Njemačka revolucija naziv je koji se odnosi na događaje u Njemačkoj pred kraj i nakon završetka Prvog svjetskog rata. Njemački komunisti su u siječnju 1919. pokušali izvršiti socijalističku revoluciju. Digli su ustanak u Berlinu i krenuli su u borbu za vlast kao i boljševici u Rusiji. Međutim, nisu imali uspjeh. Revolucija nije uspjela, no oružani sukob između njemačkih komunista i socijaldemokrata doveo je do takve situacije da idućih godina više neće biti moguća nikakva suradnja između tih strana. Njemačko Carstvo je propalo a njegovo mjesto je zauzela Weimarska Republika.
SPD i Prvi svjetski rat
U prvom desetljeću nakon 1900. SPD je bila vodeća stranka u njemačkom radničkom pokretu. S ukupno 35% glasova i 110 zastupničkih mjesta ulazi u sastav Reichstaga 1912. godine te postaje najjača politička opcija u tadašnjoj državi. Stranka je imala oko milijun članova, a stranačko glasilo Vorwarts imalo je oko milijun i pol pretplatnika. Tadašnji sindikati imali su preko 2,5 milijuna pristaša od kojih je većina podržavala politiku SPD-a. Druge značajne stranke u sastavu tadašnjeg parlamenta bile su: Njemačka konzervativna stranka (1876. – 1918.) koja je imala 95 zastupničkih mjesta, Nacionalna liberalna stranka (45 zastupnika), Progresivna stranka (40 zastupnika) i dr.
Nakon sarajevskog atentata, SPD organizira anti-ratne prosvjede koji su trajali tijekom srpanjske krize, a skupa s ostalim socijalističkim strankama diljem Europe zalagali su se za mirno rješenje svih kriza tog vremena. Nakon što je Rosa Luxemburg pozvala na nemire i društveno odbijanje svake pomisli na rat u ime cijele socijalističke stranke, tadašnja vlada planirala je uhititi i procesuirati stranačke vođe (i to odmah nakon početka rata). Tijekom 1913. godine jedan od vođa stranke, Otto Braun, putovao je u Švicarsku kako bi spasio stranački novac od konfiskacije.
Nakon što je 1. kolovoza 1914. godine Njemačka objavila rat Ruskom Carstvu, većina tiskovina direktno i indirektno povezanih sa SPD-om imalo je pozitivan stav oko rata zbog toga što je tadašnje Rusko Carstvo bilo izrazito anti-socijalistički nastrojeno. Jedan od razloga podržavanja sukoba bilo je generalno oduševljenje njemačkog naroda idejom rata, stoga su glavni čelnici SPD-a bili zabrinuti što je stranka konstantno prožeta pacifističkim stavovima i idejama, odnosno zaključili su da ih pacifistička politika može dovesti do gubitka glasača i zastupničkih mjesta. Kancelar Theobald von Bethmann-Hollweg iskoristio je SPD-ove anti-ruske stavove kako bi od stranke zadobio povjerenje i pristanak na rat.Manfred Scharrer (verdi): Das patriotische Bekenntnis
Vodstvo stranke i stranački izaslanici bili su podijeljeni oko potpore ratu, pogotovo zbog financijske strane. 96 visokih dužnosnika stranke, uključujući Friedricha Eberta bili su za izdavanje ratnih obveznica koje bi služile za direktno financiranje ratne opreme i operacija, a njih 14, na čelu s drugim čelnikom stranke Hugom Haaseom bili su protiv izdavanja istih. Kada je došlo do službenog glasovanja svi su digli ruku za odobrenje, uključujući 14 izaslanika koji su bili protiv, ali su podlegli pritisku stranke. Stranačku odluku potpore ratu potpomogla je i odluka Unije sindikalista koja je dva dana ranije odlučila kako će se tijekom rata svi radnici suzdržati od prosvjeda i zahtjeva za podizanjem plaće. Ovim koracima omogućena je potpuna mobilizacija stanovništva i potpuni proračunski fokus na financiranje naoružanja i vojnika. Hugo Haase je u to vrijeme izrekao poznatu rečenicu: Nećemo napustiti Domovinu u opasnosti, a na nju je tadašnji njemački car odgovorio: Više ne vidim stranke, vidim samo Nijemce (njem. "Ich kenne keine Parteien mehr, ich kenne nur noch Deutsche!").
Karl Liebknecht, njemački socijalist i suosnivač Spartakističke lige i Komunističke partije Njemačke, koji je inače bio veliki protivnik rata, suzdržao se od glasanja i nije se izjasnio povodom odluke o financiranju rata. Nakon nekoliko dana pridružio se organizaciji Gruppe Internationale koju je osnovala Rosa Luxemburg te su se pridžavali predratnih načela SPD-a. Kasnije je organizacija prerasla u Spartaktističku ligu koja se žustro protivila ratnoj politici.
Liebknechtovo otvoreno protivljenje izdavanju ratnih obveznica i općenito protivljenje politici SPD-a dovelo je do toga da ga je čelništvo stranke namjerno i ciljano regrutiralo u vojne postrojbe koje su se trebale boriti u ratu. On je bio jedini visoki član stranke kojeg je snašla takva sudbina, a zbog njegovih pokušaja da organizira proteste protiv rata izbačen je iz SPD-a te je 16. lipnja 1916. godine osuđen je na četiri godine zatvora (u kojem je ostao do kraja rata).
Stranačke podjele
Kako je rat odmicao, tako su vojne žrtve sve više rasle. Rast žrtava i mješoviti rezultati na bojišnici doveli su do toga da je određeni broj članova SPD-a počeo sumnjati u samo čelništvo stranke. Članovi stranke bili su zabrinuti zbog nehumanih radnih uvjeta koji su vladali po njemačkim tvornicama. Zbog velike potrebe za oružjem i ostalim ratnim proizvodima često se znalo događati da su radnici u tvornicama radili i po 12 sati na dan bez pauze, za minimalnu plaću i bez adekvatne prehrane. Svi muškarci koji nisu bili u oružanim postrojbama morali su raditi, bez iznimke.
Nakon početka revolucije u Rusiji u Njemačkoj su započeli prvi organizirani štrajkovi od početka rata. U prvom valu štrajkova sudjelovalo je oko 300 000 radnika, a isti je organiziran od strane lidera njemačkih sindikata (Revolutionäre Obleute).Ralf Hoffrogge, Working-Class Politics in the German Revolution. Richard Müller, the Revolutionary Shop Stewards and the Origins of the Council Movement, Brill Publications 2014., , str. 35–61. Unutarstranačka opozicija sve je brže rasla, a vrhunac dostiže nakon što su se Sjedinjene Američke Države uključile u rat. Čelništvo SPD-a iz stranke je izbacivalo sve one koji su se protivili ratu što je posljedično dovelo do formiranja nove stranke, Njemačke nezavisne socijaldemokratkse stranke.Winkler, Der lange Weg nach Westen, Beck Verlag Munich, 2000., str. 362
Utjecaj ruske revolucije
Tadašnja ruska privremena vlada predvođena s Aleksandrom Kerenskim vodila je rat na strani sila Antante. Rusko društvo svakodnevno se suočavalo sa zahtjevima opozicije o opozivu ruske vojske iz rata. Rusko društvo bilo je uvelike podijeljeno oko toga treba li Rusija nastaviti borbu u ratu. Njemačka imperijalna vlada je u ruskoj razjedinjenosti vidjela priliku za okončavanje rata u vlastitu korist, tj. podržavanjem i poticanjem ruskih boljševika izazvao bi se snažniji otpor protiv tadašnje ruske vlasti.
Nakon ruske revolucije predvođene Lenjinom mnogi ruski i njemački građani očekivali su uzvraćanje usluge Njemačkoj i potpore u izgradnji komunističkog društva, upravo zbog toga što je njemačka vlast ranije pomogla boljševicima. Težnje europskih komunista prema komunističkoj Njemačkoj bile su velike, a jedan od razloga bio je taj što je Njemačka bila rodno mjesto tzv. "očeva komunizma", Karla Marxa i Friedricha Engelsa. Najveće pristaše komunizma u to su vrijeme smatrali kako će jedna komunistička revolucija uspjeti samo ako se u isto vrijeme odvija njih više, u različitim državama svijeta. Marxov komunizam imao je snažnu potporu među njemačkim narodom (radnicima), a Vladimir Lenjin je u to vrijeme imao planove na svjetskoj razini, odnosno imao je planove za revoluciju svjetskih razmjera koja bi za cilj imala uklanjanje kapitalizma.Volkogonov, Dmitri (1994), Lenin: A New Biography, .
SPD-ovo umjereno vodstvo tih se dana složilo kako bi odlučna i dobro vođena grupa Boljševika mogla doći na vlast u Njemačkoj, ali bi im za to trebala snažna potpora ruske strane. Otto Braun, jedan od čelnih ljudi SPD-a i kasniji premijer Prusije u jednom je razgovoru izjavio: "Socijalizam se ne može podignuti na bajonetama i puškama. Ako želimo da on traje, on mora biti realiziran demokratskim putem. Dakako, nužan je preduvjet za to da su gospodarski i socijalni uvjeti zreli. Da je ovakva situacija bila u Rusiji, Dakako, nužan je preduvjet da su gospodarski i socijalni uvjeti za druženje društva zreli. Da je ovakva situacija bila u Rusiji, Boljševici bi se mogli osloniti na većinsku potporu naroda. Ali pošto to nije bilo tako, oni su uspostavili režim pod mačem koji ne može biti brutalniji i bezobzirniji, te upravo zbog toga između nas i Boljševika mora postojati jasna granična linija".
U istom mjesecu u kojem je potonja izjava Otta Brauna izašla u obliku članka u tiskovinama, Njemačka se suočava s nizom velikih radničkih prosvjeda u kojima je sudjelovalo oko milijun ljudi. U štrajku su glavnu riječ imali lideri njemačkih sindikata koji su se ponašali prema uzoru na ruske socijaliste. Kako bi umanjio snagu prosvjeda, Friedrich Ebert pridružio se vodstvu berlinskih štrajkova.
Dana 3. ožujka 1918. godine potpisuje se brestlitovski mir, tj. sporazum u gradu Brest-Litovsk (današnji Brest u Bjelorusiji) kojeg je sklopila boljševička vlada Rusije s predstavnicima Središnjih sila. Njime je Rusija formalno izašla iz prvog svjetskog rata, ali se morala odreći Poljske, Litve, Finske, Latvije, Estonije, Ukrajine - koje su postale formalno nezavisne države - i dijelova Gruzije koje je pripojilo Tursko Carstvo. Rusko napuštanje rata značilo je napuštanje jednog ratnog fronta i veći fokus na zapadno bojište rata. Mnogi nijemci su u to vrijeme smatrali kako je pobjeda gotovo sigurna.
Odnos ljevice i desnice prema ishodu rata
Unatoč ruskoj predaji u počecima 1918. godine, za Nijemce je ratna situacija bila izrazito neizvjesna zbog toga što se godinu dana ranije SAD uključio u rat i tako doveo zapadne sile u relativno nadmoćniji položaj na ratištu. U jeku američkog ulaska u rat SPD se unutar parlamenta udružio s centrističkom i progresivnom strankom te u ljeto 1917. godine predložio postizanje mira bez bilo kakve aneksacije tuđih teritorija i pobjede. Politička desnica imala je potpunu drugačiju viziju samog rata i njegovog okončanja. Vrhovno vojno zapovjedništvo smatralo je kako ishod rata treba biti isključiva Njemačka pobjeda koja uključuje aneksacije određenih teritorija, te je prijedlog stranka za bilo kakvim mirom odbijen.
Vrhovno zapovjedništvo također je odbilo prijedlog tadašnjeg predsjednika SAD-a Thomasa Woodrowa Wilsona da se rat okonča mirno te da se granice odrede tako što će se narod izjasniti o tome (pravo naroda na samoodređenje). Naime, vjerovali su u vlastitu vojnu nadmoć upravo zbog ruskog izlaska iz rata.
Pokušaj uspostave mira i ustavne promjene
21. ožujka 1918. godine vrhovno zapovjedništvo pokrenulo je tzv. proljetnu ofenzivu, tj. niz njemačkih napada na uporišta Antnante na Zapadnom bojištu. Zbog ruskog izlaska iz rata te dobre vojne strategije, proljetna ofenziva predstavlja najveće napredovanje njemačke vojske na Zapadnom bojištu još od početka rata 1914. godine.
Tijekom srpnja 1918. godine Njemačka iskorištava zadnje vojne rezerve te u to vrijeme postaje sasvim sigurno kako se kraj rata bliži, odnosno kako je poraz neizbježan. Tijekm ofenzive koja je trajala punih 100 dana savezničke snage osvajaju velik dio teritorija i tako nanose velike ratne gubitke tadašnjoj njemačkoj vojsci.
Sredinom rujna iste godine urušava se i balkanski front. Njemački saveznici, Kraljevina Bugarska i Austro-Ugarska, kapituliraju, a politička kriza unutar istih država dobiva sve veće razmjere. 29. rujna vrhovno vojno zapovjedništvo izvještava Vilhema II. kako vojska neće izdržati sljedeća 24 sata borbe te kako je situacija beznadna (zapovjedništvo smatra kako je vrijeme za hitnu uspostavu primirja te savjetuje Vilhemu da prihvati prijedlog Woodrowa Wilsona oko uvjeta primirja kako bi se spasio ugled njemačke vojske).