Henrik VIII. (Greenwich, 28. lipnja 1491. – London, 28. siječnja 1547.) bio je kralj Engleske i gospodar Irske. Njegova vladavina jedno je od najzanosnijih razdoblja engleske povijesti. Bilo je to doba u kojem su se dogodile revolucionarne promjene u politici i društvu. Opisan je kao najnevjerojatniji i najkarizmatičniji muškarac koji se pojavio u povijesti Britanskog otočja – suvremenici su ga smatrali "najvećim čovjekom na svijetu" i "kraljem kakvog još nije bilo". Vladao je Engleskom nezapamćenim sjajem, okruženim nekim od najintrigantnijih osobnosti tog doba koji su iza sebe ostavili tako živahne uspomene kroz stoljeća (šestero od tih ljudi su bile njegove supruge). Mladost
Rođen je u palači Placentia pored Greenwicha kao treće dijete Henrika VII. i Elizabete od Yorka. To će mu kroz život ostati najomiljenije prebivalište. Još kao sasvim malo dijete dobio je titulu vojvoda od Yorka. Time je njegov otac nastavio presedan koji je bio postavio kralj Eduard IV., otac Elizabete od Yorka. Portret dvogodišnjeg Henrika prikazuje ga kao bucmasto, čvrsto građeno dijete s velikim inteligentnim očima i ravnim pramenom tudorski crvene kose. Imao je starijeg brata Artura i dvije sestre, Margaretu i Mariju. Najprivrženiji bio prema Mariji.
Obrazovanje Poznati pjesnik John Skelton mu je bio prvi učitelj. Naučio ga je čitati, pisati i sricati. Poslije je bio uveden u klasični program školovanja, pa je Henrik proučavao djela Homera, Vergilija, Plauta, Ovidija, Tukidida, Livija, Julija Cezara, Plinija i ostalih starogrčkih i starorimskih autora. Naučio je pisati kurzivnim pismom. Dobio je pouku iz matematike, francuskog jezika i glazbe – predmeta u kojem je bio izvrstan.
Odušak za višak energije princ je našao u jahanju, streličarstvu, mačevanju, hrvanju i kraljevskom tenisu. Često je sudjelovao i u turnirima.
Tečno je govorio na latinskom i francuskom jeziku, a razumio je i talijanski. Godine 1520. mogao je razgovarati i na španjolskom jeziku.
Godine 1499., dok je Henriku bilo tek osam godina, Erazmo Roterdamski ga je nazvao:"prerano sazrelim čudom ustrajne naobrazbe."Za to je bila najzaslužnija Henrikova baka, Margareta Beaufort.
U studenom 1501. godine, imao je važnu ulogu u svadbenim običajima svog brata Artura i njegove mladenke, šesnaestogodišnje Katarine Aragonske, najmlađeg preživjelog djeteta Izabele I. Kastiljske i Ferdinanda II. Aragonskog. Najprivrženiji je bio svojoj mlađoj sestri, Mariji.
Bratova smrt 1502. godine, Artur, nasljednik engleske krune, razbolio se i ubrzo umro u dobi od petnaest godina i dvadeset tjedana nakon sklopljenog braka s Katarinom. Njegova smrt je bila kataklizmička promjena u Henrikovu životu učinivši ga nasljednikom očeva kraljevstva i time mu neizmjerno povećala važnost. Međutim, nije zbog toga dobio više slobode. Otac mu je naredio da vodi samostanski život družeći se samo sa svojim učiteljima i izbjegavajući javnost.
Četrnaest mjeseci kasnije Henrik VII. je, tada trinestogodišnjeg Henrika, uz papinu dozvolu, zaručio za tada osamnaestogodišnju bratovu udovicu Katarinu Aragonsku. Papa je to dopustio pod uvjetom da Artur i Katarina nisu konzumirali svoj brak.
Majčina smrt Henrikova majka je umrla ubrzo nakon Artura. Naime, umrla je na porodu. Nakon njezine smrti, Henrik VII. je pao u depresiju te se zatvorio u sebe na neko vrijeme. Kasnije se zagledao u Katarininu sestru Juanu, ali to je bilo kratkog vijeka. Smrt Elizabete od Yorka ostavila je dubok trag na mladog Henrika te se nagađa to je to dio razloga zašto se tako brzo vezao za Katarinu te imao šest supruga.
Očeva smrt Henrik VII. umro je u teškim bolovima od tuberkuloze 22. travnja 1509. godine. Na samrtnoj postelji priznao je Henriku da ga muči savjest zbog lošeg ponašanja prema Katarini Aragonskoj. Zapovjedio je Henriku da postupi časno i oženi se njome. To je bilo u skladu s prinčevim namjerama.
Vladavina
Henrik VII. je umro, a Henrik je naslijedio englesku krunu sa samo 18 godina. Poslije pogreba starog kralja dvor se preselio u Greenwich.
Henrik VIII. je bio pravi nasljednik dinastija Lancaster i York te ponovno utjelovljenje veličanstvenog djeda po majci, Eduarda IV. Bio je iznimne fizičke ljepote, visok oko 185 centimetara. Imao je prodorne plave oči, visok nos i mala usta. Njegovi suvremenici su govorili da je "najnježniji i najljubazniji vladar na svijetu". Bio je iznimno karizmatičan, snažnog karaktera i o njemu mnogi imali vrlo povoljno mišljenje. S druge strane, bio je naprasit, tvrdoglav, nezreo i tašt. Henrik je britko razmišljao i pozorno promatrao. Vladao je širokim općim znanjem zahvaljujućim temeljitim obrazovanjem u mladosti. Bio je vješt u komunikaciji s običnim pukom, volio se maskirano miješati među svoje podanike da istraži probleme svog naroda koji bi se bojao reći istinu kralju.
Dana 11. lipnja 1509. oženio je Katarinu Aragonsku, a 24. lipnja iste godine oboje su okrunjeni u Westminsterskoj opatiji.
Novi je kralj svima dao na znanje kako namjerava nastaviti tradicionalnu vanjsku politiku. Cilj mu je bio oživjeti stari zahtjev Eduarda III. i zatražiti prijestolje Francuske te krunidba u Reimsu. Tako je mogućnost ratovanja s Francuskom, stalnim neprijateljem Engleske, učinila savez za Španjolskom još poželjnijim.
Svojim prvim potezima Henrik je kao novi vladar htio najaviti da će se njegova vladavina razlikovati od vladavine njegova oca. Pokojni Henrik VII. mu je ostavio milijun funti u kraljevskoj riznici učinivši mladog Henrika u tadašnje doba najbogatijim monarhom u Europi. Henrik je taj novac rastrošno trošio na bankete, svečanosti i slavlja. "Henrik je mladac koji se ne brine ni o čemu osim o djevojkama i lovu te nemilice troši očevu baštinu.", zamijetio je francuski veleposlanik. Državni problemi, čak i nakon pet godina na prijestolju, i dalje su kotirali vrlo nisko na popisu Henrikovih prioriteta. Godine 1519. papinski je nuncij izvještavao kako se Henrik "posvećuje dnevnim i noćnim zabavama te ne pokazuje namjeru da se bavi ičim drugim". Sve je poslove prepustio svom uskom suradniku, kardinalu Wolseyju.
Prvo je uklonio vodeće ličnosti iz vlade Henrika VII., dva očeva ministra je dao uhiti na temelju veleizdaje te vratio javnosti neki novac koji su ti ministri navodno ukrali. Među njima je bio djed Roberta Dudleya, glavnog udvarača i dugogodišnjeg prijatelja buduće Elizabete I.
Ratovi s Francuskom Ušao je u savez s pojedinim europskim državama protiv Francuske, protiv koje je i zaratio. Osobno je vodio pohode protiv Francuske pobijedivši u bici kod Spursa 1513., ali je rat na kraju završen mirovnim sporazumom 1514. godine. U cjelini gledavši, vanjskopolitički je Englesku uključio u tadašnje europske političke tijekove i zbivanja kao važan i neprijelazan, iako ne presudan, faktor.
Ratovi su, međutim, sa svojim troškovima izrade brojnih topova, novih utvrda i brojnih topova stvarali ozbiljne financijske probleme. Pokušaj da se 1525. uvede "ljubazna potpora" za financiranje Henrikove vanjske politike doveo je do izbijanja nereda pa se od toga dodatnog poreza odustalo.
Branitelj vjere Henrik se volio baviti teologijom. Razrađeno i temeljito je raspravljao o kršćanskim dogmama. S Thomasom Moreom je dijelio strast prema astronomiji te su često zajedno promatrali noćno nebo.
Henrik je cijelog života ispovijedao duboku vjeru u Boga pa se dugo smatrao pravim sinom rimske Crkve. Katkad bi nazočio na čak šest misa u jednom danu. Tijekom 1521., dok se oporavljao od bolesti, kralj je dovršio posljednje stranice svoje polemike koju je napisao na latinskom jeziku i na kojoj je već neko vrijeme radio uz pomoć nekoliko drugih ljudi, najviše Thomasa Morea, U obranu sedam sakramenata. Bio je to napad na "herezu" i tadašnje širenje luteranizma.
Henrik je bio svjestan određenih zlouporaba unutar Crkve i njezine potrebe za reformama. Međutim, duboko u srcu bio je konzervativno religiozan i ne bi nipošto podržao "herezu" zbog reforme, smatrajući ju otrovom za društvo."Poduprijet ćemo papin autoritet do krajnjih granica" bile su riječi zbog kojih će Henrik poslije požaliti.Premda je i sam Luther optužio Henrika da u svojoj knjizi bunca "poput prostituke u izljevu bijesa", te da o njemu govori "tako da mu kroz grlo gura drske neistine", papa je tu raspravu ushićeno pohvalio pa je ujesen 1521. Henrika nagradio naslovom Fidei Defensor (Branitelj vjere) u znak zahvalnosti.
Prvi renesansni dvor u Engleskoj Posluživši se očevim bogatstvom, Henrik VIII. je ustanovio prvi renesansni dvor u Engleskoj. Obnovio je brojne palače u kojima se dvor tada smještao. Naime, dvor je tada bio nomadska ustanova. Bio je to sjajan dvor, a kralj je bio iznimno liberalan i uživao je u razmetanju bogatstvom kojim je raspolagao. Neki su Henrikov dvor opisivali kao "hram muza".
Do 1517. dvor Henrika VIII. stekao je veličanstven ugled."Bogatstvo i civilizacija svijeta su ovdje", oduševljen je mletački veleposlanik. "vidim ovdje vrlo elegantne običaje, ekstreman dekor i veliku uglađenost."Dvor je sam po sebi bio ekstravagantna, raskošna ustanova. Često je priređivao povijesne predstave u kojima je i sam volio sudjelovati.
Njegova vladavina odlikovala se izrazitom zakonodavnom aktivnošću koja je za sobom ostavila mnoge zakone kao na primjer Zakon o uniji kojim je 1536. Engleskoj priključen Wales, a engleski jezik je postao jedinim službenim u toj pokrajini, unatoč tome što je većina stanovništva govorila velški jezik. Među zakonima koje su doneseni tijekom Henrikove vladavine mnogi su bili kontroverzni kao na primjer Buggery Act koji je bio prvi zakon protiv sodomije, Witchcraft Act kojim se kažnjavalo i proganjalo vještice, te Zakon o izdaji iz 1534. godine kojim je pojam izdaje proširio i na riječi ne samo na djela.
Brak s Katarinom Aragonskom (1509. – 1533.)
Brak je ostvaren 1505. godine, dok je Henrik još bio 14-godišnji princ. U međuvremenu, Ferdinand, Izabela i Henrik VII. od pape će zatražiti poništenje Katarinina braka s princom Arturom. Riječ je bila o dokumentu koji bi trebao riješiti sve poteškoće s kanonskim pravom. Odbacivši žalobnu crninu, Katarina se još jednom pojavila odjevena u djevičanski bijelo, raspuštene zlatne kose kao oznake čistoće. Budućnost joj je bila zajamčena, a položaj na dvoru očuvan.
Henrik joj je od početka pokazivao ljubav i poštovanje. Katarina je u mladiću odgajanu prema viteškim pravilima potaknula plemenite instinkte. On je već bio pokazivao privlačnost i šarm kojima će s vremenom privlačiti k sebi ljude obaju spolova. Uskoro je i Katarina, unatoč činjenici da je od njega starija pet godina, i sama pala na njegovu karizmu. Imala je snažan majčinski instinkt, a dječak je nedavno bio izgubio majku. Katarina će ga tješiti i hrabriti, čak i voditi. Tako je, već u počecima njihova odnosa, postavljen obrazac zajedničke budućnosti.
Vjenčali su se u lipnju 1509. godine. Ovaj put nije bilo dvojbe da je Katarinin brak strastveno konzumiran.
Katarina Aragonska bila je s Henrikom trudna sedam puta. Katarina je začela djevojčicu koja je bila mrtvorođeno 31. siječnja 1510. Otprilike četiri mjeseca kasnije, ponovno je zatrudnjela. Na Novu godinu 1511. rodilo se dijete – Henrik. Nakon tuge zbog gubitka prvog djeteta, par je bio zadovoljan što su dobili dječaka i održane su svečanosti, uključujući dvodnevnu borbu poznatu kao Westminsterski turnir. Međutim, dijete je umrlo sedam tjedana kasnije. Katarina je imala dva mrtvorođena sina 1513. i 1515. godine, ali je u veljači 1516. rodila djevojčicu Mariju, jedino preživjelo dijete. Odnosi između Henrika i Katarine bili su zategnuti, ali malo su popustili nakon Marijina rođenja. Obožavali su svoju Mariju te joj je kralj odredio formalno, strogo obrazovanje.
Iako je Henrikov brak s Katarinom od tada opisivan kao "neobično dobar", poznato je da je Henrik diskretno uzimao brojne priležnice. Najznačajnija ljubavnica od otprilike tri godine, počevši od 1516. godine, bila je Elizabeth Blount.