Palača Stoclet (francuski: Palais Stoclet; nizozemski: Stocletpaleis), također poznata kao Kuća Stoclet, je privatna vila koju je izgradio arhitekt Josef Hoffmann od 1905. do 1911. godine za bankara i ljubitelja umjetnosti Adolphea Stocleta. Nalazi se u Bruxellesu, na Aveniji de Tervueren, u blizini tzv. „Bečke radionice” (Wiener Werkstätte). Smatra se Hoffmannovim remek-djelom i jedna je od najraskošnije uređenih kuća u stilu moderne na početku 20. stoljeća.
Zbog toga je 27. lipnja 2009. godine upisana na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi.Stoclet House na službenim stranicama UNESCO-a Pristupljeno 3. srpnja 2026.
Povijest
mini|lijevo|Nacrt palače iz 1905. godine. Kada je Adolphe Stoclet (1871. – 1949.) naručio ovu kuću od jednog od vodećih arhitekata bečke secesije, Josefa Hoffmanna (1870. – 1956.), 1905. godine, nije nametnuo ni estetska ni financijska ograničenja projektu. Kuća i vrt dovršeni su 1911. godine, a njihova stroga geometrija označila je prekretnicu u secesiji, nagovještavajući Art Deco i moderni pokret u arhitekturi. Hoffman je napustio modu i stilove prošlosti, te stvorio zgradu koja je asimetrična kompilacija pravokutnih blokova, podcrtanih naglašenim linijama i kutovima. Palača Stoclet jedna je od najdovršenijih i najhomogenijih građevina bečke secesije. Josef Hoffman i njegovi kolege dizajnirali su svaki aspekt vile, od kvaka na vratima do rasvjetnih tijela. mini|lijevo|Razglednica s fotografijom nastalom prije 1914. god. Unutrašnjost je jednako strog i istovremeno detaljan kao i eksterijer, s uspravnim geometrijski koordiniranim namještajem i minimalnim neredom. Ovo je bio avangardni pristup , koji je predstavljao 'reformirani interijer' u kojem je funkcija diktirala oblik.
Njezine dekoracije su djelo vrlo velikog broja umjetnika iz Bečkih radionica, kao što su: Koloman Moser, Gustav Klimt, Frantz Metzner, Richard Luksch i Michael Powolny. Radili su pod Hoffmannovim vodstvom kako bi postigli Gesamtkunstwerk („cjelovito umjetničko djelo“), koje se istovremeno izražava i u unutarnjoj i vanjskoj arhitekturi, dekoraciji, namještaju, funkcionalnim predmetima, te vrtovima i njihovim cvjetnjacima. Ukrašena mramornim oblogama i umjetničkim djelima, uključujući velike mozaične frizove slikara Gustava Klimta (koje je on dizajnirao, a na lokaciji ih je izveo Leopold Forstner) i zidne slike Ludwiga Heinricha Jungnickela.
Kao svjedočanstvo umjetničke obnove u europskoj arhitekturi, kuća zadržava visoku razinu integriteta, i izvana i iznutra, jer je zadržala većinu svojih originalnih elemenata i namještaja. Palača nije pretrpjela nikakve veće preinake, a jedina nova zgrada bilo koje veličine u njenoj blizini projektirana je na način koji podržava njezin krajobrazni integritet.
Adolphe Stoclet umro je 1949. godine, a dvorac je naslijedila njegova snaha Annie Stoclet. Nakon Annieine smrti 2002. godine, kuću su naslijedile njezine četiri kćeri. Dvorac Stoclet nikada nije bio otvoren za javnost. U izvješćima u tisku dvorac je opisan kao onaj o kojem brinu dva čuvara, dok postoji neslaganje između četiri Stocletove unuke oko budućnosti palače Stoclet.Michael Z.Wise, Začarana kuća postaje obiteljsko prokletstvo, Wall Street Journal, 1. veljače 2012. Pristupljeno 2. srpnja 2026. Do nedavno nijednom strancu, čak ni stručnjacima koji su pomagali u restauraciji, nije bio dopušten ulazak. Međutim, Uprava za spomenike i lokalitete regije glavnog grada Bruxellesa je palaču proglasila za spomenik kulture i 2024. godine Parlament Bruxellesa je odobrio prijedlog kojim se nalaže otvaranje dvorca Stoclet za javnost u razdoblju od najviše 15 dana godišnje, iako ostaje nejasno kada će se to provesti u praksi.Lore Rombaut, Brussels parlement beslist: publiek moet toegelaten worden in Stocletpaleis (Parlament u Bruxellesu odlučuje: javnost mora biti primljena u palaču Stoclet), VRT, 20. travnja 2024. Pristupljeno 2. srpnja 2026.
Odlike
Zgrada je projektirana tako da s ceste izgleda kao veličanstvena gradska vila, iz vrta straga, postaje villa suburbana (seoska vila) sa stražnjim pročeljem, skulpturalno modeliranim prozorima, balkonima i terasama, što je obitelji Stoclet dalo zgradu sa „svim prednostima udobne gradske vile i seoske kuće u isto vrijeme”.Annette Freytag, Stocletov friz u Tobias Natter (ur.), Gustav Klimt, Taschen, 2012., str. 103.–104.
Fasada građevine, obložena mramorom, je radikalno pojednostavljenih linija u duhu moderne arhitekture, ali je unutrašnjost bogato ukrašena (u blagovaonici je slike naslikao Gustav Klimt, a četiri bakrene skulpture na vrhu je izradio Franz Metzner). Ovakav pristup ujedinjenja arhitekata, umjetnika i obrtnika je u duhu „Gesamtkunstwerka” (totalne umjetnosti), koja je jedna od odrednica secesije, a koja u ovom djelu slaveći vid, zvuk i okus u simfoniji senzualnih harmonija koje su bile paralelne s operama Richarda Wagnera, od kojeg je koncept i nastao. U svojim dizajnima za palaču Stoclet, Hoffmann je bio posebno usklađen s modom i bečkim identitetom novog stila interijera, čak je dizajnirao haljinu za Madame Stoclet kako se ne bi sukobljavala s dekorom svoje dnevne sobe kao što je to činila dok je nosila francusku haljinu Paula Poireta.
Obitelj Stoclet još uvijek živi u ovoj palači i nije otvorena za javnost. Skice Klimtovih slika se danas nalaze u trajnoj postavi Muzeja primijenjenih umjentosti (MAK) u Beču.
Izvori
Vanjske poveznice
Dennis Sharp, Twentieth Century Architecture, 2002., Mulgrave: Images Publishing Group. str. 44. David Watkin, A History of Western Architecture, 2005., London: Laurence King Publishing. str. 548. .
Kategorija:Građevine u Bruxellesu Kategorija:Secesijske građevine Kategorija:Svjetska baština u Belgiji