mini|desno|300px|Zgrada u kojoj su bila smješteni članovi izraelske sportske delegacije Münchenski pokolj ili Münchenski olimpijski pokolj (njem. Geiselnahme von München, engl. Munich massacre) predstavlja teroristički čin koji su izveli palestinski teroristi na predstavnike izraelskog olimpijskog tima tijekom ljetnih Olimpijskih igara 1972. u Münchenu. Članovi palestinske terorističke organizacije Crni rujan upadaju 5. rujna, 11-og dana Igara, u Olimpijsko selo i uzimaju jedanaest izraelskih sportaša i trenera za taoce od kojih dva sportaša ginu u prva dva sata akcije. Crni rujan je operaciju nazvao "Ikrit i Biram", po dva kršćanska palestinska sela čiji su stanovnici pobijeni ili protjerani od stane Haganaha 1948.Elias Chacour: "Blood Brothers. A Palestinian Struggles for Reconciliation in the Middle East" with Hazard, David, and Baker III, James A., Secretary (Foreword by) 2nd Expanded ed. 2003. pp. 44-61 Njemačke vlasti pokušavaju kasnije bezuspješno osloboditi ostale taoce i tijekom te operacije svih devet taoca gine kao i pet terorista i jedan policajac. Sveukupno u Münchenu i u zračnoj luci Fürstenfeldbruck poginulo je 17 osoba. U osvetničkim akcijama koje su Izraelci poduzeli na osobe koje su bile povezane s pokoljem gine još nekoliko osoba od kojih su bar dvije bile nevine.
Otmica taoca
U 4.10 sati u jutro 5. rujna 1972. osam pripadnika palestinske terorističke organizacije Crni rujan prelazi preko ograde Olimpijskog sela kod vratnica 25A i upadaju u prostorije u kojima su bili smješteni izraelski športaši i njihovi treneri na adresi Connollystraße 31. Teroristi su bili naoružani s AK-47 puškama tako da nisu imali većih problema savladati izraelske športiste koji nisu zaključali vrata svojih prostorija u Olimpijskom selu. Njemačke vlasti su svjesno držale sigurnost na jednom nižem nivou, pokušavajući ostaviti pozitivan dojam i pokazati promjenu u odnosu na Olimpijske igre održane u Berlinu 1936. Jedanaest taoca koje su teroristi oteli bili su: David Mark Berger, Ze'ev Friedman, Yossef Gutfreund, Eliezer Halfin, Josef Romano, André Spitzer, Amitzur Schapira, Kehat Shorr, Mark Slavin, Yakov Springer i Mosche Weinberg. Weinberg i Romano bili su ranjeni na samom početku akcije. Weinberg kasnije pokušava pobjeći i biva ustrjeljen. Romano umire od posljedica ranjavanja dva sata poslije ranjavanja pošto teroristi nisu dopustili pristup liječnicima. mini|desno|200px| Spomen ploča poginulim članovima izraelske športske delegacije 1972. Teroristi su zahtijevali da se do 9 sati puste 232 Palestinca, koje su izraelske vlasti držale u svojim zatvorima kao i puštanje njemačkih terorista Andreasa Baadera i Ulrike Meinhof, pripadnika Frakcije Crvene armije, kao i japanskog teroriste Koze Okamote. Izraelska vlada kojoj je na čelu bila premijerka Golda Meir odbija ultimatum.
Neuspjeli pokušaj oslobađanja talaca
Gradonačelnik Olimpijskog sela Walther Tröger, predsjednik njemačkog Olimpijskog športskog saveza Willi Daume, načelnik policije Manfred Schreiber, šef osiguranja XX. Olimpijskih igara, bavarski ministar unutarnjih poslova Bruno Merk i tadašnji njemački ministar unutarnjih poslova Hans-Dietrich Genscher nude se u zamjenu za izraelske taoce ali to teroristi ne prihvaćaju. Četvrt sata prije isteka drugog ultimatuma pregovarači uspjevaju odgoditi ultimatum za još tri sata. Nakon ta tri sata Krizni stožer pokušava ponovo pregovarati s vođom terorista koji je sebe nazivao Issa. Uz pomoć predstavnika Arapske Lige i šefa egipatske delegacije Krizni stožer uspjeva produžiti odgodu ultimatuma za još pet sati, naime do 17.00 sati. Tijekom ovog perioda su teroristi putem radia i televizije saznali o namjerama njemačke policije za oslobađanju taoca. Ispostavilo se naime da njemačke vlasti nisu teroristima isključile struju i da nisu udaljili novinare iz Olimpijskog sela. Glede toga odustaje se od akcije. mini|desno|200px| Spomenik žrtvama poginulim u terorističkom napadu u zrakoplovnoj luci Fürstenfeldbruck Teroristi zatim zahtijevaju da im se omogući let do Kaira na što njemački pregovarači pristaju. Dva helikoptera njemačke granične policije (BGS) (njem. Bundesgrenzschutz) transportiraju teroriste i njihove taoce do zračne luke Fürstenfeldbruck gdje ih je čekao Boeing 727 s uključenim motorima i rezervoarima punim goriva. Njemačka policija planirala je napasti teroriste u zračnoj luci gdje su bila stacionirana petorica snajperista jer su mislili da je samo pet terorista, iako ih je u biti bilo osam. Nekoliko običnih policajaca bilo je u zrakoplovu želeći se predstaviti kao posada, no odustaju od akcije jer nisu bili podučeni za ovakvu vrst djelovanja. Čak i na krovovima zgrada zračne luke bili su obični policajci koji nisu prošli obuku snajperista. Naoružani su bili dugim cijevima tipa Heckler & Koch G3 iako je u to vrijeme policija u Münchenu već bila uvela efikasnije duge cijevi tipa Steyr SSG 69 kao dio svoga naoružanja. Policija je tek nakon dva sata došla na ideju pozvati blindirana vozila koja su zbog gustog prometa došla tek jedan sat poslije, kada su borbe skoro utihnule. Dvojica terorista koji su se nazivali "Issa" i "Tony" dolaze do zaključka da u zrakoplovu nema posade. Oko 23 sata kad su se helikopteri pripremali udaljiti, snajperisti otvaraju vatru. Istovremenno je policija s reflektorima osvjetlila područje gdje su bili teroristi. Snajperisti nisu imali nikakav radio kontakt jedni s drugima tako da su djelovali bez prethodnog dogovora o ciljevima. Osim toga nisu imali ni noćne nišane kao ni zaštitne kacige. Tada je pogođen samo jedan terorist, "Tony", kojeg "Issa" ostavlja ležati i vraća se ostalim teroristima. Trojica terorista skrivenih iza helikoptera odgovaraju na vatru. Razmjena vatre je trajala oko 45 minuta prije nego što su došla policijska blindirana vozila. Vidjevši dolazak blindiranih vozila jedan od terorista u prvom helikopteru otvara vatru na bespomoćne taoce dajući mogućnost drugoj dvojici terorista da izađu iz svog zaklona. Istovremeno i on istrčava iz prvog helikoptera bacivši prije toga ručnu bombu na taoce koji svi ginu. Ova trojica terorista ginu bivajući pogođena od snajperista. Ostalih pet taoca u drugom helikopteru su također za vrijeme borbe ubijeni.
Oba helikoptera su trebala sletjeti tako im vrata budu okrenuta prema kontrolnom tornju kako bi svih pet snajperista imali slobodan prostor za vatreno djelovanje. Iz nepoznatih razloga oba helikoptera su sletjela licem okrenutim kontrolnom tornju pri čemu je peti snajperist ležao na liniji djelovanja trojice drugih snajperista. On je bio bez kacige i bez zaštitne pancirke, skriven iza omanjeg zida na pisti za polijetanje, između terorista i svojih kolega. U početku nije vatreno djelovao vjerojatno se bojeći da bi mogao zabunom nastradati od kolega ili stoga što mu je zaklon bio loš. Tek kada je jedan od terorista bježeći potrčao prema njemu, snajperist ga ubija pogotkom u glavu. To je privuklo pažnju upravo pristiglog policijskog pojačanja, koje, misleći da se radi o teroristu, otvara vatru na njega i na jednog od pilota koji se pokušavao skriti biježeći iz helikoptera. Pilot biva teško ranjen.
Akcija doživljava fijasko: Svi taoci su poginuli, policijski zapovjednik Anton Fliegerbauer, koji nije sudjelovao u pucnjavi i koji je to sve promatrao s kontrolnog tornja, smrtonosno je pogođen u glavu. Pilot helikoptera je teško ranjen i odvezen u bolnicu.
Posljedice
Za Igre
Unatoč otmici igre su nastavljene kao da se ništa nije dogodilo. Tek na brojne proteste drugih sudionika i posjetitelja Olimpijske se igre prekidaju na pola dana. Sljedećeg dana 6. rujna na Olimpijskom stadionu održana je komemoracija poginulim športašima na kojoj je prisustvovalo oko 80.000 posjetitelja i 3.000 sudionika Igara. Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Avery Brundage, drži počasni govor koji završava riječima: The games must go on (hrv. Igre se moraju nastaviti). Na komemoraciji su sudjelovale i obitelji žrtava: Spitzerova udovica, Weinbergova majka i sestrična Carmel Eliash. Za vrijeme komemoracije Eliash kolabira i umire od srčanog udara. Igre su trebale biti nastavljene nogometnom utakmicom između Zapadne Njemačke i Mađarske. Kada je nekoliko posjetitelja podiglo transparent na kojem je pisalo "17 dead, already forgotten?" bivaju udaljeni sa stadiona od strane redara.TIME article, part 6 , 5. kolovoza 2002 Olimpijska zastava i sve ostale zastave bile su spuštene na pola koplja na zahtjev Willyja Brandta. Deset arapskih nacija usprotivilo se takvom činu tako da su skoro istovremeno vraćene u početno stanje. Ostali članovi izraelske delegacije napuštaju Njemačku istog dana praćeni jakim snagama osiguranja. Mark Spitz, plivač SAD-a koji je bio židovskog podrijetla napustio je Igre tijekom otmice bojeći se da bi mogao biti sljedeća meta. Do tada je već završio sve svoje nastupe. Egipatski tim je napustio Igre dan poslijeGuardian article on the massacre, 7. rujna 1972. bojeći se odmazde. Kompletne delegacije Filipina i Alžira napuštaju Njemačku kao i neki članovi Nizozemske i Norveške.
Za izraelsku politiku
Tijela poginulih terorista izručena su Libiji i sahranjena uz najveće vojne počasti slaveći teroriste kao najveće heroje. Ostaloj trojici preživjelih terorista, koji su bili u zatvoru, nije nikada suđeno. Tijekom otmice jednog Lufthansinog zrakoplova, sa samo 12 putnika, 29. listopada 1972., otmičari traže puštanje na slobodu trojice preživjelih Palestinaca na što njemačka vlada odmah pristaje bez konsultacija s izraelskom. Pretpostavlja se da je njemačka vlada tako postupila iz straha da bi se teroristički akti na njemačke ciljeve mogli ponoviti.
Pošto je postalo jasno da teroristima neće biti zakonski suđeno od strane njemačkih vlasti, Golda Meir zajedno sa sigurnosnim kabinetom Izraela daje u nalog Mossadu osnivanje specijalne jedinice, nazvane Caesarea, koja će pronaći i likvidirati teroriste. Na čelu te jedinice bio je Ehud Barak kasniji premijer Izraela a operacija je nazvana: "Operation Wrath of God" (hrv. Božji bijes).
U sljedećih 20 godina pripadnici Mossada likvidirali su dvojicu od trojice Palestinaca koji su preživjeli München i najmanje još 12 Palestinaca za koje se smatralo da su sudjelovali u planiranju akcije u Münchenu: Wael Zuaitir, predstavnik PLOa u Italiji likvidiran je 16. listopada. Muhammad Hamschiri predstavnik PLOa u Parizu gine od eksplozivne naprave na daljinsko upravljanje. Još nekoliko osumnjičenih terorista je likvidirano na Cipru, te u Grčkoj i Parizu. Izraelski komandosi su 10. travnja 1973. izveli akciju i u samom Bejrutu tijekom koje su likvidirali: Abu Yusufa (navodnog zamjenika Yassera Arafata i vođu terorista), Kamala Adwana (navodnog Fatah zapovjednika) i glasnogovornika PLOa Kamala Nasira.
Mohammed Boudia, operacionalni šef terorističke grupe Crni rujan pogiba u eksploziji autobombe 28. lipnja 1973. u Parizu. Mossad greškom likvidira marokanskog konobara Ahmeda Bouchikija u Lillehammeru misleći da se radi o Ali Hasan Salamehu, šefu Arafatove operacionalne grupe "Force 17" i članu "Crnog rujna". Norveška policija je uhitila pet Mossadovih agenata, od kojih su dva bile žene, koje osuđuje na zatvorske kazne ali su 1975. svi pomilovani i poslani za Izrael. Salameh gine u Bejrutu 22. siječnja 1979. od eksplozije autobombe detonirane na daljinsko upravljanje.
Atif Bseisu, sudionik u planiranju Münchenskog masakra je ustrjeljen u Parizu 8. lipnja 1992.
Danas je još uvijek živ posljednji atentator, Jamal Al-Gashey, koji se navodno krije u Africi. Mohammed Daoud Oudeh (Abu Daoud) koji je sudjelovao u planiranju otmice, umro je 3. srpnja 2010. u Damasku. On je tvrdio da su novac za akciju dobili od sadašnjeg palestinskog predsjednika Mahmud Abbasa, što je kasnije opovrgao.
Za borbu protiv terorizma u Njemačkoj