Bitka za Koprivnicu 1944. godine je jedna od krvavijih i manje poznatih bitaka Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije, točnije, tadašnje NDH.

Pred bitku Početkom listopada 1944. godine partizani su na području sjeverozapadne Hrvatske krenuli u veliku ofenzivu, koja je, zajedno s istodobnim napadom partizana na Banju Luku i Knin, imala za cilj uništenje svih osovinskih snaga istočno od crte Koprivnica-Knin. U svom naletu, partizani su uspjeli osvojiti Podravsku Slatinu, Viroviticu, Pitomaču, Kloštar, Đurđevac, Virje i Novigrad Podravski, čime su praktički zagospodarili gotovo čitavom Podravinom. Nakon pada Đurđevca, Virja i Novigrada Podravskog, ostaci ustaških garnizona su se povukli u Koprivnicu, tada još jedino veće mjesto koje je bilo u rukama snaga NDH. Prema partizanskim izvještajima, u Đurđevcu se, prije pada, nalazila XX. i dio XXXVII. stajaće djelatne bojne V. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga (dalje XXXVIII/V USDZ), otprilike oko 1000 ljudi, u Virju jedna neidentificirana bojna V. USDZ (najvjerojatnije I. bojna), u Novigradu ostali dijelovi XXXVII./V. USDZ, u Koprivnici Oklopni i Brzi sklop Poglavnikovog tjelesnog zdruga (dalje PTS), a u Bregima 1. bojna 1. pješačke pukovnije PTS-a (dalje I/1 PTS). Brzi sklop PTS-a je bio raspršen prilikom pokušaja proboja iz Novigrada prema Hlebinama, a I/1 PTS, I/V USDZ i XX/V USDZ su se nakon velikih gubitaka povukle u Golu (16 km sjeverno od Đurđevca), odakle su vlakom 12. listopada prebačeni u Koprivnicu.

Zbog takvih velikih uspjeha, koji su izneseni uglavnom protiv dijelova elitnog PTS-a i V. USDZ, moral je uvelike porastao među partizanima. Ostaci neprijateljskih jedinica su se povukli u Koprivnicu, koja se nalazila na raskršću cesta za Zagreb, Varaždin, Bjelovar, Osijek i Gyékényes. Padom tog mjesta bi se otvorila svojevrsna "vrata" prema Zagrebu i Varaždinu. Također, partizani su se zanosili idejom da bi napokon uspjeli uništiti V. USDZ, pod zapovijedništvom pukovnika Rafaela Bobana. Nesumnjivo bi uništenje tog zdruga, koji je i dalje nosio ime svojeg prethodnika, Crna legija, nanio velik udarac moralu Hrvatskim oružanim snagama. Zbog svih tih razloga, umjesto napada na Bjelovar, za koji su već vršene pripreme, Glavni štab NOV i PO Hrvatske je odlučio napasti Koprivnicu, prihvativši tako prijedlog zapovjednika X. zagrebačkog korpusa Vladka Matetića.

Plan grada Koprivnica je grad kružnog oblika, ispresijecana mnogim ulicama i teren oko nje je potpuno ravan, bez ikakvog raslinja ili prirodnog zaklona koji bi napadaču omogućio prikriven prilaz. U središtu grada se nalazio širok prostor s parkom, što je omogućavalo manevar u svim pravcima u protunapadu. Branitelji su bez problema mogli lako braniti grad, pri čemu bi oslonac obrane bio na željezničkim prugama, potoku Koprivnici i pojedinim čvrstim zgradama (mlin, uljara). Oni su to i napravili. Stvorena je kružna obrana sa sustavom otpornih točaka na ulazima u grad, organizirana u dva pojasa, vanjski i unutarnji. Bunkeri su sagrađeni na pravcima ulaza u grad iz smjera Križevaca, Ludbrega, Novigrada Podravskog i Peteranca. Na tim su pravcima, uz bunkere i rovove, bile postavljene i bodljikave žice, dok je na zapadnoj strani grada, na pravcu podvoznjaka za Ludbreg i kod Uljare, provedena čak i električna struja. Navodno je glavni organizator obrane bio ustaški poručnik August Pogačnik. Pored ulaza u Koprivnicu, rovovi i bunkeri su bili sagrađeni uz ceste kod oba groblja. Također, na mogućim ulazima u grad, uz žičane prepreke postavljena su minska polja. Za vanjski pojas obrane iskorišten je na zapadnoj strani nasip željezničke pruge Koprivnica – Križevci, a na južnoj potok Koprivnica. Vanjski pojas se vrlo lako mogao povezati u čitavi sustav obrane grada. Svuda uz cestu, prugu i potok su bili postavljeni bunkeri. Kao što je spomenuto, osim grada, dobro je utvrđeno i groblje uz cestu Koprivnica-Varaždin i Koprivnica – Križevci, koje tijekom dana nisu bili zaposjeli branitelji. Tako su se glavne točke obrane nalazile u groblju na zapadnoj strani, u dvije ciglane na južnoj strani, u tvornici "Danica", na potoku Koprivnica i na visokom nasipu na pruzi Koprivnica – Križevci. Zauzimanjem otpornih točaka na groblju i dviju ciglana bila bi ugrožena krila i bokovi za obranu grada. Tako je težište obrane bilo kanalizirano od juga prema sjeveru ovako: željeznička stanica, potok Koprivnica, tvornica "Danica", središte grada (u kojem se nalazila rezerva koja je trebala poslužiti za protunapad prema bilo kojem pravcu u kojem se napadač uspio probiti).

Sukobljene snage Ustaše Početkom listopada V. ustaški stajaći zdrug, nastao iz dijela I. stajaćeg djelatnog zdruga "Crna legija" povlači se iz Livna i Tomislavgrada u Posušje iz kojeg je uskoro izbačen te se povlači u Imotski iz kojeg je ponovno vraćen u Posušje. Jesen prolazi u borbama s dalmatinskim partizanima oko Posušja i na području Imotske krajine. Potom je V. ustaški zdrug prebačen u Podravinu, a u njegov sastav ulazi ustaška bojna iz Bjelovara. Bio je stacioniran u Koprivnici gdje je pod zapovjedništvom Rafaela Bobana odbio veliki napad partizanskih snaga na Koprivnicu u listopadu 1944. godine. Koprivnicu su branili, prema prvotnom partizanskom izvještaju, svega jedna bojna (!) i ostaci snaga iz Novigrada i Virja. Spominje se i da osovinske snage raspolažu s 15 topova različitog kalibra, ali "su većim dijelom bez potrebne posluge". Sveukupno garnizon s manje od 1000 ljudi. Međutim, prema kasnijim i vjerodostojnijim podacima, Koprivnicu su branili preostali dijelovi I/V, XX/V i XXXVII/V USDZ i I/1 PTS, koji su izbjegli uništenje od partizana u prethodnim borbama. Otprilike oko 1500-2000 ljudi. Jovan Kokot u svojoj knjizi "Dvanaesta slavonska proleterska brigada" piše kako je Koprivnicu branilo 9000 ustaša, što je svakako pretjerani i izmišljen broj. Iako se spominje samo jedan tenk, postoje indicije da su branitelji raspolagali i s više tenkova. Povjesničar Tomislav Aralica raspolaže fotografijom tenka Fiat L6/40 i još jednog lakog tenka nepoznatog tipa, navodno snimljenih za vrijeme borbi u Koprivnici. Braniteljima je osobno zapovijedao pukovnik Rafael Boban.

Partizani Za napad na Koprivnicu partizani su odredili 12. (jačine dvije brigade) i 40. (dvije brigade) diviziju (dalje 12.D i 40.D) VI. slavonskog korpusa, 32. (dvije brigade) i 33. (tri brigade) diviziju (dalje 32.D i 33.D) te Zagorsku brigadu X. zagrebačkog korpusa, 7. banijsku diviziju (dalje 7.D) NOVJ (dvije brigade), podravski i bjelovarski partizanski odred, Haubičku bateriju (4 haubice), Autobataljun te Tenkovsku četu (5 tenkova). Ukratko, korištene su sve raspoložive snage, koje su imale preko 20 000 boraca (Jovan Kokot, zapovjednik 12. brigade, smanjuje taj broj na 17-18 000 ljudi). Za korpusnu rezervu je određena jedna brigada 12. D, koja se nalazila u selu Bregi .Također, određeno je da će se Tenkovska četa isto nalaziti kod korpusne rezerve.33.D je svoju brdsku bateriju od 4 topa stavila na raspolaganje 32.D, a 40.D svoju brdsku bateriju (topovi kalibra 75mm) na raspolaganje 7.D. Tenkovska četa se sastojala od tenkova Hotchkiss (tipa 35 ili 39, naoružanje: top kalibra 37mm) i tri tankete L3/35 (naoružanje: dvije strojnice kalibra 8mm), koji su zarobljeni 5. listopada 1944. u Pitomači i Kloštru Podravskom. Dakle, partizanske snage su u drugoj polovici 1944. godine i narasle i počele ostvarivati uspjehe. U Podravini su uspjele zauzeti Virje, Hlebine, Molve, Đurđevac i logično je bilo krenuti na Koprivnicu i tako zaokružiti uspjehe na bojnom polju. Padom Koprivnice bio bi otvoren put prema Zagrebu i to su partizani i te kako dobro znali, baš kao i ustaše. Valja reći da su partizani ipak dvojili, krenuti prvo na Bjelovar ili na Koprivnicu. Odluka je bila - osvojiti Koprivnicu i uništiti "crnu legiju".

Obrana grada Rafael Boban očekivao je partizanski napad i putem ustaškog satnika Augusta Pogačnika počeo organizirati obranu. Koprivnica koja se nalazi u ravnici počela se utvrđivati, izgrađeni su brojni bunkeri i prepreke, a odlučeno je da će crte obrane ići usporedno s pružnim nasipom i potokom koji ide jednim dijelom izvan grada. Uz svaku uzvisinu, cestu i potok sagrađen je bunker, postavljena bodljikava žica, pa čak dijelovima uključena u struju. K tome, postavljena su i brojna minska polja unaokolo grada. Velikim trudom uspostavljena je i poljska telefonska veza sa svim ustaškim bunkerima što se kasnije pokazalo čak i presudnim, u trenucima kada se bitka "lomila".

Partizani su, pak, pretpostavljali da ustaška obrana neće moći izdržati njihovih brojnijih snaga. Prema dostupnim podacima, u Koprivnici je bilo nekih dvije tisuća ustaških vojnika, dok su partizani na raspolaganju imali desetak puta veće snage.

Plan napada na grad Napad na Koprivnicu, koji je trebao početi 13. listopada u 22 sata (Kokot navodi da je napad kasnio 1 sat), je trebalo otvoriti partizansko topništvo jačine 20 topova. Nakon uvodnog granatiranja, 32.D je trebala napasti grad sa zapadne i južne strane, pri čemu je cilj napada bio prodiranje do središta grada i spajanje s jedinicama 7.D koja je napadala sa sjevera. Zona napada je bila; desno: potok Koprivnica (na kojoj je trebalo hvatati vezu sa 7.D), lijevo: željeznička pruga Koprivnica-Gyékényes. Brigada "Matija Gubec" (u sastavu 32.D) je za prvi napadni cilj imala osvojiti željezničke stanice Koprivnica i Uljarice, te iste zadržati pod svaku cijenu. Ako bi se situacija povoljno odvijala, brigada je trebala napredovati dalje do hotela "Car". 7.D je trebala napasti Koprivnicu sa sjeverne i sjeverozapadne strane. Zona napada je bila desno do linije pruga Koprivnice-Gyékényes, a lijevo potok Koprivnica. U zonu napada je spadala i tvornica "Danica" s aerodromom. 33.D je trebala zauzeti položaje prema Ludbregu s dvije brigade, a s jednom brigadom prema Križevcima, te na taj način spriječiti moguću pomoć braniteljima. Njezina izviđačka četa je trebala biti upućena u selo Križevački Ivanac kako bi promatrala Križevce i pokrete neprijateljskih snaga u pravcu Križevci-Koprivnica. 40.D je imala zadatak da s jednom brigadom zatvori pravce na liniji Crnje-Torčec-Ungerov mlin-Pustakovec, dok je druga brigada trebala biti u rezervi u selu Ivanec, kako bi po potrebi djelovala zajedno s 33.D. Haubičku bateriju je trebalo postaviti na prostoru Glogovac-Bakovčica-potok Draganovac-željeznička pruga do željezničke stanice Bregi-Glogovnica. Kao glavni ciljevi granatiranja su određeni željeznička stanica Koprivnica, Uljarica i središte grada. Kad bi doprle do željezničke stanice Koprivnica, postrojbe 32.D bi trebale ispaliti dvije zelene i jednu crvenu raketu kao znak za prestanak topničkog napada na taj dio, a nakon zauzimanja Uljarice jednu zelenu i dvije crvene rakete. Baterija je trebala pola sata gađati željezničku stanicu, nakon čega vatru prenijeti na Uljaricu, te nakon 15-minutnog granatiranja, vatru usmjeriti na središte grada. Korpusna improvizirana bolnica se nalazila u selu Plavšinac. Mjesta stožera su bila: 32.D na Starom Gradu, 33.D u selu Vrhovac, 7.D u selu Herešin, 40.D u selu Torčec. Sve jedinice su trebale poduzeti potrebne mjere za zaštitu od napada aviona u niskom letu, te mjere za sprječavanje prolaza motoriziranih protivničkih postrojbi (postavljanje barikada i sl.).

Bitka