mini|desno|250px|Televizijski prijamnik iz 1958.
mini|desno|250px|Televizijski prijamnici iz 2008.
mini|desno|250px|Televizijske kamere.
mini|desno|250px|Radiodifuzijska antena u Stuttgartu.
mini|desno|250px|Ikonoskop je elektronski analizator s mozaičnom fotokatodom.
mini|desno|250px|Fotokatoda ima pravokutan oblik i po njoj katodna zraka ide jednoličnom brzinom putem 1-1, zatim preskoči na suprotnu stranu, te ide putem 3-3, opet preskoči pa ide putem 5-5, zatim putem 7-7 i tako dalje uzduž neparnih redova.
mini|desno|250px|Presjek kroz plazma TV.
mini|desno|250px|Presjek katodne cijevi u boji: 1. Tri elektronska topa (svaki za jednu primarnu boju: crveno, zeleno i plavi)2. Elektronski snopovi 3. Fokusne zavojnice4. Zavojnice za odbijanje 5. Anodni spoj 6. Rešetka za odvajanje snopova za stvaranje slike u boji: jedna za svaku primarnu boju 7. Fosforni slojevi za svaku primarnu boju 8. Povećanje fluorescentnog premaza na unutrašnjem dijelu zaslona.
mini|desno|250px|Niskofrekventni signal (na vrhu) može biti prenesen s AM (amplitudna modulacija) ili FM (frekvencijska modulacija) radio valovima.
mini|desno|250px|Aditivno miješanje boja: postoje tri primarne boje: crvena, zelena i plava, kombiniranjem kojih se u oku stvara dojam svih ostalih boja.
mini|desno|250px|Fotodetektor koji je skinut s optičkog diska. Fotodetektor ima 3 fotodiode, koje su vidljive u sredini.
mini|desno|250px|Sustavi NTSC-PAL-SECAM u svijetu.
mini|250px|desno|Stup s antenama (radio, televizijska UHF i VHF, te satelitska antena).
mini|250px|desno|Usporedba rezolucija za televizije visoke kvalitete ili HDTV.
mini|250px|desno|Satelitska antena se obično smješta na krov kuće.
mini|250px|desno|Dva geostacionarna satelita na istoj putanji.
mini|250px|desno|Izvedba koaksijalnog kabela RG-59: A: vanjska zaštitna izolacijaB: bakreni opletC: unutarnja dielektrična izolacijaD: pobakrena čelična žica.
Televizija (engl. television, od grč. tele: daleko + lat. visio: gledanje, pojava, predstava; hrv. dalekovidnica), skraćeno TV, općeniti je naziv za skup tehnologija koje omogućuju snimanje, emitiranje i prijam pokretnih slika, bilo u crno-bijeloj tehnici ili u boji, popraćenih zvukom. Riječ televizija može označavati osim cijelog televizijskog sustava i televizijski prijamnik (obično ga zovemo televizor), te televizijsku tvrtku (HRT, RTL i Nova TV su primjeri tv tvrtki koje imaju državnu koncesiju za emitiranje u Hrvatskoj). Dakle televizija je pojam s dva osnovna značenja: tehnički sustav koji omogućuje stvaranje, obradu, prijenos, odašiljanje i prijam električnih signala koji prenose pokretne slike, zvuk i pisane obavijesti; masovni medij zasnovan na istoimenom tehničkom sustavu.
Prvi koji je smislio riječ televizija bio je ruski znanstvenik Konstantin Dimitrijevič Perskij (rus. Константин Дмитриевич Перский), na Prvom kongresu o elektricitetu u Parizu 1900. On je spajajući grčku i latinsku riječ, grč. tele: daleko + lat. visio: gledanje, slika, prikaz) smislio pojam televizija. Međutim, nije bilo dovoljno smisliti ime, škot John Logie Baird postigao je 25. listopada 1925. ono što nikom do tada nije uspjelo: prenio je prvu televizijsku sliku na udaljenost od nekoliko metara. Načelo je postavljeno, trebalo ga je samo nastaviti dalje usavršavati, tako se uskoro tih nekoliko metara pretvorilo u nekoliko kilometara, a svi smo svjedoci kako je nastavilo dalje.
Objašnjenje Dok se kod radiodifuzije vrši prijenos akustičnih, kod televizije se vrši prijenos optičkih utisaka. Televizija je, dakle, bežični prijenos slika. Ona se osniva na svojstvu fotoćelije i katodne cijevi. U fotoćeliji svjetlost se pretvara u električne impulse, a u katodnoj cijevi električni se impulsi pretvaraju u svjetlost. Na prvom načelu se osniva kamera za televizijsko snimanje, a na drugom televizijski prijamnik, to jest televizor. Prenošenje slika sastoji se u tome da se slika podijeli na vrlo mnogo djelića pomoću uskih redova. Svaka, naime i najjednostavnija slika može se smatrati kao skup različito osvijetljenih mjesta čiji je poredak svojstven za sliku o kojoj se radi. U tu svrhu televizijski odašiljač ima uređaj koji se zove televizijski analizator. Svaki se djelić slike osvijetli prema određenom redoslijedu jedan za drugim, a svjetlost od osvijetljenih djelića pretvara se u električnu struju. Nakon pojačanja, ta električna struja modulira val nosilac visoke frekvencije (UKV), koji se preko antene emitira u prostor u obliku elektromagnetskih valova. Kod televizijskog prenošenja slika treba stvoriti bar 25 slika u sekundi. Te se slike, koje dolaze jedna za drugom, prividno sliju u cjelinu zbog tromosti našeg oka i daju utisak žive slike.
Da bi modulacija bila dobra, treba da frekvencija vala nosioca bude za 6 do 12 puta veća od modulacijske frekvencije. Zato se u televiziji upotrebljavaju ultrakratki valovi, dugi od 1 do 10 metara. Takvi valovi imaju mali doseg i šire se samo na daljinu optičkog dosega. Postave li se visoke antene, doseg se može povećati.
Kod televizijskog se prijamnika strujni impulsi koji dolaze preko antene pretvaraju poslije pojačanja u svjetlosne impulse koji se skupljaju na zastoru televizijskog prijamnika i reproduciraju sliku. Uređaji koji vrše pretvaranje strujnih impulsa u svjetlosne, kao i sakupljanje svjetlosnih impulsa na zaslonu, zovu se integratori slika. Osim toga kod televizijskog se prijamnika broj otipkanih djelića, odnosno redova, i broj slika u sekundi, mora potpuno poklapati, to jest sinkronizirati s brojem redova i slika u odašiljačkoj televizijskoj stanici. Odatle vidimo da odašiljač i primač moraju biti sinkronizirani, to jest moraju raditi jednovremeno. U tu svrhu služi poseban uređaj za sinkronizaciju. Velimir Kruz: "Tehnička fizika za tehničke škole", "Školska knjiga" Zagreb, 1969.
Povijest televizije Televizija se u svojim početcima razvijala kao mehanički sustav, koji je 1883. uveo Paul Nipkow u Njemačkoj. Svjetlosne jakosti pojedinih točaka pretvarale su se u električni signal uporabom fotoćelije i rotirajućega diska sa spiralno raspoređenim otvorima (Nipkowljev disk), a za reprodukciju slike na prijamnoj strani rabio se drugi Nipkowljev disk i žarulja. Za jednu televizijsku sliku prenosilo se između 30 i 60 linija. Koristeći mehanički sustav, BBC je 1929. započeo s radiodifuzijom televizijskoga signala u Engleskoj, a iste je godine proradilo i nekoliko televizijskih postaja u SAD-u. Sustav mehaničke televizije prestao je s radom 1935.
Elektronička televizija temelji se na patentima V. K. Zworykina iz 1920-ih godina, koji je razvio elektroničku cijev za analiziranje (ikonoskop) te za reprodukciju slike (kineskop), u kojima se za analiziranje i reprodukciju rabio elektronski snop. Prvi prijenos slike elektroničkom televizijom ostvario je 1927. Philo Farnsworth u svojem laboratoriju u San Franciscu. Razvoj se ubrzao 1930-ih godina kada je započela radiodifuzija televizijskoga signala u Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj i SAD-u. Norma za sustav televizije u boji u SAD-u utvrđena je 1954., i to u okviru sustava koji je zadržao isti naziv (NTSC) kao postojeći sustav za akromatsku televiziju. Početkom 1950-ih bilo je u SAD-u oko 12 000 000 televizora.Put oko svijeta, Novinarsko izdavačko poduzeće, Zagreb 1961., str. 202. Godine 1956. u Francuskoj je Henri Georges de France patentirao sustav SECAM, prvi europski sustav televizije u boji. Javno emitiranje programa u tom sustavu započelo je 1967. Walter Bruch je 1963. u Njemačkoj demonstrirao nov sustav televizije u boji nazvan PAL, kao poboljšanu inačicu sustava NTSC, a radiodifuzija u tom sustavu započela je 1967. Normu toga sustava prihvatila je većina zapadnoeuropskih zemalja, uključujući i Hrvatsku, dok je norma sustava SECAM bila uvedena u većini istočnoeuropskih zemalja, koje su nakon pada komunističkih režima postupno prelazile na normu sustava PAL.
Televizija kao tehnički sustav Za prijenos slike prostorni se raspored svjetlosnih jakosti, koji predstavlja sliku, pretvara u vremenski slijed električnih impulsa (optoelektrična pretvorba). Takva pretvorba svjetlosnih jakosti u električne impulse u točno utvrđenom redoslijedu, koji određuje kako sliku podijeliti u linije, naziva se analiziranjem. Nastali električni impulsi svojom amplitudom odgovaraju svjetlosnoj jakosti trenutačno analiziranoga površinskog elementa slike u liniji i zajedno čine električni signal koji se naziva videosignal.
U crno-bijeloj (akromatskoj) televiziji pod videosignalom se razumijeva luminantni signal, koji prenosi informaciju o svjetljivosti (luminanciji) snimane scene, dok se u televiziji u boji (kromatskoj televiziji), osim luminantnoga, prenosi i krominantni signal, koji daje informaciju o boji. Videosignal zajedno s pratećim audiosignalom čini televizijski signal, koji se može prenositi putem televizijskih odašiljača radiodifuzijskoga sustava do udaljenih mjesta prijama, a može biti i pohranjen u obliku magnetskog zapisa na vrpcu ili optičkoga zapisa na disk. U televizijskom se prijamniku videosignal na njegovu zaslonu (ekranu) pretvara u geometrijsku raspodjelu svjetlosnih jakosti (elektrooptička pretvorba), sinkrono s videosignalom nastalim na odašiljačkoj strani, reproducirajući time izvornu sliku analiziranu na odašiljačkoj strani sustava. Za prikazivanje slike u televizijskom prijamniku uglavnom se koriste katodna cijev, zaslon s tekućim kristalima i zaslon s plazmom.
Kako se televizijom prenose pokretne slike, za njihovu reprodukciju nije dovoljan samo dvodimenzijski koordinatni sustav s vodoravnom i okomitom koordinatom, već u obzir treba uzeti i vrijeme. Budući da je električni signal jednodimenzionalan, to jest u određenom trenutku može poprimiti samo jednu vrijednost, cijela se slika ne može, kao u filmskoj tehnici, prenijeti istodobno, nego samo sekvencijski, pa pretvorba slike u električni signal zahtijeva točno određeni redoslijed analiziranja. Ta se pretvorba obavlja s pomoću senzora u televizijskoj kameri, a to može biti analizirajuća cijev ili poluvodički slikovni senzor (engl. Charge-Coupled Device ili CCD; Complementary Metal Oxide Semiconductor ili CMOS). Analizirajuće cijevi susreću se u kamerama starije generacije, dok većina suvremenih kamera koristi poluvodičke slikovne senzore. U obje vrste kamera optička se slika projicira na fotoosjetljivu površinu senzora, na kojoj se utjecajem svjetlosti stvara mozaik točkastih pozitivnih naboja u skladu s rasporedom svjetlosnih jakosti na optičkoj slici. U kameri s analizirajućom cijevi analiziranje se provodi uz pomoć uska elektronskog snopa (analizirajući snop) koji se pomiče u paralelnim linijama preko cijele površine mozaika i neutralizira veći ili manji broj naboja nastalih utjecajem svjetlosti, gubeći pritom više ili manje elektrona. Amplituda tako dobivenog električnog signala ovisi o svjetlosnoj jakosti pojedinih mjesta na slici: većoj svjetlosnoj jakosti (bijeli i svijetli dijelovi slike) odgovara veća amplituda električnog signala, i obrnuto. U kameri s poluvodičkim slikovnim senzorom ne analizira se s pomoću elektronskoga snopa, već vodoravnim i okomitim pomicanjem električnog naboja i njihovim očitavanjem.