mini|295x295px|Ulaz u logor Jasenovac Koncentracijski logor Jasenovac ili Sabirni logor Jasenovac bio je najveći koncentracijski logor i logor za istrebljenje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) za vrijeme Drugog svjetskog rata. Logor je nastao kao rezultat genocidne politike nad Židovima, Srbima i Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koju je 10. travnja 1941. godine, pod okriljem i neposrednim utjecajem nacističke Njemačke i fašističke Italije, proglasila Ustaška domovinska organizacija.
Koncentracijski logor Jasenovac bio je prvi sustavno izgrađivani logorski kompleks na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, jedini koji je neprekidno djelovao za cijelo vrijeme njezina postojanja, najveći po prostoru koji je zauzimao, po broju logoraša koji su kroz njega prošli kao i po broju žrtava koje su u njemu stradale. Bio je to višenamjenski logor: istovremeno koncentracijski (u njega su upućivani muškarci, žene i djeca iz svih krajeva NDH), prolazni (iz njega je dio zatočenika bio upućivan na prisilni rad u Njemačku i u druge logore u okupiranoj Europi), radni (»najveća tvornica« u NDH s besplatnom radnom snagom), kažnjenički (u njega se dolazilo i po presudi suda zbog izvršenog kaznenog djela) i vojni (u njemu su zatvarani zarobljeni partizani i pripadnici narodnooslobodilačkog pokreta, kao i domobrani i četnici). Uz sve nabrojano, Jasenovac je prije svega bio logor smrti kojem je osnovni zadatak bio istrebljivanje Srba, Židova i Roma te ostalih rasno neprihvatljivih manjina – Jasenovac je bio stratište za većinu onih koji su u njega ušli, a nisu se uklapali u pojam rasne čistoće (Židovi), ili su pripadali etnički manje poželjnim narodima (Srbi i Romi), kao i za protivnike ustaškog režima i članove njihovih obitelji, bez obzira na nacionalnu ili rasnu pripadnost (antifašisti, komunisti, članovi HSS-a i dr.).
Logor Jasenovac u svojem konačnom obliku bio je kompleks sastavljen od pet manjih logora osnovanim u kratkim vremenskim razmacima i prostirao se na ukupnom području od oko 210 km2 s obje strane rijeka Save i Une. Najveći pojedinačni logor bio je logor »Ciglana« (Sabirni logor br. III) u samom Jasenovcu, nekih 100 km jugoistočno od Zagreba. Kompleks je još uključivao i logore »Krapje« (Sabirni logor br. I), »Bročice« (Sabirni logor br. II), »Kožara« (Sabirni logor br. IV) i Staru Gradišku (Sabirni logor br. V), 30 km nizvodno od Jasenovca, stratišta duž desne obale rijeke Save kod Donje Gradine, pet radnih farmi kao i logor za Rome u Uštici, koji se nalazio nasuprot samog mjesta Jasenovca, između rijeka Save i Une.
Jasenovac je bio posebno »ozloglašen zbog svojeg barbarizma i broja žrtava«. Za razliku od nacističkih koncentracijskih logora koje su nazivali tvornice smrti, zbog industrijskog pristupa ubijanju kojeg su imali nacisti, posebnost Jasenovca je bila u tome što su ustaški krvnici svoje žrtve često ubijali neposredno, svojeručno i brutalno, tako da su žrtve Jasenovca u velikom broju stradale od noža, malja ili sjekire. Tijekom godina, dosta je logoraša bivalo otpušteno iz Jasenovca, a znatan broj je i pobjegao nakon čega su bili u prilici svjedočiti o strahotama tog logora.
Većina žrtava Jasenovačkog logora bili su etnički Srbi, državljani NDH, smaknuti u sklopu provođenja genocidnih zakona i zločinačke politike ustaške države. Osim njih, žrtve su bili i Židovi u sklopu holokausta, te u velikom broju Romi koji su također bili istrebljivani u skladu s rasnim zakonima preuzetim od nacista. Žrtve Jasenovca bili su i brojni Hrvati koji su bili politički protivnici ustaškog režima, antifašisti ili su kao partizani sudjelovali u borbi protiv istog te pripadnici iz redova drugih manjina koje su živjele na području NDH (Muslimani, Slovenci, Slovaci, Česi, Ukrajinci, Rusi, Talijani, Nijemci, Crnogorci, Mađari, Poljaci, Rumunji i Rusini), a koji su se nečim zamjerili ustaškom režimu. Tijekom Drugog svjetskog rata bilo je mnogo oprečnih izvješća i informacija o broju ubijenih tijekom nešto manje od četiri godine postojanja logora, a odmah nakon rata baratalo se procjenom od oko 700.000 ubijenih koja je kasnije, nakon provedenih neovisnih istraživanja, kako u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, tako i u svijetu, svedena na realniju brojku od 80.000 do 100.000 žrtava pobijenih i umrlih unutar logorskog kompleksa Jasenovac.
Logor Jasenovac djelovao je sve do travnja 1945. godine, kada su ga oslobodile partizanske snage. Nekoliko dana prije dolaska partizana većina preostalih logoraša – njih nešto manje od 800 – pokušala je proboj, a samo njih 103 je u tom proboju uspjelo i pobjeći.
Danas se na mjestu Koncentracijskog logora Jasenovac nalazi Spomen područje Jasenovac zajedno za Memorijalnim muzejom koji su osnovani još 1968. godine na prijedlog Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Socijalističke Republike Hrvatske »radi očuvanja trajne uspomene na žrtve fašističkog terora i borce Narodnooslobodilačkog rata stradale u Drugom svjetskom ratu u koncentracijskim logorima Jasenovac i Stara Gradiška, kao i radi očuvanja tekovina antifašizma«, što je svrha koju je potvrdio i Hrvatski Sabor 2001. godine.
Pozadina mini|Rasni zakoni u NDH Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je utemeljena 10. travnja 1941. godine, odmah nakon invazije sila osovine na Kraljevinu Jugoslaviju. NDH se prostirala na području današnje RH i današnje Bosne i Hercegovine uključujući i Srijem u današnjoj Srbiji. NDH je bila de-facto talijansko-njemački protektorat, budući da je svoje postojanje dugovala silama osovine koje su zadržale svoje okupacijske snage unutar granica te marionetske države za cijelo vrijeme njenog postojanja. Međutim, samo vođenje države bilo je povjereno ustašama, a državna uprava i vlada sastojala se gotovo isključivo od Hrvata, pod vodstvom ustaša.
Prije rata ustaše su bile ultra nacionalistička, fašistička, rasistička i teroristička organizacija koja se borila za nezavisnu Hrvatsku. Ustaška ideologija je bila protusrpska, ali također i antisemitska – u svojim sedamnaest »Načela hrvatskog ustaškog pokreta« (Pavelić 1933.) ustaše su promovirale vlastitu verziju poznate nacističke rasne ideologije krvi i tla (njem. Blut und Boden) iz koje je jasno kako svi oni koji »nemaju hrvatske krvi« (npr. Srbi i Židovi) neće imati nikakvu političku ulogu u budućoj Hrvatskoj državi. Pavelić je u pamfletu »Hrvatsko pitanje« kojeg je objavio još 1936. godine otvoreno i eksplicitno izražavao antisrpsku i antižidovsku mržnju, nazvavši Židove »neprijateljima Hrvatskog naroda«.Ante Pavelić: "Hrvatsko pitanje", Prof. Hugh Agnew, Katedra za povijest, Sveučilište George Washington, USA |http://chnm.gmu.edu/history/faculty/kelly/blogs/h312/wp-content/sources/pavelic.pdf
Rasni i genocidni zakoni u NDH mini|212x212px|Rasna odredba Prve zakonske odredbe NDH nakon dolaska na vlast 1941. godine odražavale su prihvaćanje ideoloških odrednica njemačkog nacizma i talijanskog fašizma uz naglašavanje hrvatske nacionalne i državne posebnosti. Tako je već prva Zakonska odredba za obranu naroda i države od 17. travnja 1941. predviđala smrtnu kaznu za »povredu časti i životnih interesa hrvatskog naroda i opstanka NDH« i primjenjivala se retroaktivno. Ova Zakonska odredba postala je jedan od temeljnih akata na kojemu se zasnivala represivna vlast ustaškog režima, a uhićenja i suđenja su započela odmah nakon proglašenja. Ubrzo su je slijedile i druge: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda od 30. travnja 1941. godine, koja je i u samom nazivu povezivala pojam »krvi« s čašću nacije, te Naredba o ustrojstvu djelokruga rada rasnopolitičkog povjerenstva od 4. lipnja 1941. godine. Tim zakonima definiralo se tko je Židov, a svim pripadnicima ne-arijevskih naroda oduzeta su građanska prava, kao na primjer Židovima i Romima. Do kraja travnja 1941., mjesecima prije nego što su nacisti primijenili slične mjere u Njemačkoj, ustaše su uvele obvezu isticanja rasnih oznaka (obično Davidove zvijezde) svim pripadnicima židovskog naroda u Hrvatskoj. 10. listopada 1941. ustaše su donijele zakon o nacionalizaciji kojom su konfiscirale svu židovsku imovinu. Ustaše su donijele i mnoge druge rasne zakone usmjerene protiv Židova i Roma, koji su postali politička osnova za provođenje genocida nad tim narodima.
Što se tiče Srba, službena politika NDH je bila, prema riječima ustaškog ideologa Mile Budaka, »trećinu pobiti, trećinu protjerati, a trećinu pokatoličiti«, što mnogi povjesničari također nazivaju genocidom."Ustasha", Yad Vashem, Shoah Resource Center. Ustaše su ubrzo proširile svoju aktivnost i na sve one koji su izražavali nezadovoljstvo ustaškim režimom ili su bili osumnjičeni za članstvo u komunističkim organizacijama, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost. Za provođenje navedenih zakonskih akata osnovani su, osim redovnih, i izvanredni, kao i pokretni prijeki sudovi sa širokim ovlastima, a pojedinačna, skupna i masovna uhićenja te deportacije Srba, Židova, Roma i Hrvata (u koje su ubrajani i svi muslimani), sa sudbenim presudama ili bez njih, uvjetovale su osnivanje, uz već postojeće, novih zatvora i logora.
Koncentracijski logori su i formalno legalizirani na osnovu zakonske odredbe br. CDXXIX-2101-Z-1941 koju je 25. studenog 1941. godine proglasio poglavnik Ante Pavelić, a potpisao ministar pravosuđa Mirko Puk (Narodne Novine br. 188 od 26. studenoga 1941.). Ovaj zakon je omogućavao uhićenje i prisilno zatvaranje nepoželjnih ljudi u radne logore, a time i stvaranje koncentracijskih logora u NDH.
Početak ustaškog terora mini|218x218px|Ustaški proglas Za više informacija vidi članak Kronologija ustaških zločina 1941.
Represija nad Židovima započela je odmah nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Na dan proglašenja, 10. travnja i dan poslije, 11. travnja 1941. ustaše su uhitile grupu poznatih zagrebačkih Židova i zatvorila ih tražeći otkupninu od njihovih obitelji. 13. travnja isto je napravljeno i u Osijeku, gdje su ustaše, potpomognute ruljom iz redova Volksdeutschera, domaće manjine njemačkog podrijetla, dodatno još i uništile osječku sinagogu, kao i oskvrnule židovsko groblje. Ovakav scenarij se ponavljao i u drugim hrvatskim gradovima tijekom cijele 1941. godine. Istodobno, ustaše su započele sa širenjem opsežne protužidovske propagande, a dnevne novine pod kontrolom ustaša su nastojale moralno i etički obraniti rasne zakone. Tako su zagrebačke novine Novi List pisale kako Hrvatski narod mora »možda budnije no i jedna druga etnička skupina štititi svoju rasnu čistoću, čuvati čistoću svoje krvi… Moramo čuvati svoju krv od židovske«. Kroz medije se radilo i na poticanju zavisti i animoziteta prema Židovskom narodu tvrdnjama da su Židovi živjeli na račun muke, žuljeva i bijede hrvatskog naroda i sličnim napisima po uzoru na naciste u Njemačkoj pa je tako Novi list objavio da su »židovskim prljavim trgovanjem, židovska poduzeća zgrtala u svojim blagajnama hrvatski novac i bezobzirno izrabljivala hrvatsku radnu snagu«.
Prvo masovno ubojstvo Srba zbilo se 28. travnja, kad su ustaše okupile i pogubile 196 Srba u Gudovcu kraj Bjelovara. Uskoro su uslijedili i drugi masovni zločini nad Srbima. Ovako je bosanski franjevac, mostarsko-duvanjski biskup, Alojzije Mišić, u pismu kojeg je 7. studenoga 1941. poslao nadbiskupu Stepincu opisivao zločine koje su ustaše počinile samo u prvih šest mjeseci rata nad pravoslavnim stanovništvom:
Prvi koncentracijski logori