Bilogora, znana i kao Bilo-gora, Bilo-gorje ili povijesnoga naziva Međurečka gora (mađarski: Bilo-hegység) nisko je prostrano gorje i mikroregija u sjevernoj Hrvatskoj. Sastoji se od niza humaka i brežuljaka, te kratkih niskih bila zaobljenih grbina i glavica, koji se pružaju duž jugozapadnog ruba Podravine od sjeverozapada na jugoistok u dužini oko 80 km, s najvišim šumovitim vrhom Rajčevicom (309 mnv).
Dana 27. ožujka 1938. se je na Bilogori dogodio potres magnitude 6,2 po Richteru. U šumi Bedenik nalazi se Spomen-područje Barutana u spomen na eksploziju vojnog skladišta 29. rujna 1991. u bitki za vojarnu u Bjelovaru, kada je poginulo 11 hrvatskih branitelja i dva pripadnika JNA.
Građa i reljef Između Bedenika i Črešnjevice široka je od 16 do 18 km, dok je na zapadnom kraju, između potoka Dubravke i Koprivnice, oko 45 km – ako se 7 km široko Ivaničko humlje ne ubraja, na istočnom krilu od Bastaja prema Virovitici široka je oko 24 km.
Sjeveroistočni pristranci strmiji su od jugozapadnih. Na zapadu se 186 m visokim Lepavinskim prijevojem nadovezuje na Kalnik (željeznička pruga Križevci – Koprivnica), a na istoku 270 m visokim Đuloveskim prijevojem na Papuk (želj. pruga Daruvar – Veliki Bastaji – Suhopolje). Unutar ovih međa zaprema Bilo-gorje 1700 km² te je drugo po prostornom opsegu u središnjoj Hrvatskoj.
Građena je od stare kristalaste jezgre koja je prekrivena tercijarnim (pliocenski pjeskoviti lapori i pješčenjaci s ulošcima lignita) i kvartarnim (pleistocenski žuti pijesci i prapor) slojevima. Na sjevernim padinama prostire se širok pojas prapora (tzv. pijesci), stvoren nanosom sjevernih vjetrova. Najpoznatiji od njih su Đurđevački pijesci. Djelomično rasjednuta. lijevo|mini|221x221px|Bilogorska mikroregija koja obuhvaća gradove Bjelovar i Grubišno Polje. U podnožju ležišta su nafte (Ferdinandovac, Jagnjedovec, Šandrovac) i zemnoga plina te lignita koji se u prošlosti iskorištavao. Bilogoru presijecaju ceste koje vode iz Bjelovara u Đurđevac, Virje i Novigrad Podravski te iz Grubišnoga Polja u Viroviticu, Špišić Bukovicu i dr. Uz sjeveroist. podnožje Bilogore veća su naselja Koprivnica, Đurđevac, Pitomača i Virovitica, a uz jugozapadno Križevci, Bjelovar i Grubišno Polje. 750px|mini|središte|Slikovni prikaz prosjeka (prosječne širine) Bilogore. Bilogora se nalazi na prostoru između hrvatskih rijeka Drave i Save, taj prostor još nazivaju i Međuriječje. Izvorište je pritoka rijeka: Česme, duge 123 km (Bjelovacke, Plavnice, Ciglenskog i Severinskog potoka, Kovačice, Mliništa, Velike, Račačke rijeke, Žavnice) i Glogovnice (Oslavice) kao i rijeke Ilove (duge 85 km). Česma utječe u rijeku Lonju, a ova u Savu, i tako sve važnije rijeke lonjsko-ilovske zavale pripadaju savskom riječnom slijevu.
Po svojoj visini Bilogora je najniža, ali prostranstvom jedna od najvećih hrvatskih gora. Premda se u geografskom smislu ubraja među humlje, zbog svoga je položaja usred prostrane ravnice prilično uočljiva. Vrlo je pravilnog reljefa. Njezino jasno izraženo bilo blago se spušta na južnu stranu, a malo strmije na sjevernu stranu. Razvodnica je između savskoga i dravskoga porječja i dijeli bilogorsku Podravinu od Lonjsko-čazmanske zavale. Na jugu Bilogore njezini pristranci pružaju se sve do Moslavačke gore.
Dijelovi Bilogore Istočno krilo Zapadno Bilo Središnje Bilo Istočno Bilo Zapadno krilo Kloštarsko humlje Sv. Ivanjsko humlje Marča
U vezi s visinskim oznakama bilogorskih ispona treba istaknuti, da se u raznim publikacijama i topografskim kartama nalazi prilična zbrka s oznakama visina Bilogore. Napose to vrijedi za najviši vrh, što je posljedica nekadašnjih oznaka u stopama i njihovih preračunavanja u metre, jer sve stope nisu jednake, a prethodno nije bilo označeno, da li se radi o stopama austrijskim, njemačkim, britanskima ili kakvim drugima. Pa ni u najnovijim specijalkama (vrsta karte) nema još dovoljno pouzdanih podataka usprkos nastojanjima, da se temeljitim reambulacijama uz savjesnu primjenu najsuvremenijeg geodetskog instrumentarija isprave stare pogreške. Zbog toga jedan savjet: nemojte se uzbuđivati ni ljutiti kad nam se visinski podaci Bilogorja (pa i ostalih planina) ne slažu za dva-tri metra.
Vrhovi Bilogore mini|desno|Časopis, 1981. Rajčevica – 309 Koševac – 296 Bilo – 294 Babina gora, spojnica s Papukom – 293 Viš, kod Male Črešnjevice – 288 Bačko brdo, Babina gora – 278 Kerbulin – 274 Mestrićev jarak – 273 Zakletišće – 268 Dugi Brezek – 267 Kostajnik – 266 Planina – 266 Haršan, kod sela Sedlarice (Lipica) – 262 Velika Zrinjska Šuma, kod sela Sibenika – 262 Vijenac – 261 Repušnja – 260 Trklje – 258 Brezine – 257 Lanište – 257 Cernakova – 256 Kamenik – 256 Velebit, iznad Glogovca – 255 Gradina – 254 Borova – 252 Starina brijeg – 252 Halbot (Bedeničko humlje) – 248 Klupi – 242 Mačak – 241 Mladine (Bilogora) (Bedeničko humlje) – 241 Lestak (Šandrovačko humlje) – 240 Staro brdo – 240 Mujadinski brijeg – 238 Radolić, k zapadu Špišić Bukovice – 238 Veliko brdo – 237 Kostanić brijeg – 236 Kravljak, Babina gora – 236 Stari brijeg – 236 Trimeđak, na izvoru Grđevice – 236 Poljana, Babina gora – 234 Bjelovarsko-đurđevačka cesta prijevoj – 231 Sveti Križ (Heiligenkreuz) – 230 Bogaz – 228 Kapela – 224 Križno drevo – 224 Struklin jarak, ispod Virovitice – 224 Prokon (Zrinjsko humlje) – 222 Tomaški brijeg – 222 Vićenski brijeg – 222 Severin – 221 Grabovac – 217 Lončarica – 216 Solarsko brdo – 216 Vinograd – 214 Zrinjska brda – 212 Konjačina – 211 Boričec brijeg, kod Katalene – 210 Bjelovačka grbina (Borovo brdo), pored Bjelovara – 208 Dakino brdo – 204 Vilovska kosa; Lipova, Dugačka, Ravna kosa – 200 Idino brdo – 199 Pustara – 198 Jazmak šuma – 196 Tri Kralja – 195 Bačkovica – 194 Grabrovnica – 193 Semovečka grbina – 193 Stankovec – 190 Marča – 189 Črešnjevica – 173 Bedenik – 162
Vjekoslav Klaić navodi vrh Gradec brdo u Bilo-gori (1878.), visine 349 metaraVjekoslav Klaić, Prirodni zemljopis Hrvatske, Tiskom C. Albrechta, Zagreb, 1878. Koševac bilježi s 300 metara.
Biljni pokrov Cijela je površina pokrivena biljnim plaštom. Niži su pristranci pod vinogradima, voćnjacima, i kukuruzištima, a iznad njih je šuma, pretežno bjelogorična. Po sastavu spada u nizinske hrastove šume. Uz manje komplekse hrasta kitnjaka i graba ima i nešto hrasta lužnjaka, a na sjevernim padinama pod grebenom i malo bukve.
Na tom silnom prostoru ima i slaborodnih krajeva, koje označava breza, bujad, vrijes, borovnica, neki lišajevi i mahovine, ali ima na pijesku i cvatućih biljaka. Tako cvate u breziku u Vukosavskoj đolti Hypericum veronense, Geranium columbinium, Daucus carota (posve sitna), Fragaria vesca (jagoda, sitna), Euphorba cyparissias, Scabiosa ochroleuca, ali najkrasniji je ures karanfil Dianthus armeriastrum, u kojega su cvijeti žarko crveni.
Za puste pjeskovite krajeve značajna je Artemisia scoparia (vrsta pelina), Cytisus austraiacus, Hieracium echiodes, Plantago arenaria, Gypsophila muralis, Sedum maximus, Berteroa incana, Oenothera biennis (biljka selica), od trava Cynodon dactylon i Bromus sterilis, no najznačajniji je za puste pjeskovite krajeve Eryngium campestre.
Turizam Na Bilogori su konjičke staze za konjički turizam. U okrilju Bilogore živi hrvatska autohtona pasmina konja gidrana.I.D./Danijela Hegediš Preskočil/Dnevnik/IMS/HRT: Bilogorski konji - stasiti i vitki, turistički adut kontinentalne Hrvatske HRT. 18. listopada 2020. Pristupljeno 18. listopada 2020.
O Bilogorcima Općenita je oznaka toga kraja i bilogorske mikroregije da je čitav taj prostor lako prohodan, iskrižan brojnim cestama i puteljcima, a od davnih je davnina naseljen do najviših svojih glavica i hrbata. Na sjevernoj i zapadnoj strani tog gorja uglavnom žive podravski kajkavci, a na jugu i jugoistoku su većinom štokavci.
Naziv gore
Stari naziv za današnju Bilogoru je bio Međurečka gora. Bilogoru je pod tim imenom – «Megiuretska M.» upisao Glavač 1673., a isto je učinio i Canteli 1690. godine.http://podravske-sirine.com.hr/2015/07/01/nekoliko-podataka-o-bilogori-medureckoj-gori/ O imenu Bilogore postoji nekoliko pretpostavkâ, premda to ne bi trebao biti neki naročiti problem. To gorje isprepleteno je brojnim bilo, dakle gorskim kosama, hrptima ili proplancima, pa je tu lako naći odgovor na pitanje o imenu gore. Više kao kuriozum zapisao je Hranilović, da »ime ovoga gorja potječe valjda od bijeloga i sivoga tla, što ga lapori i pijesci tvore te bi imao naglasiti Bijela gora ili Bjelogora« što dolazi od ikavskoga oblika pridjeva bijelo, slično kao i Bjelovar. Po Bilogori se naziva dijelom Bjelovarsko-bilogorska županija i koprivničko poduzeće Bilokalnik.
Literatura Opća enciklopedija Prirodni zemljopis Hrvatske., Knjiga prva: Lice naše Domovine., uredio Dragutin Hirc, Zagreb, 1905., Tisak i naklada Antuna Scholza, dio iz knjige pod naslovom »Bilo-gora« napisao Hinko Hranilović. Vladimir Blašković: Bitne oznake Bilo-gorja, PD »Zagreb-Matica« objavio u »Bilogorski planinar«, god. VIII (IV), travanj 1983. br. 10. Božena Loborec: Bilogora, PD »Bilo« Koprivnica objavila u Naše planine 33 (1981) br. 3-4.
Izvori
Vanjske poveznice Mrežno mjesto HPD "Bilogora", Bjelovar
Wikizvor Pjesma Božene Loborec o Bilogori
Kategorija:Bjelovarsko-bilogorska županija Kategorija:Koprivničko-križevačka županija Kategorija:Virovitičko-podravska županija