Pjevanje

minijatura|desno|230px|Harry Belafonte (1954.) minijatura|desno|230px|Patti Smith ispred mikrofona (2007.)

Pjevanje je naziv za poseban način uporabe ljudskoga glasa u glazbi: prilikom pjevanja, zvuk se proizvodi glasnicama. Gotovo svatko tko može govoriti može i pjevati, jer pjevanje je u mnogim aspektima samo jedan oblik kontinuirana govora. U pjevanju je vrlo važna tehnika disanja. Pjevači svoj glas i tijelo moraju vježbati skoro kao i sportaši jer glas, zapravo, proizvodi sićušan organ s mišićima. Vokalnu glazbu pjevači mogu izvoditi a capella (bez pratnje) ili uz pratnju glazbenika instrumentalista. Može se pjevati solo, u manjim vokalnim sastavima ili u pjevačkom zboru.

Tehnika pjevanja uvelike ovisi o vrsti glazbe koju se izvodi. Pjevanje na visokim amaterskim ili profesionalnim razinama obično zahtijeva određenu količinu urođenoga talenta i stručnoga obrazovanja.Falkner Keith (ed) (1983). Voice. MacDonald Young, 26. . Najzahtjevnija je tehnika pjevanja opernih pjevača: njihovo umijeće zahtijeva dugogodišnje obrazovanje, a tehnika disanja im je slična tehnici disanja kod svirača puhačkih glazbala. Važan je stalni pritisak zraka pomoću dijafragme te jednoliko i snažno propuštanje zraka kroz glasnice. Pritom snaga pritiska zraka nije manja ako pjevač pjeva piano]a, tj. tiho, nego pritisak treba biti jednako moćan, a samo količina zraka treba biti manja, rjeđa. Pjevanje zabavne glazbe u pravilu ne zahtijeva neko posebno obrazovanje, već se njeguje karakter i izražajnost prirodnoga, odnosno govornoga glasa. No bez obzira na tehniku, za pjevače je vrlo važno da imaju dobar sluh. Stručno obrazovani pjevači obično izgrade karijeru u nekom specifičnom glazbenom žanru, a mnogi od njih tijekom karijere ili nakon nje postaju učitelji pjevanja.

Ljudski glas i pjevanje U svom fizičkom aspektu, pjevanje ima dobro definiran način da ovisi o uporabi pluća, koja djeluju na način da ždrijelo opskrbljuju zrakom. Zrakom iz pluća dobiva se pisak i vibracija tona, koji imaju funkciju pojačala kao što su cijevi u puhačkim instrumentima, a jezik zajedno s nepcem, zubima i usnama artikulira konstantni vokal na pojačani zvuk. Iako ova četiri ljudska mehanizma funkcioniraju samostalno, oni se ipak koordiniraju u osnivanju vokalne tehnike i načina za interakciju jedan na drugome."Pjevanje" - Britannica online enciklopedija. Za vrijeme pasivnog disanja zrak se udiše pomoću dijafragme, a izdisanje se događa bez napora. Inhalacija je potpomognuta korištenjem vanjskih međurebrenih mišića, nakrivnih mišića te vratnih mišića. Visina tona mijenja se s glasnim žilama. Artikuliranje sa zatvorenim ustima zove se pjevušenje ili zujanje.

Glas svakog pojedinca razlikuje se i prilikom izvedbe pjevanja. Njegov je ton jedinstven i to ne samo zbog stvarne veličine pojedinca nego i zbog glasnih žila na koje utječe veličina i oblik te osobe. Čovjek ima sposobnost vokalnoga zavijanja, koje može opustiti, zategnuti ili promijeniti njegovu čvrstoću i gustoću, a dah tada može biti prenesen na različite pritiske. Izgled prsa, vratnih mišića, položaj jezika i zatvorenost inače nepovezanih mišića može biti promjenjiv. Bilo koja izmjena tih dijelova tijela rezultira promjenom u glasnoći, boji ili tonu proizvedenoga zvuka. Zvuk je također rezonantan u različitim dijelovima tijela pa veličine i struktura kostiju može utjecati na zvuk koji proizvodi pojedinac.

Pjevač također može izvoditi zvuk tako da bude rezonantniji unutar njegova vokalnoga prostora. To je poznato i kao vokalna rezonancija. Još jedan veliki utjecaj na izvedbu vokalnoga zvuka i njegovu izradu ima funkcija grkljana, kojim ljudi mogu manipulirati na razne načine i time proizvesti različite zvukove. Te razne funkcije ždrijela opisane su kao različiti vokalni registri.Vennard William (1967). Pjevanje: mehanizam i vještina. Carl Fischer. . Primarna metoda u pjevanju jest korištenje vokalnog formanta koji na spektrogramu prikazuje akustičnu rezonanciju za najosjetljivije dijelove uha.Hunter Eric J, Titze Ingo R (2004). "Preklapanje slušanja i voklani rasponi u pjevanju.". J Singing 61 (4): 387–392.Hunter Eric J, Švec Jan G, Titze Ingo R (prosinac 2006.) "Usporedba, proizvodnja i spoznaja glasa u rasponu profila neuvježbanog i treniranog klasičnog pjevača". J Voice 20 (4): 513–526. doi:10.1016/j.jvoice.2005.08.009 PMID 16325373.

Vokalni registar minijatura|desno|250px|Prikaz anatomskog dijagrama od vokalnog nabora

Vokalni registar odnosi se na sustav vokalnih registara unutar ljudskoga glasa. Registar ljudskoga glasa određeni je niz tonova koji se proizvode prilikom vibriranja vokalnog uzorka, a posjeduje iste kvalitete. Registri nastaju od funkcije ždrijela. Oni se pojavljuju jer se vokalni uzorci mogu pojaviti u nekoliko različitih vibracijskih oscilacija. Svaki od tih vibracijskih uzoraka pojavljuje se unutar određenog raspona i proizvodi određene karakteristične zvukove.Large John (veljača/ožujak 1972.) "Prema integriraciji fiziološko-akustične teorije vokalnih registara". The NATS Bulletin 28: 30–35. Izraz 'registar' može zvučati pomalo zbunjujuće jer obuhvaća nekoliko aspekata ljudskoga glasa. Pojam 'registar' rabi se za bilo koji od sljedećih odnosa:McKinney James C (1994). Dijagnoza i korekcija voklanih grešaka. Nashville, Tennessee: Genovex Music Group, 213. .

određeni dio i vokalni raspon, kao što su gornji, srednji ili niži registri, prostor rezonancije, kao što su duboki glas ili glavni glas, fonatorni (artikulacijski) proces, neke vokalne boje, prostor glasa koji je definiran ili razgraničen od vokalnog prijeloma, podskup jezika koji se koristi za određenu namjenu ili u određenom društvenom okruženju.

U lingvistici registar jezika jest jezik koji objedinjuje fonaciju tona i vokala u jedan fonološki sustav.

Unutar logopedije pojam vokalni registar ima tri konstitutivna elementa: određeni vibracijski uzorak, određeni niz visinskog raspona i neki tip zvuka. Logopedni govor identificira četiri vokalna registra, a temelji se na fiziologiji i funkciji ždrijela: slobodni vokalni registar, obavezan registar, falseto registar i puhački (zvižduk) registar. Ovaj prikaz usvojili su mnogi vokalni pedagozi.

Vokalna rezonancija

minijatura|desno|250px|Pregled glave i vrata

Vokalna rezonancija je proces koji je osnovni proizvod fonacije da poboljša boju ili intenzitet zraka koji ispunjava šupljinu kroz koju prolazi na putu prema van. Različiti uvjeti koji se odnose na proces rezonancije uključuju pojačanje, obogaćivanje, proširenje, poboljšanje, intenziviranja i produženje, iako bi po strogo znanstvenim pravilima njihova akustična upotreba bila upitna. Glavna svrha ovoga jest izvući iz pjevača ili govornika krajnji rezultat rezonancije kako bi se dobio što bolji zvuk.

Postoji sedam područja koji bi mogli biti navedeni kao moguća vokalna rezonancija. Slijedom po tijelu od najnižih prema najvišim ta područja jesu; pluća, dušnik, grkljan, ždrijelo, usna šupljina, nosna šupljina i sinusi.Greene Margaret, Mathieson Lesley (2001). Glas i njegove bolesti, 6th, John Wiley & Sons.</ref>

Duboki glas i glavni glas

Pojmovi duboki glas i glavni glas rabe se unutar vokalne glazbe. Korištenje ovih termina varira unutar vokalno-pedagoških krugova i trenutačno mišljenja vokalnih glazbenih profesionalaca o tim terminima nisu usklađena. Dubok glas može se koristiti u odnosu na sljedeće: određeni dio vokalnog raspona ili vrste raspona vokalnog registra, rezonanciju vokalnog prostora, specifičnu vokalna boja.

Glavni glas može se koristiti u odnosu na sljedeće: određeni dio vokalnog raspona ili vrste raspona vokalnog registra, rezonanciju vokalnog prostora.

Povijest i razvoj Ljudski glas je najstarije glazbalo. Naši preci su vlastitim glasom pronalazili načine izražavanja, da bi tek kasnije otkrili druge izvore zvuka. Vokalna glazba postoji koliko i povijest čovječanstva. Sumerani su pjevali u svojim hramovima prije 5000 godina. Na zapadu tradicija pjevanja razvila se iz srednjovjekovnog cantus planusa (vrsta gregorijanskih melodija), preko opere u 17. stoljeću, pa do današnjih raznolikih glazbenih stilova.Ilustrirana enciklopedija glazbe, glavni urednik: Paul Du Noyer, str. 438, Prvo zabilježeno spominjanje pojmova dubokog glasa i glavnog glasa bilo je oko 13. stoljeća, kada se počelo razlikovati "grleni glas" (pectoris, guttoris, capitis - u ovom trenutku se vjeruje da je glavni glas naveden u falseto registru), a to su zabilježili pisci Jean de Garlande i Hieronymus de Moravia.<ref>Sadie Stanley (ed.) (1980.) <div dir="ltr">Novi Grove rječnik glazbe i glazbenika, '''Vol 6. Edmund to Fryklund'. Macmillan. . Izraz je kasnije usvojen u okvirima Bel canta (metode talijanskog opernog pjevanja), gdje je duboki glas identificiran kao najniži, a glavni glas kao najviši u tri vokalna registra: pluća, prolazak kroz šupljinu i glavni registar.Stark James (2003.) Bel canto: O povijesti vokalne pedagogije. University of Toronto Press. . Ovaj pristup i danas podržavaju neki vokalni pedagozi. Trenutačno drugi popularni pristup koji se temelji na Bel canto modelu, je podjela na muške i ženske glasove u tri registra. Muški glasovi podijeljeni su u "plućni registar", "glavni registar", i "falseto registar", a ženski glasovi u "plućni registar", "srednji registar" i "glavni registar". Učitelji pjevanja ukazuju da se glavni registar u pjevanju koristi rezonancijom i osjećajem iz glave.Clippinger David Alva (1917.) Glavi glas i drugi problemi: Praktični razgovor o pjevanju. Oliver Ditson, 12. Singing at Project Gutenberg

Međutim, kako se znanje o ljudskoj psihologiji povećalo tijekom posljednjih dvjesto godina, došlo je do boljeg razumijevanja fizičkog procesa pjevanja i vokalne produkcije. Kao rezultat toga, mnogi vokalni pedagozi, kao što su Ralph Appelman sa Sveučilišta Indiana i William Vennard sa Sveučilišta Južne Kalifornije, nanovo su definirali ili čak izbacili termine duboki glas i glavni glas. Konkretno, korištenje termina plućnog registra i glavnog registra postaje kontroverzno, jer danas više nije uobičajeno vidjeti vokalne registre kao proizvod koji dolazi iz grkljana, a da nema veze s prsima, plućima i glavom. Iz tog razloga, mnogi vokalni pedagozi smatraju da treba govoriti o vokalnom registru kao proizvodu prsa i glave. Oni dodaju da je vibracija koja se osjeća u tim područjima, pojava rezonancije i trebala bi biti opisana uz termin vokalne rezonancije, a ne uz registar. Ti pedagozi radije upotrebljavaju termine duboki glas i glavni glas nego termin registar. U tom pogledu smatra se da je problem kojeg ljudi identificiraju s registrom, ustvari problem kod prilagodbe rezonancije. Ovo je također stajalište jednako rezultatima studija vokalnog registra s drugih akamedmskih područja koja uključuju: logopediju, fonetiku i lingvistiku. Iako su obje metode još uvijek u uporabi, aktualna vokalna pedagoška praksa, sklona je više novijim znanstvenim pogledima, dok neke druge škole uzimaju u obzir oba gledišta.

Suvremeno korištenje pojma duboki glas, često se odnosi na određenu vrstu vokalne boje i njenog tona. U klasičnom pjevanju, njegova je uporaba ograničena isključivo na donji dio obaveznog registra ili normalnog glasa. Unutar drugih oblika pjevanja, dubok glas se često primjenjuje tijekom modalnog registra. Plućima se može proizvesti niz prekrasnih zvukova koje pjevači interpretiraju iz svoje palete.Miller Richard (2004). Rješenja za pjevače. Oxford University Press, 286. . Međutim, pretjerano korištenje jakog dubokog glasa u višim registrima i pokušaja da se dobije što viši ton, u plućima može dovesti do forsiranja, a ono opet može dovesti do vokalnog pogoršanja.Warrack John, West Ewan. The Oxford dictionary of opera. .

Klasifikacija pjevačkih glasova