mini|300px|Crkva Sv. Križa u Ninu iz 9. stoljeća, „najmanja katedrala na svijetu”. Starohrvatska umjetnost je predromanička ukupnost umjetničkog izražaja Hrvata od njihova dolaska na hrvatski prostor do kraja 10. stoljeća kada je romanika postala vladajućim stilom; tj. za vrijeme vladavine hrvatskih narodnih vladara, knezova i kraljeva.
Povijesna pozadina
mini|lijevo|200px|Celestin Medović, Dolazak Hrvata, prije 1920.,Hrvatski institut za povijest, Zagreb. mini|Višeslavova krstionica Hrvati su osnovali nekoliko kneževina: Posavsku Hrvatsku na sjeveru i Primorsku Hrvatsku na jugu i zapadu (u literaturi se također može naići na izraze Panonska Hrvatska i Dalmatinska Hrvatska). Te dvije su nazivane Bijelom Hrvatskom. Jugoistočno od njih, nalazile su se četiri državice, "sklavinije": Neretvanska kneževina ili Paganija, Zahumlje, Travunja i Duklja. Skupni naziv za njih je bio Crvena Hrvatska. Hrvati su se početkom 7. st. s Avarima i drugim Slavenima iz sjeverne Europe preselili na jug, na područje rimskih provincija Panonije, Dalmacije i Istre, i naselili krajeve gdje i danas žive.Povijesni izvori bilježe, a arheološki nalazi potvrđuju, njihove prodore i pustošenja od Soluna i Carigrada na jugoistoku do Nezakcija i Buzeta u Istri na sjeverozapadu. Naročito se duboko usjekao u povijesno pamćenje pad Salone (614. godine), glavnog grada provincije Dalmacije, zbog svoga simboličkog značenja - definitivnog kraja antike. Hrvati su tada bili na razvojnoj razini brončanog i željeznog doba, te nisu znali uživati u blagodatima grada pa su se naseljavali u njihovoj blizini, na obližnjim rijekama (npr. Otok na ušću rijeke Jadro ispred Salone). Hrvati su asimilirali Avare, prihvatili kršćanstvo, oformili su prve čvršće državne organizacije, a gornji slojevi društva upoznali su i latinski jezik i pismo.
Hrvati su pokrštavani iz dvaju pravaca: sa strane Franaka (na sjeveru i zapadu) i sa strane Bizanta (na jugu i istoku). Velikim dijelom je pokrštavanje Hrvata završilo u 9. stoljeću, ali neka područja (Neretvanska kneževina, primjerice) su još četiri stoljeća zadržala poganska vjerovanja, o čemu svjedoče sačuvani nazivi za poganska božanstva, najčešće u zemljopisnim nazivima (brdo Perun kod Splita, primjerice).
Prvi autohtoni hrvatski vladar kojeg je priznao papa bio je knez Branimir, koga je papa Ivan VIII. nazvao dux Chroatorum 879. godine. mini|275px|Pleter s natpisom kneza Branimira iz 888. god. (Muć Gornji). Prvi kralj Hrvatske, Tomislav iz loze Trpimirovića, okrunjen je oko 925. godine. Tomislav, rex Chroatorum, ujedinio je Posavsku i Primorsku Hrvatsku i stvorio državu znatne veličine. Srednjovjekovno hrvatsko kraljevstvo doseglo je vrhunac pod kraljem Petrom Krešimirom IV. (1058. – 1074.).
U doba hrvatskih narodnih vladara zemljom se vrlo rijetko vladalo iz jednog mijesta, već se vladarski dvor selio iz grada u grad, i boravio u kraljevskom dvorcu. Hrvatski kraljevski gradovi bili su Nin, Biograd na Moru i Knin. Ostali veći gradovi bili su Zadar, Split, Trogir, Ston i Dubrovnik. Petar Krešimir IV. je osnovao za svoje vladavine grad Šibenik. Primorski gradovi Zadar, Split, Krk, Osor, Rab i dr. dugo su zadržali svoje romansko obilježje i stanovništvo. Povremeno su padali pod vlast Mlečana ili Bizanta. Hrvati postupno brakovima ili na druge načine postaju stanovnicima gradova, uz domaće romansko stanovništvo što postepeno dovodi do njihove kroatizacije.
Nakon izumrijeća hrvatske narodne dinastije Trpimirovića 1091. godine, Hrvati su priznali ugarskog vladara Kolomana kao zajedničkog kralja Hrvatske i Ugarske u nagodbi od 1102. godine (Pacta Conventa).
Starohrvatska arhitektura
mini|250px|Crkva sv. Donata iz 9. st. u Zadru sagrađena je na ostacima rimskog foruma U 7. i 8. stoljeću, kada traje napuštanje velikih gradova i prelazak stanovništva u manje, događa se i redukcija velikih antičkih građevina na skromnije formate i namjene (npr. Prostori za stražu na dvima ulazima Dioklecijanove palače su pretvoreni u male crkvice, sv. Martina i sv. Teodora), ali i uporaba njihovih arhitektonskih fragmenata kao građevnog materijala u rustikalnoj gradnji i za plošne reljefe.
U 9. stoljeću, kada su se ustanovile stabilne hrvatske kneževine (Posavska Hrvatska, Primorska Hrvatska), nastaje nova arhitektura jasnih predromaničkih odlika – starohrvatska umjetnost. Od svih izvora ove nove kulture, koji su se navodili (tradicija kasne antike, ranokršćanske i bizantske umjetnosti, ali i gotski, langobardski i franački utjecaji, pa čak i sirijski, perzijski, armenski, te naravno nordijski i praslavenski), najprepoznatljiviji su utjecaji Franačke države sa zapada i Bizantskog Carstva s istoka. To i ne iznenađuje jer je hrvatski teritorij početkom 9. st. bio područjem sukoba ove dvije velike države koje predstavljaju dvije crkvene jurisdikcije, Rimsku i Carigradsku, od kojih je prva odnijela prevagu. Kasnoantički utjecaj je bio najjači u Dalmaciji zbog gustoće kasnoantičke urbanizacije. Postepeno je taj utjecaj negiran i dolazi do pojednostavljivanja, mijenjanja naslijeđenih oblika i čak stvaranja originalnih tipova građevina.
mini|lijevo|Crkva sv. Trojice u Splitu (9. – 11. st.) Iz ovog razdoblja očuvano je mnogo građevina rasprostranjenih na cijelom hrvatskom jadranskom obalnom području i otocima. Sve one (desetak većih i preko stotinjak manjih) građene su od lomljenca (grubo lomljena kamena povezanih debelim slojem žbuke izvana) i ukrašene su izvana ritmom polukružnih niša i istaknutim pravokutnim pilastrima na unutarnjim zidovima (npr. Crkva sv. Petra na Priku kod Omiša; Sv. Juraj kod Kaštel Starog; Sv. Mihajlo, Mrkan; Sv. Tomo, Kuti; Sv. Mihajlo, Ston; Sv. Petar, Šipan i dr.). Uz grubu zidarsku tehniku i isključivost kamene građe karakteristična je, zbog malog raspona prostora, česta uporaba svodova, konhi, trompa i kupola. Integralno su u kamenu riješeni i svi arhitektonski dijelovi crkve, okviri vrata i prozora, kao i tranzene (perforirane kamene ploče što su zatvarale prozore). Kameni je bio i sav crkveni namještaj, stupovi, grede i ploče oltarne pregrade s karakterističnim trokutnim zabatom unutar kojeg je upisan polukružni luk, kao na timpanonu protirona Peristila Dioklecijanove palače.
Ove predromaničke građevine su izraz i rezultat novog principa gradnje koji umjesto antičkog principa artikulacije, raščlanjivanja konstrukcija (baza - trup - kapitel - luk) tako da su vidljivi i odvojeni, rabi princip sjedinjavanja u jedinstvenu masu. Tako zid prelazi u svod ili kalotu apside, a tambur u kupolu, a volumen crkve izvana i prostor iznutra oblikuju se savijanjem i prelamanjem kontinuirane (zidne) plohe. Iako su izgrađene nevješto, grubim tehnikama i jednostavno, gotovo materijalno siromašno (lomljeno ili grubo oklesano kamenje zida, neravna žbuka), one imaju izvrsno i često savršeno arhitektonsko planiranje prostora.
mini|Crkva sv. Dunata na Krku, 11. – 12. st. Manje crkve su tzv. „slobodnih oblika“Ljubo Karaman, Starohrvatska umjetnost kao da su starohrvatski graditelji pokušavali istražiti sve oblikovne mogućnosti na bazi kvadrata i kruga. Jednostavnijih tlocrta su kvadratne crkve s upisanim krugom, odnosno volumen kocke s polukuglom kupole (Sv. Pelegrin, Dugi otok), zatim pravokutne prekrivene kupolom eliptične baze (Sv. Juraj, Ravanjska), pa trodjelno raščlanjenog pravokutnika s kupolicom nad srednjim jarmom (Sv. Petar u Priku kod Omiša), pa kvadrata stepenasto produženog po uzdužnoj osi i dopunjenog s dvije apsidiole (Crkva sv. Dunata na Krku) i napokon komplicirano razvedene kompozicije istokračnog križa s kupolom nad središnjim kvadratom, upisanom glavnom apsidom i dvije male apside na poprečnom kraku (Sv. Križ, Nin).
One crkve, koje imaju tlocrt izveden iz kruga, su obično tlocrta kružnice nad kojom se uzdiže valjak s polukuglom kupole (Crkva sv. Nikole u Prahuljama kod Nina), a pridodan je poluvaljak apsidice s četvrtkuglom (Sv. Marija, Iž), ali se najčešće oko središnjega prostornog valjka s kupolom okuplja šest jednakih apsida "šesterolatičnog" ili šesterokonhalnog tipa (Crkva sv. Trojice u Splitu), a iznimno nalazimo i osam (Ošlje kod Stona).
mini|lijevo|Sveti Vid Dobrinjski na Krku. No neki se oblici često ponavljaju i mogu se regionalno svrstati. Tako se sedam šesterolisnih ili šesterolatičnih nalazi većinom u okolici Zadra, a dvije osmerolisne kod Stona, dok je tridesetak longitudinalnih trobrodnih crkvica s kupolicom nad srednjim poljem i pravokutnom apsidom većinom u dubrovačkom području. U Istri su česte longitudinalne crkve sa zvonikom usred zapadnog pročelja (Plomin, Bale, Sv. Vid kod Dobrinja, Sv. Lucija na Krku), dok se istarski tip pravokutne crkve s upisanim apsidam javlja i u Dalmaciji (Crkvina biskupije kod Knina, te Sv. Petar, Sv. Nedjeljica i Sv. Lovro u Zadru).
Najveća i najsloženija crkva kružne osnove iz 9. st. je crkva sv. Donata u Zadru. Oko njezine kružne jezgre – nad kojom je izvorno bila kupola – ovija se prstenasti brod s trima apsidama na istoku, a taj oblik se ponavlja i na katu. U to vrijeme u Europi, po veličini i ljepoti crkve sv. Donata može se usporediti samo Dvorska kapela Karla Velikog u Aachenu.
Veće crkve su ipak uglavnom uzdužne, jednobrodne ili trobrodne, takva je bila i crkva sv. Spasa na vrelu Cetine iz 9. st. Crkva ima snažne oble kontrafore (izvanjske stupove) što joj daju osobine utvrde, pojačano i naglašeno moćnom kulom – zvonikom usred pročelja (vestverk). U većim trobrodnim crkvama, (katedrala u Biogradu, crkve u Biskupiji kod Knina, Sv. Marta u Bijaćima i još neke), nalazio se i kameni ciborij nad glavnim oltarom.
U 10. st., Kraljica Jelena, žena kralja Krešimira II., sagradila je u Solinu dvije crkve: Crkva sv. Stjepana na Otoku služila je kao grobnica kraljeva, a Crkva Blažene Djevice Marije u Solinu, jedna od najvećih u Hrvatskoj, kao krunidbena bazilika. Crkva sv. Stjepana je bila izgrađena u karolinškom stilu s predvorjem iznad kojega je bila galerija i dvije kule-stubišta (vestverk) s obje strane narteksa (u ulozi kraljevskog mauzoleja koji je vodio u trobrodnu crkvu podijeljenu zidanim stubovima i s pravokutnom apsidom.
U 11. stoljeću je pored tzv. Crkve na Gradini u Solinu izgrađena i Krunidbena crkva sv. Petra i Mojsija, poznata i kao „Šuplja crkva“. Ona je bila spoj starohrvatske arhitekture i novih građevinskih oblika koje šire benediktinci od sredine 11. st. Ova trobrodna, troapsidalna crkva je bila iznutra raščlanjena lezenama, apside su joj bile utopljene u zidnu masu ravnog začelja, a srednja apsida je bila pravokutna. U ovoj crkvi je legat pape Grgura VII. okrunio hrvatskog kralja Zvonimira.
Od starohrvatske arhitekture na sjeveru je ostalo tek par fragmenata pletera u Sisku, prijestolnici kneza Ljudevita Posavskog, koji će izgubiti ulogu glavnog grada regije 1090. godine kada je osnovana zagrebačka biskupija u Kaptolu pored Gradeca (koji će se u srednjem vijeku ujediniti u Zagreb). U to vrijeme hrvatska kultura je na Jadranu nakon tristo godina trajanja bila na vrhuncu, a hrvatska država na kraju svoje samostalnosti.
Skulpturna ornamentika
mini|lijevo|250px|Plutej s pletenim ornamentom, pticama i cvjetovima iz 9. stoljeća, pronađen u Koljanima kod Vrlike. Starohrvatske crkve su i najznačajniji povijesni spomenici tog razdoblja, jer su na gredama i zabatima oltarskih pregrada, na portalu ili ciboriju uklesana imena hrvatskih knezova, župana i odličnika koji spominju kome je crkva posvećena, te tko i kada ju je dao podići. Najstariji je natpis iz crkve u Rižinicama koji spominje hrvatskog kneza Trpimira (PRO DVCE TREPIMERO), oko 850. godine, dok se na natpisu kneza Branimira iz 888. godine prvi put javlja ime Hrvata: CRVATORVM (Kruatorum). Na ostalima, iz 10. st., spominju se knez Muncimir i kralj Stjepan Držislav, sve do kralja Zvonimira s kraja 11. stoljeća.