Škotska (škotski gaelski: Alba, engleski: Scotland) je dio Ujedinjenog Kraljevstva. Najsjeverniji je dio otoka Velike Britanije; s otočjem Hebridi, Orkney i Shetland obuhvaća 77.180 km², a s unutarnjim vodama 78.764 km². Škotska je 1980. godine imala 5.153.000 stanovnika. Gustoća iznosi 65 stanovnika na km². Najgušće je naseljeno središnje područje. Političko, industrijsko i kulturno središte je Edinburgh (1981. godine 419.200 stanovnika). Na zapadu i sjeveru dopire do Atlantskog oceana, a na istoku do Sjevernog mora. Od Engleske je dijeli granična crta koja se proteže od ušća rijeke Tweed do zaljeva Solay. Za Škotsku je karakteristična razvedenost obale, osobito zapadne, po čemu se znatno razlikuje od Engleske. Na istočnoj obali duboko su se usjekli zaljevi Firth of Forth i Moray Firth. Škotska se uglavnom dijeli na južni, središnji i sjeverni dio. Južni dio obuhvaća Južno visočje s graničnim gorjem Cheviot, građenim pretežno od starih stijena. Središnji dio sastoji se od niza depresija zvanih Škotska nizina, koje se nastavljaju u Firth of Clyde, Firth of Forth i Firth of Tay. Njima je odvojeno brdovito područje na jugu od granitnih ravnjaka gorja Grampian na sjeveru s najvišim vrhom britanskog otočja Ben Nevis, 1343 m.
Udolina Glen More s nizom jezera rastavlja gorje Grampain od sjevernog visočja (Northern Highlands). Sjeverni dio popunjava Škotsko visočje, koje na krajnjem sjeveru prelazi u obalnu ravnicu.
Osnovne su privredne grane rudarstvo i industrija. Iskorištavaju se nalazišta ugljena, koja daju oko 10% ukupne britanske proizvodnje, željezne, bakrene i olovne rude.
Velike količine električne energije potječu iz hidroelektrana i iz nuklearnih elektrana. Uz metalurgiju razvila se metalna industrija s brodogradnjom, proizvodnjom strojeva i sl. Poznata je dobro razvijena tekstilna (pamučna, vunena, prerada jute) i dr., prehrambena (proizvodnja viskija), kemijska i petrokemijska industrija s velikim rafinerijskim središtem u Grangemouthu, do kojeg vodi naftovod iz ležišta Forties u podmorju Sjevernog mora (preko Crudena Baya i Aberdeena). Važnu privrednu granu predstavlja i stočarstvo, osobito uzgoj goveda i ovaca. Oko 25% obrađenih površina nalazi se pod žitaricama (zob, pšenica, ječam) i industrijskim biljkama. U priobalnim vodama dobro razvijeno je ribarstvo; poznate su ribarske luke Aberdeen, Peterhead i Banff. Vrlo su atraktivne trgovačke luke Glasgow i Dundee. Glavno prometno središte jest Edinburgh. Sve veću ulogu ima turizam.
Povijest
Razdoblje do Jakova VI.
Područje koje uglavnom danas zauzima Škotska rimski su pisci zvali Caledonia. Osvojivši južni dio Britanije, Rimljani su stoljećima nastojali podjarmiti svojoj vlasti sjeverna plemena, od kojih su najvažniji bili Pikti, ali bez trajnog uspjeha. Oko početka 6. stoljeća Škoti (keltsko pleme u sjeveroistočnoj Irskoj) – doselilo se na područje današnje grofovije Argyll. Škoti su tu osnovali malo kraljevstvo Dalriadu a kršćanstvo, koje je s njima došlo iz Irske, postepeno se širilo i na zemlju Pikta, na istoku.
Sredinom 9. stoljeća Škoti i Pikti sjedinili su se i, pod kraljem Kennethom Mac Alpinom, osnovali državu, koja je obuhvaćala veći dio Škotske sjeverno od rijeka Forth i Clyde. Početkom 11. stoljeća, porazivši Angle u bitki kod Carhama (oko 1060. ili 1018.), kralj Malcolm II. zavladao je pokrajinama Lothian između Tweeda i Firth of Fortha te bivšim britanskim kraljevstvom Strathclyde na zapadu. Za vladavine Malcomova unuka Duncana, koji ga je naslijedio 1034., Škoti, Pikti, Angli i Britanci bili su sjedinjeni u jednom kraljevstvu, koje je dobilo ime Škotska (Scotland).
Duncan, prvi vladar povijesnog kraljevstva Škotske, poginuo je u građanskom ratu (1040.) od ruke svog vojskovođe Macbetha, koji se zatim proglasio kraljem, ali je 1057. poražen od Duncanova sina Malcolma (odatle Shakespeareu građa za tragediju "Macbeth"). Za vladavine Malcolmovih nasljednika, od kojih je najmoćniji David I. (1124. – 1153.), Škotska se postepeno anglizira i feudalizira. Nakon smrti malodobne nasljednice Aleksandra III (1249. – 1286.) javilo se trinaest pretendenata na škotsko prijestolje. Arbitrar u tom sporu engleski kralj Edvard I. Dugonogi izabrao je Johna Balliola i smatrao ga svojim vazalom, a kad se ovaj pobunio, Edvard se zaratio sa Škotskom i nakon pobjede kod Dunbara 1296. zagospodario zemljom. Već 1297. izbio je ustanak seljaka i gradskog puka protiv engleskih feudalaca. Na čelu ustanka, kao zapovjednik "armije pučana Škotske", bio je William Wallace.
Iako je Wallace 1305. uhvaćen i smaknut, ustanak je poprimio svenarodne razmjere borbe za nezavisnost; njegov vođa Robert Bruce dao se 1306. okruniti za kralja kao i Robert I. Poraženi 1314. u bitci kod Bannockburna, Englezi su bili prisiljeni 1328. priznati Škotskoj punu nezavisnost.
Za Robertovih nasljednika kraljevska je vlast slabila, osobito nakon što je na prijestolje stupila dinastija Stuart (1371.). Nakon Roberta III. (1390. – 1406.) izredalo se više Stuartovaca, koji dolaze na prijestolje kao djeca. Za to vrijeme Škoti su gotovo neprekidno u sukobu s Englezima (dijelom i zbog svojeg povezivanja s Francuzima). Godine 1513. Škoti su pretrpjeli težak poraz; sam kralj Jakov IV. poginuo je u bitki. Jakov V. nastavio je politiku škotsko-francuskog savezništva (prva mu je žena kćerka Franje I., a druga Marie de Guise), ali je i on poražen (kod Solway Mossa, 1542.). Nakon njegove smrti, Škotskom je, umjesto malodobne mu kćerke Marije Stuart, upravljala Marie de Guise. S pomoću francuskih trupa Englezi su 1551. potisnuti iz Škotske, ali su u zemlji ostali Francuzi; visoke položaje u upravi zauzimalo je upravo francusko plemstvo, a Marija Stuart udala se za francuskog prestolonasljednika.
U to je doba u Škotskoj ojačao protestantizam, koji se proširio ne samo među građanima nego i među znatnim dijelom plemstva. Godine 1557. sklopljen je savez protestanata i potpisan covenant. U borbi protiv Katoličke crkve protestante je oružjem i novcem pomagala engleska kraljica Elizabeta I. Kada su 1559. Marija i njen suprug Franjo II. uzeli i naslov engleskih suverena, engleska je flota blokirala 1560. Leith. Iste godine, ugovorom u Edinburghu, francuska je vojska bila prisiljena napustiti Škotsku; nakon čega je Parlament službeno prihvatio reformaciju, proglasio slobodu vjeroispovjesti, te provodio sekularizaciju crkvenih imanja. S povratkom Marije Stuart u Škotsku 1561. godine razbuktala se borba između katolika i pristaša reformacije. Godine 1567. protestanti su digli ustanak i prisilili Mariju Stuart na abdikaciju u korist maloljetnog sina Jakova VI. Marija je 1568. potražila utočište u Engleskoj, gdje ju je Elizabeta I. zatočila i 1587., optuživši je zbog veleizdaje, dala smaknuti.
Razdoblje od Jakova VI.
Jakov VI. proglašen je, nakon Elizabetine smrti 1603., kao praunuk Margarete Tudor (Kćeri Henrika VII.), i engleskim kraljem (Jakov I.). Time je ostvarena personalna unija između Škotske i Engleske, no obje zemlje zadržat će još cijelo jedno stoljeće svoje zasebne parlamente. Njegov nasljednik Karlo I. (1625. – 1649.) nametnuo je Škotskoj anglikansko bogoslužje, što je 1638. dovelo do pobune, koja je zahvatila cijelu zemlju i dala neposredan poticaj engleskoj buržujskoj revoluciji. Kada je 1642. u Engleskoj izbio rat između kralja i Parlamenta, škotski su prezbiterijanci bili prirodni saveznici engleskih puritanaca i Olivera Cromwella. Godine 1643. Škoti su sklopilii formalni savez s engleskim Parlamentom (Solemn League and Covenant); njihove su čete sudjelovale 1644. na strani puritanaca u velikoj bitki kod Marston Moora, a 1645. kraljevske su snage u Škotskoj potpuno razbijene. Poražen i u Engleskoj, Karlo I. pobjegao je 1646. u Škotsku, no Škoti su ga izručili engleskom Parlamentu.
Smaknuće Karla I. (1649.) i proglašenje republike (pod nazivom Commonwealth) izazvali su negodovanje škotske aristokracije i imućnih slojeva, koji su u produbljenju engleske revolucije osjećali prijetnju za svoje klasne interese. Da predusretnu opasnost, škotski prezbiterijanci manifestirali su svoju privrženost dinastiji, te u Edinburgu proglasili kraljem sina Karla I. Kada se Karlo II. vratio iz Nizozemske u Škotsku, rat s Engleskom postao je neizbježan. Godine 1650. Cromwell je nanio Škotima težak poraz kod Dunbara, a 1651. definitivno je slomio njihov otpor i Škotska je bila ujedinjena s Engleskom u Commonwealthu. Karlo II, došavši 1660. na prijestolje, pokazao se kao brutalan despot. Covenant i sve zakonske mjere od 1633. nadalje ukinuti su, Anglikanska crkva ponovno je nametnuta cijeloj zemlji, a Škoti "otpadnici" izvrgnuti su progonima. Prvu bunu 1666. (pohod na Edinburg) ugušila je kraljevska vojska.
Novi veliki ustanak izbio je 1679., no i taj je ubrzo likvidiran, nakon čega u Škotskoj nastaje era krvave represije (Killing time). Reakcija je bjesnila i za Karlova nasljednika Jakova VII (Jakov II. za Englesku), koji je favorizirao katolike. Škoti su u potpunosti podupirali prevrat 1688., kojim je Jakov svrgnut s prijestolja, a 1689. ustoličen je Vilim III. Oranski. Ustanak jakobita (pristaša svrgnutog kralja) slomljen je 1689., a 1690. odlukom parlamenta, prezbiterijanizam je u cijelosti uspostavljen. Već potkraj 17. i početkom 18. stoljeća i u Engleskoj i u Škotskoj pojavljuju se prijedlozi za tješnju uniju između obiju zemalja. Definitivni plan unije oba su parlamenta prihvatila početkom 1707.; spojena kraljevstva Škotske i Engleske nosit će ime Kraljevstvo Velike Britanije, koje će imati jednu zastavu (Union Jack), a državom će upravljati jedan parlament. Zakonom o Uniji, koji je stupio na snagu 1. svibnja 1707., posebni škotski i engleski parlament prestali su postojati, a u listopadu iste godine sastao se Parlament Velike Britanije.
Nakon unifikacije, tijekom prve polovine 18. stoljeća, znatan dio plemenske aristokracije (klanova) u planinskom dijelu Škotske nije odustajao od pokušaja da silom restaurira dinastiju Stuart. Njezini pristaše, jakobiti, digli su četiri ustanka, od kojih su dva (1708. i 1719.) ugušena u zametku, dok su ustanci 1715. i 1745. – 1719. bili poprimili veće razmjere. Veći broj vođa klanova bili su protjerani ili smaknuti, a upravu nad njihovim posjedima preuzele su vladine komisije.
Neovisnost Škotska je 18. rujna 2014. glasala na referendumu za nezavisnost, vezano za izlazak iz Ujedinjenog Kraljevstva. Za nezavisnost je glasalo 44.7%, a protiv nezavisnosti 55.3%, čime Škotska ostaje u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Zemljopis mini|Škotsko visočje snimljeno 5. listopada 2017. s broda Hanze Genua. mini|Svjetionik Bass Rock Gradovi
Šest gradova poredanih po popuaciji:
Glasgow Edinburgh – glavni grad Aberdeen Dundee Inverness Stirling
Političke regije (Pokrajine)
Aberdeen, Aberdeenshire, Angus, Argyll i Bute, Clackmannanshire, Dumfries i Galloway, Dundee, Istočni Ayrshire, Istočni Dunbartonshire, Istočni Lothian, Istočni Renfrewshire, na h-Eileanan Siar (Western Isles), Edinburgh, Falkirk, Fife, Grad Glasgow, Highland, Inverclyde, Midlothian, Moray, Sjeverni Ayrshire, Sjeverni Lanarkshire, Orkney, Perth i Kinross, Renfrewshire, Scottish Borders, Shetland, Južni Ayrshire, Južni Lanarkshire, Striling, Zapadni Dunbartonshire, Zapadni Lothian
Vodeni putovi
Glavne rijeke:
Clyde Dee Don Forth Tay Tweed Spey
Firthovi:
Solway Clyde Cromarty Dornoch Forth Lorne Moray Tay
Fjordovi:
Loch Linnhe Loch Fyne Loch Long Loch Etive Loch Sunart Loch Nevis Loch Hourn Loch Broom Loch Eil
Jezera:
Loch Ness Loch Lomond Loch Morar Loch Tay Loch Rannoch Loch Awe Loch Shiel Loch Maree The Lake of Menteith
Zaštićeni putevi:
Kaledonski kanal Hobbitonshireski kanal Crinanski kanal Kanal Forth i Clyde Falkirk Wheel Unijski kanal
Politika
mini|500px|Škotski parlament u Edinburghu
Škotsku zakonodavnu vlast tvori Škotski parlament, nakon što je 1998. Blairova vlada potpisala Akt o Škotskoj (Scotland Act) o ponovnoj uspostavi parlamenta nakon 1707.