George Orson Welles (Kenosha, 6. svibnja 1915. – Los Angeles, 10. listopada 1985.), američki redatelj, glumac, scenarist i producent za film, kazalište, radio i televiziju.
Kritičko priznanje za Wellesa povećalo se nakon njegove smrti. Smatra se jednim od najvažnijih dramskih umjetnika dvadesetog stoljeća. 2002. godine, u anketi magazina Sight & Sound koji izdaje Britanski filmski institut, proglašen je najvećim filmskim redateljem svih vremena u izboru kritičara i u izboru redatelja. Sight & Sound Top Ten Poll 2002 , bfi.org.uk, pristupljeno 29. siječnja 2017. The Critics’ Top Ten Directors , bfi.org.uk, pristupljeno 29. siječnja 2017. The directors’ top ten directors , bfi.org.uk, pristupljeno 29. siječnja 2017.
Na zao glas došao je svojom radio-dramom H.G. Wellsa Rat svjetova od 30. listopada 1938. kojom je izazvao masovnu paniku. Welles i njegovi biografi kasnije su tvrdili kako izlaže lakovjernost američke publike u strahu od Drugog svjetskog rata. Sredinom tridesetih su postale legenadarne adaptacije vudu Macbetha (s postavom crnoputih glumaca) i alegorijskog Julija Cezara u newyorškom kazalištu. Welles je bio i priznati iluzionist, nastupajući u mnoštvu spektakala tijekom ratnih godina. Tijekom tih godina je kroz novinarstvo, radio i javne nastupe postao ozbiljni politički aktivist i komentator, blisko povezan s Franklinom D. Rooseveltom. 1941. je napisao, režirao, producirao i nastupio u Građaninu Kaneu, koji se u raznim anketama nalazi na prvom mjestu najboljih filmova svih vremena. Građanin Kane je jedini Wellesov film za kojeg je našao sredstava i nad kojim je imao potpunu kontrolu do konačne verzije, dok će ostatak njegove karijere obilježiti manjak sredstava, nekompetentno upletanje studija i loša sreća, i tijekom egzila u Europu i kratkih povrataka u Hollywood. Unatoč ovim poteškoćama Othello je 1952. osvojio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu, a Dodir zla glavnu nagradu na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu, dok je sam Welles svojim najboljim djelima smatrao Proces i Ponoćna zvona.
Iako je Welles kao redatelj/scenarist ostao na marginama velikih studija, njegova karizmatična osobnost učinila ga je profitabilnim glumcem. U svojim kasnijim godinama se borio protiv hollywoodskog sustava koji je odbijao financirati njegove neovisne projekte, zarađujući najviše preko glume, reklama i pripovijedanja. 1970. godine dobio je Počasnog Oscara za životno djelo Američkog filmskog instituta. Henry Barnes, Orson Welles's Citizen Kane Oscar sells for $860,000, theguardian.com, 21. prosinca 2011., pristupljeno 29. siječnja 2017. 1975. godine dobio je Nagradu za životno postignuće Američkog filmskog instituta,s.p., Orson Welles , filmski.net, pristupljeno 29. siječnja 2017. kao treća osoba kojoj je to pošlo za rukom nakon Johna Forda i Jamesa Cagneyja. 1975 Orson Welles Tribute, afi.com, pristupljeno 29. siječnja 2017.
Životopis
Mladost i rana karijera
Welles je rođen 1915. u Kenoshi, Wisconsin, kao drugi sin Richarda Heada Wellesa, tada proizvođača farova, i Beatrice Ives, koncertne pijanistice i feministice. Odgojen je kao katolik.
Dr. Maurice Bernstein, čikaški liječnik zaluđen njegovom majkom Beatrice, proglasio je Wellesa čudom od djeteta. Kad mu je bilo šest godina, roditelji su mu se razveli. Beatrice je odigrala presudnu ulogu u njegovu odgoju, učeći ga Shakespearea, kao i klavir i violinu. Nedugo nakon majčine smrti započeo je period ispunjen međunarodnim putovanjem. Kad mu je bilo 11, Maurice Bernstein ga je odveo u Havanu. Sljedeće godine ga je otac odveo u Europu. Od 1929. je putovao sam. Popisi putnika pokazuju kako je 1932. i 1933. sam putovao u Europu.
Beatrice Welles umrla je 10. siječnja 1924. u čikaškoj bolnici od žutice, četiri dana nakon Wellesova devetog rođendana. Nakon majčine smrti, Wellesa više nije zanimala glazbena karijera. Richard Welles postao je alkoholičar te umro kad je Orsonu bilo 15, ljeto nakon Orsonove mature u školi za dječake Todd u Woodstocku, Illinois. Welles je u kasnijim intervjuima otkrio kako se osjećao kao da ga je otac zanemario i izdao.
Maurice Bernstein postao je njegov skrbnik. Postoji pitanje Bernsteineove skrbničke prikladnosti s obzirom na njegovu prošlost. Rođen u Rusiji, 1890. je došao Chicago, studirao i postao uspješan liječnik. U nekoliko godina je imao nekoliko žena, uključujući sopranisticu Edith Mason. Edith se razvela od ravnatelja kazališta Giorgia Polaccoa kako bi se udala za Bernsteina. Nedugo nakon toga su se razveli, a ona se preudala za Polaccoa. 1930. je Bernstein živio u Highland Parku, dijelu Chicaga, kao uspješan liječnik s drugom ženom i djetetom, tvrdeći da je rođen u Illinoisu u obitelji iz New Yorka.
U Toddu je Welles potpao pod pozitivan utjecaj i vodstvo Rogera Hilla, profesora koji je kasnije postao ravnatelj Todda. Hill mu je pružio ad hoc obrazovno okruženje koje se pokazalo neprocjenjivo za njegovo kreativno iskustvo, dopuštajući Wellesu da se posveti predmetima koji su ga zanimali. Ondje je postavio svoje prve kazališne eksperimente i produkcije.
Po očevoj smrti, otputovao je u Europu uz pomoć malog nasljedstva. Na proputovanju kroz Irsku, zakoračio je u Gate Theatre u Dublinu i ustvrdio da je brodwayska zvijezda. Direktor Gatea Hilton Edwards kasnije je tvrdio kako mu nije vjerovao, ali je bio impresioniran njegovom drskošću. Welles je 1931. u Gateu ostvario svoj kazališni debi, pojavivši se u Jew Suss kao Duke. Glumom je pokupio brojne pohvale koje su se pročule i u Sjedinjenim Državama. Nastupao je i u manjim sporednim ulogama. Po povratku u SAD je shvatio kako mu je slava bila kratkog vijeka pa se vratio scenarističkom projektu u Toddu koji će postati neopisivo uspješni Everybody's Shakespeare, a kasnije, The Mercury Shakespeare. Dok je radio na stotinama ilustracija za Everybody's Shakespeare, putovao je po Sjevernoj Africi. Serija ekukacijskih knjiga ostat će u optjecaju desetljećima.
Nakon upoznavanja s Thornotonom Wilderom našao se na newyorškim kazališnim daskama. Nastupao je u tri manje produkcije s družinom Katharine Cornell. Uznemiren i nestrpljiv kad je planirana brodwayska premijera Romea i Julije otkazana, Welles je sa svojom Todd School postavio dramski festival, pozvavši Michaela MacLiammoira i Hiltona Edwardsa iz dublinskog kazališta da nastupe, zajedno s majstorima newyorškog kazališta. Bio je to veliki uspjeh. Nakon naknadnog postavljanja Romea i Julije, Wellesa je primijetio John Houseman, koji je tada tražio neobičnog glavnog glumca za Federalni kazališni projekt.
1935. je dopunjavao svoje prihode kao radijski glumac u New Yorku, radeći s mnogim glumcima koji će kasnije činiti jezgru njegova Mercury Theatrea. 1934. se oženio s glumicom i pripadnicom otmjenih društvenih krugova Virginiom Nicholson. Dobili su jednu kćer, Christopher, koja je postala poznata kao Chris Welles Feder, autorica edukacijskih materijala za djecu. Welles je s Nicholson snimio i osmominutni nijemi film, The Hearts of Age.
Slava u kazalištu i na radiju (1936. – 1939.)
1936. je Federalni kazališni projekt zaposlio nezaposlene kazališne glumce. John Houseman je angažirao Wellesa i dao mu da režira projekt za Američko crnačko kazalište u Harlemu. Želeći dati crnoputoj glumačkoj ekipi da igra klasike, ponudio im je Macbetha i adaptirao ga kao vudu-predstavu. Burno je prihvaćena te je kasnije postavljana diljem zemlje. Smatra se povijesnim događajem u afro-američkom kazalištu. S dvadeset godina, Welles je slavljen kao čudo od djeteta.
Nakon uspjeha Macbetha, Welles je postavio apsurdnu farsu Horse Eats Hat. Zacementirao je svoju reputaciju "Bijele nade" s Dr. Faustom. Bila je ovo još revolucionarnija kazališna produkcija nego Macbeth, koristeći svjetlo na gotovo zamračenoj pozornici. 1937. je pripremao prosindikalnu 'radničku operu' Kolijevka će se zaljuljati. Zbog ozbiljnih uskraćivanja financija i navodne zabrinutosti u Kongresu oko komunističke propagande u Federalnom kazalištu, premijera predstave u Maxine Elliott Theatreu je otkazana, a kazalište su čuvali pripadnici Nacionalne garde. U posljednjem trenu Welles je objavio da se predstava premjestila u Venice, oko dvadeset ulica dalje. Glumci, ekipa i publika su prehodali do drugog kazališta. Kako su sindikati zabranjivali glumcima i glazbenicima nastup u kazalištu, Kolijevka će se zaljuljati počela je Blitzsteinovim uvodom u predstavu i sviranjem klavira, dok su glumci svoje dijelove izvodili iz publike. Ova improvizirana izvedba postala je kolosalni hit.
Napustivši Federalno kazalište, Welles i Houseman su formirali vlastitu družinu, Mercury Theatre, u kojoj su nastupali glumci kao što su Agnes Moorehead, Joseph Cotten, Ray Collins, George Coulouris, Frank Readick, Everett Sloane, Eustace Wyatt i Erskine Sanford, koji su svi godinama radili s Wellesom. Prva njihova produkcija bila je melodramatska i iznimno izrezana verzija Shakespearova Julija Cezara, smještena u okvire fašističke Italije. lijevo|mini|Slika ploče na kojoj je zabilježen Wellesov prijenos Rata svjetova Welles je u velikoj mjeri bio aktivan i na radiju, kao glumac, a poslije i kao redatelj i producent. Igrao je Hamleta za CBS, adaptirajući i režirajući sam predstavu. Mutual Network mu je dao sedmotjednu seriju da adaptira Jadnike, što je i učinio s velikim uspjehom. Krajem 1937. je nastupao kao Sjena u istomenom komadu (ponovno za Mutual), a u ljeto 1938., CBS je njemu i Mercury Theatreu dao jednosatnu tjednu emisiju da izravno izvodi klasična književna djela. Emisija se zvala The Mercury Theatre on the Air, s originalnom glazbom Bernarda Hermanna, koji će godinama nastaviti raditi s Wellesom na radiju i na filmovima.
Njihova radio-drama od 30. listopada, Rat svjetova H.G. Wellsa, dovela je Wellesa na loš glas i donijela mu trenutnu slavu na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Nepredviđena kombinacija izvještaja i navika slušatelja da mijenjaju postaje tijekom stanki, stvorila je pomutnju među slušateljima. Među slušateljima koji su povjerovali vijesti o invaziji Marsovaca proširila se panika. Vijesti o nastaloj panici obišle su svijet, a prezirno ju je spomenuo i Adolf Hitler u jednom od svojih javnih nastupa nekoliko mjeseci kasnije. Wellesova sve veća slava privukla je Hollywood, kojem se samostalni Welles isprva odupirao. Međutim, The Mercury Theatre on the Air ostao je bez sponzora pa ga je preuzela tvrtka Campbell Soup i preimenovala u The Campbell Playhouse.
Welles u Hollywoodu (1939. – 1948.)
Predsjednik RKO Picturesa ponudio je Wellesu ono što je smatrano najvećim ugovorom ikad ponuđenim neiskušanom redatelju: kompletnu umjetničku kontrolu. RKO je potpisao Wellesa na dva filma; uključujući scenarij, glumce i najvažnije, konačnu verziju. S tim ugovorom u rukama, Welles (i gotovo cijeli Mercury Theatre) se preselio u Hollywood. Svaki tjedan je putovao u New York kako bi izvršio svoje obaveze za Campbell Playhouse.
Welles je očijukao s mnogim idejama za svoj prvi projekt za RKO Pictures, odabravši adaptaciju Srca tame Josepha Conrada, koju je obradio u detalje. Planirao je snimati akciju subjektivnom kamerom iz protagonistova pogleda. Međutim, kako se međunarodna politička klima pogoršavala, to je izazvalo tržišna ograničenja diljem Europe. Kad je budžet procijenjen, entuzijazam RKO-a se ohladio. Antifašistička tema priče iznenada je postala problematična. RKO nije odobrio ni drugi Wellesov projekt, The Smiler with the Knife, zbog sličnih političkih razloga i tobože jer nisu imali vjere u Lucille Ball da može iznijeti glavnu žensku ulogu.
Welles se 1940. ostavio Campbell Playhousea zbog kreativnih nesuglasica sa sponzorom. Emisija se nastavila emitirati, a producent je bio John Houseman. Wellesovo prvo hollywoodsko iskustvo bila je uloga pripovjedača u produkciji RKO-a iz 1940., Švicarska obitelj Robinson.