugotrajnog novačenja u kopnenu vojsku, koje je u drugim dijelovima Carstva bilo obavezno od 1802. Godine 1830. ovaj status se donekle mijenja kad se uvodi obavezno služenje u carskoj mornarici. Do 1852. kada se po prvi puta uvodi umjereno novačenje u Dalmaciju, dobrovoljci iz Dalmacije su popunjavali 2 bojne 22. pješačke pukovnije sa središtem u Trstu. Nakon uvođenja opće mobilizacije u Dalmaciju 1868., središte ove pukovnije premješta se u Zadar, te ona postaje i službeno dalmatinska pukovnija. lijevo|mini|256x256px|Proglas generala Franje Filipovića 1866. Ustroj teritorijalnih snaga bio je nepromijenjen još od uspostave černida u 16. stoljeća, odnosno mletačke vlasti. Austrijske teritorijalne snage ili zemaljska (otočna) straža, kako se kasnije nazivala, bila je nastavak korpusa pandura (Corpo di Panduri) iz vremena francuske uprave. Marmont je mletačku organizaciju černida pretvorio u poluredovnu pandursku formaciju, 4 kopnene pukovnije i 2 otočne pukovnije. Činovi i organizacija ostali su isto kao i za vrijeme Mletačke vlasti.
Stabilnost ove pandurske organizacije osigurao je Austriji sigurnost u Dalmaciji tijekom ratova 1848., 1859. i 1866. Snage su bile podijeljene u pet pandurskih pukovnija, Zadar, Šibenik, Split, Makarska i Dubrovnik, s oko 6500 pandura. Tijekom rata 1866. mobilizirano je čak 21.000 pripadnika zemaljske straže.Nakon uspostave Dvojne Monarhije dolazi i do uspostave domobranstva za oba dijela, austrijskog i ugarskog. U sklopu austrijskog domobranstva u Dalmaciji se 1869. donosi odluka osnivaju dvije domobranske bojne; 79. dalmatinska domobranska streljačka bojna Zadar (Dalmatinisches Landwehr Schützen Bataillon Zara Nr. 79) i 80. dalmatinska domobranska streljačka bojna Split i eskadron dalmatinskih konjaničkih strijelaca u Sinju (Berittene Dalmatiner Landesschützen). +Raspored bojni79.80.81.82.Zapovjedništvo bojneZadarSplitDubrovnikKotorI. satnijaZadarSplitKorčulaKotorII. satnijaBenkovacMakarskaHvarHerceg NoviIII. satnijaZadarSinjDubrovnik/IV. satnijaKninMetković//Pričuvna satnija ŠibenikImotskiGružTivatDopunska satnijaSkradinSinj// 1Godine 881. osniva se treća bojna dalmatinskog domobranstva u Dubrovniku (Dalmatinisches Landwehr Schützen Bataillon Ragusa Nr. 81), a 1883. četvrta bojna u Kotoru (Dalmatinisches Landwehr Schützen Bataillon Cattaro Nr. 82). Uspostavom domobranstva ukida se stari sustav teritorijalne obrane. Dalmatinci od tada služe u četiri bojne domobranstva, sa svrhom obrane Dalmacije, no već 1878. s pet bojni 22. dalmatinske pješačke pukovnije sudjeluju u ratu u Bosni. Žandarska pukovnija od tisuću vojnika (uglavnom iz drugih dijelova monarhije) sa središtem u Zadru preuzima redarstvenu zadaću u Dalmaciji.
Zaposjedanje Bosne U sastavu takozvane "sjevernodalmatinske" brigade (norddalmatiner) 79. i 80. bojna, eskadron dalmatinskih konjaničkih strijelaca i 5. bojna iz sastava 22. dalmatinske pukovnije sudjeluje osvajanju Bosne 1878. godine. Pod zapovjedništvom generala-bojnika Stjepana Čikoša osvajaju područje Livna. Gubici 79. bojne, ali i gubici ostalih dalmatinskih postrojbi prilikom zaposjedanja Bosne 1878. bili su glavni povod osnivanju „Ustanove domoljubne zadruge dalmatinske od Gospodja, na potporu ranjenim i bolesnim vojnicima“ (talijanski: Statuto dell'Associazione patriottica dalmata delle Signore per soccorso a militi feriti ed ammalati) u Zadru. Ova udruga posatati će temelj Crvenog križa na području Dalmacije. Predsjednica udruge bila Agata Rodić, supruga tadašnjega namjesnika Dalmacije i zapovjednika svih dalmatinskih postrojbi generala Gabrijela Rodića. središte|mini|419x419px|Dalmatinski domobrani iz 79. domobranske bojne u bitci kod Livna 1878.
Naoružanje i odore mini|308x308px|Dalmatinski jatagan M1869. Dalmatinski domobrani prvotno su bili naoružani konvertiranim ostragušama Wänzl M1862, koje su kasnije zamijenjene s modernijim puškama Werndl–Holub M1874. Revolver Gasser M1870 koristili su vojnici i časnici. Prilikom osnivanja 79. bojne vojnicima su podijeljeni serijski proizvedeni jatagani, M1869. "Dalmatinische yatagan". Jatagane su dužile i ostale bojne kao dio osnovnog naoružanja, sve do preustroja dalmatinskog domobranstva. Osnivanjem 23. dalmatinske domobranske pukovnije odore i oprema dalmatinskog domobranstva ujednačenje su s ostatkom austrijskog domobranstva.
Revolver Gasser M1870 Puška Wänzl M1862 Puška Werndl–Holub M1874 Dalmatinski jatagan M1869
Ustroj 23. dalmatinske domobranske pukovnije Zadar Pukovnija je osnovana preustrojem dalmatinskog domobranstva 1893. godine spajanjem 79. zadarske, 80. splitske, 81. dubrovačke i 82. kotorske domobranske bojne u 23. dalmatinsku domobransku pukovniju (k.k. Dalmatinisches Landwehr Infanterie Regiment Nr. 23).Pojić, Milan; 2001., Ustroj austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868.-1914., Arhivski vjesnik, No.43 Ožujak 2001.
Dalmatinisches Landwehr Schützen Bataillon Zara Nr. 79 službeno postaje 1. Feldbataillon/k.k. DLIR Nr. 23 Dalmatinisches Landwehr Schützen Bataillon Spalato Nr. 80 službeno postaje 2. Feldbataillon/k.k. DLIR Nr. 23 Dalmatinisches Landwehr Schützen Bataillon Ragusa Nr. 81 službeno postaje 3. Feldbataillon/k.k. DLIR Nr. 23 Dalmatinisches Landwehr Schützen Bataillon Cattaro Nr. 82 službeno postaje 4. Feldbataillon/k.k. DLIR Nr. 23
Godine 1906. se od njenih južnih bojni (3. i 4. bojna) osniva 37. domobranska pješačka pukovnija Gruž (k.k. Landwehr Infanterie Regiment „Gravosa“ Nr. 37). Stožer pukovnije bio je u Zadru, a za vrijeme mira pukovnija je imala dvije bojne, jednu u Zadru, jednu u Šibeniku. Nakon preustroja iz 1906. često se u literaturi osim "zadarska" ili "dalmatinska" naziva i "sjevernodalmatinska" ("norddalmatiner") pukovnija, no službeni naziv pukovnije ostaje k.k. Landwehr Infanterie Regiment Nr. 23. Godine 1909. 23. i 37. pukovnija dobivaju ulogu brdsko-planinskog ratovanja, s 4. (Klagenfurt) i 27. (Ljubljana) pukovnijom, te pukovnijama iz Tirola (I., II. i III. "Landesschützen").Jung, Peter: The Austro-Hungarian Forces in World War I (1): 1914-16, Osprey Publishing, 2003, str. 23 Nosili su "sportski kroj" odora, pogodan za penjanje i kretanje kroz gorje. Okovane čizme, snježne naočale, oprema za penjanje i posebni kaputi bili su sastavni dio njihove opreme. Dalmatinske pukovnije, za razliku od ostalih pukovnija za planinsko ratovanje, na svojim ovratnicima nisu nosili runolist, niti pero tetrijeba na kapi. 23. pukovnija postaje jezgra 5. brdske brigade.
Prvi svjetski rat Izbijanjem Prvog svjetskog rata postrojba se šalje u Bosnu i Hercegovinu prema Srbiji u sklopu 5. brdske brigade (u sklope koje su i vojnici iz I. i V. bojne 22. pješačke pukovnije), pod zapovjedništvom pukovnika Maximiliana Nöhringa) u sastavu 18. divizije, XVI. korpusa.
Balkansko bojište Vatreno krštenje 23. pukovnija doživljava 8. rujna 1914. u borbama na Debelom osoju pod zapovjedništvom pukovnika Pleskotta. Nove borbe pukovnija ima na koti 944 (Košutnja stopa), a 13. i 14. rujna. Sudjeluje u Bitci na planini Romaniji (18. – 30. listopada).
Dana 10. studenoga napadaju srbijanske snage na uzvisini Borovnjak. Nakon više neuspjelih pokušaja postrojbe pod zapovjedništvom dopukovnika Noea prekidaju napad 12. studenoga. Dana 13. studenoga koristeći maglu vojnici iz prve bojne 22. pukovnije osvajaju prvi rov nakon čega ubrzo pada i cijeli srpski položaj. Poginuli vojnici njih oko 70 pokopani su na bojnom polju. U borbama južno od Valjeva 28. studenoga u podne, pukovnija na juriš osvaja visove Velike Zajčice. Nakon uspješnog osvajanja, srbijanske snage izvode protunapad te pukovnija upada u žestoke borbe prsa u prsa koje traju do sljedećeg jutra, kada je protunapad odbijen. Gubitci su teški, pukovnija gubi 6 časnika i 60 vojnika, dok ih je 170 ranjeno. Za ovaj uspjeh pukovnija je posebno pohvaljena od zapovjedništva XVI. korpusa. U noći 3. na 4. prosinca pukovnija izvodi snažan protunapad na srpske položaje na pravcu Pranjana – Rujevica prema Gojnoj gori. To će ujedeno biti najdalji osvojeni položaj 18. divizije koja s 5. vojskom, Dana 5. prosinca 1914. započinje povlačenje prema Savi. Dana 5. siječnja pukovnija se nalazi u Bačincima, odakle će vlakom biti prebačena u Tuzlu. Dana 18. svibnja 1915. pukovnija napušta Tuzlu i putuje prema talijanskom bojištu. Talijansko bojište mini|388x388px|Poster za predstavu u korist obitelji palih dalmatinskih domobrana 23. pukovnije u Hrvatskom zemaljskom kazalištu (današnjem Hrvatskom narodnom kazalištu).
Kasno navečer 23. svibnja 1915. pukovnija dolazi u Goricu kao prva postrojba XVI. korpusa. Tu će, s 37. gruškom domobranskom i 22. dalmatinskom pješačkom (I. i V. bojna, ostale tri bojne nalaze se u sastavu 13. brdske brigade, 18. divizije, također iz XVI. korpusa te drže položaje malo sjevernije na Koti 383 – Plava – Zagora) pukovnijom, činiti jezgru novoosnovane 58. pješačke divizije koja se zbog toga često u literaturi naziva "Dalmatinska"), čije brdske (Gebirgs) brigade (4. i 5.), pod zapovjedištvom generala Erwina Freiherr Zeidlera čine glavnu okosnicu goričke obrane, tj. najistaknutije položaje 5. "sočanske" armije generala Svetozara Borojevića na liniji Sabotino – Oslavija – Podgora. Obrana Gorice Dana 11. lipnja pukovnija je zapala u žestoke borbe kod mostobrana u Gorici, odbijajući talijanske napade.Der österreichisch-ungarische Heeresbericht: Neue italienische Vorstöße abgewiesen Wien, 11. Juni 1915, mittags. Obrambene zadaće pukovnije nastavljaju se i u srpnju.Der österreichisch-ungarische Heeresbericht: Russische Gegenangriffe am Bug zurückgeschlagen - Immer noch Kämpfe im Görzischen Wien, 23. Juli 1915, mittags. Dana 15. kolovoza pukovnija je posebno pohvaljena jer "joj pripadaju velike zasluge" za odbijanje talijanskih napada na bojištu kod Salcano-Merna, od Vipave do Lokvice.Der österreichisch-ungarische Heeresbericht: Vergebliche russische Massenstürme am Dnjestr Wien, 15. August 1915 Dana 30. studenoga 1915. kod Podgore na Soči prilikom talijanskog napada pukovnija je izvela "sjajni" protunapad, povrativši izgubljene položaje.Die Isonzo-Schlacht Aus dem Kriegspressequartier wird gemeldet: 28. Oktober 1915, an der Isonzofront. Po završetku Treće sočanske bitke zapovjednik Jugozapadnog bojišta general pukovnik nadvojvoda Eugen uputio je pohvalu za iskazanu hrabrost svih dalmatinskih postrojba (23. domobranska, 37. domobranska te 22 pješačka) iz sastava XVI. korpusa;„Među herojima treće bitke na Soči moraju u prvom redu biti spomenuti sinovi Dalmacije. Oni su svojom primjernom hrabrošću ponovo dokazali da spadaju među moje najbolje vojnike. Stoga molim Vašu ekscelenciju da to proglasi u cijeloj zemlji i stanovništvu Dalmacije i izrazi moju zahvalnost za odanost caru i državi, kojom njegovi sinovi tako sjajno djeluju na bojnom polju“
General pukovnik nadvojvoda Eugen
Šesta sočanska bitka (Bitka za Goricu) Postrojbe 23. zadarske u svibnju 1916. i dalje drže položaje na goričkom mostobranu, i to sa zapadne obale Soče, na brdu Podgora (Mt. Calvario), 241 mnv, te ruševinama Grafenberga. Početkom Šeste sočanske bitke, upravo ti položaji će primiti najteži udar talijanskih snaga.