thumb|Najveće za sada poznata masovna grobnica Hrvata: Pokopališče Dobrava u blizini Maribora|392x392px
Neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata te u godinama poraća, jugoslavenski komunisti počinili su niz ubojstava nad zarobljenicima iz vojski Sila Osovine, civilima koji su se protivili partizanskoj vlasti i obiteljima tih civila. Izvršitelji su bili vojne i policijske snage Demokratske Federativne Jugoslavije pod vrhovnim zapovjedništvom Josipa Broza Tita. Suvremeni hrvatski povjesničari uglavnom se slažu da su ubojstva počinjena u tom razdoblju bila zločini, ali opstaju značajne razlike u interpretaciji uzroka tih događaja. Dio povjesničara ukazuje da se oni mogu promatrati kao reakcija na djela poraženih snaga tijekom Drugog svjetskog rata, i ukazuje na okolnost da je među pobijenima bio i »veliki broj« onih koji su doista bili ratni zločinci.RAZGOVOR S HRVOJEM KLASIĆEM (II. DIO): „Neosporno je - u ime osvete, ali i u ime komunističke revolucije učinjeni su brojni zločini“, Hrvoje Šimčević, "Lupiga", 20. travnja 2015. Pristupljeno 4. siječnja 2015.
Nakon zauzimanja Srbije u jesen 1944. god. su masovna strijeljanja komunističke vlasti provodile i na području Srbije: Ministarstvo pravde Republike Srbije u službenom registru pobijenih nakon 12. rujna 1944. god. evidentira s danom 2. lipnja 2021. god. 59.554 osoba, koje su potom pokapane u grobnice na prikrivenim lokacijama;"Otvorena knjiga", registar Komisije za tajne grobnice ubijenih posle 12. septembra 1944. (srpski), Ministarstvo pravde Republike Srbije, pristupljeno 2. lipnja 2021. srbijanski povjesničar Srđan Cvetković objašnjava da je pretežni dio njih pobijen od strane OZNA-e."KOMUNISTIČKI ZLOČIN: Knjiga streljanih", 3. ožujka 2017., Mondo.rs, pristupljeno 2. lipnja 2021. Među popisanima ima približno 70% osoba s područja Vojvodine (uključivo područje Zemuna koji je 1941.-1945. bio u sastavu NDH, gdje je 2016. god. bilo 1.112 popisanih osoba koje su nakon prestanka ratnih neprijateljstava strijeljale komunističke vlasti, mahom Nijemaca i Hrvata); najvećim dijelom etničkih Nijemaca i Mađara. Na području uže Srbije (bez Kosova i Vojvodine registrirano je bilo 2016. god. ipak 15.129 pobijenih u revolucionarnom teroru nakon okončanja oružanih sukoba – koji su skoro svi bili Srbi koje su komunisti smatrali neprijateljima zbog njihove političke afilijacije; povjesničar Milan Radanović kritički opaža da je stanoviti dio popisanih ubijen u oružanim borbama, a za daljnji manji dio da su neprecizno (bez potrebnih osobnih podataka) i netočno upisani u taj popis; pa iznosi procjenu o manjem broju od 6 do 6 i pol tisuća strijeljanih u Užoj Srbiji – drugi da su umrli na druge načine, npr. uslijed teških uvjeta u zarobljeničkim logorima."KAZNA I ZLOČIN: Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945)", drugo, dopunjeno izdanje, Milan Radanović, 2016., str. 554-563. Pristupljeno 5. veljače 2024.
Između ostalog, 1944. i 1945. god. su partizani ubili velik broj ljudi iz katoličkog klera: od ukupno 634 tijekom rata smrtno stradalih svećenika, bogoslova, redovnika i redovnica na području Hrvatske i BiH (od toga, 434 svećenika – broj prema poimeničnom popisivanju o stradalima i načinu njihove smrti kojega je 1990-ih pod imenom "Hrvatski martirologij" sačinio don Anto Baković; u tom broju je 15 umrlih od zaraze tifusa, nekoliko poginulih uslijed zrakoplovnih bombardiranja i stanoviti broj umrlih u godinama pa i desetljeća nakon rata, od bolesti koje se dadu pripisati posljedicama progona), znatna većina je postradala nakon što su partizani uspostavili konačnu svoju kontrolu nad pojedinim područjima na kraju rata. U Zagrebačkoj nadbiskupiji, koja je bila nešto manje pogođena od drugih, pobijeno je – nakon što je u godinama rata smrtno postradalo njih 23 – po kraju rata 45 svećenika; daljnja 3 biskupa i 152 svećenika proveli su nakon kraja rata ukupnih 712 godina u komunističkim zatvorima i logorima; bilježi se da je iz nadbiskupije daljnjih 24 svećenika pobjeglo u inozemstvu."Svećenici žrtve progona u Hrvatskoj nakon II. svjetskog rata", Stjepan Kožul, CCP 41 /1998), str. 177-202
U odnošenju na zločine tijekom postojanja Socijalističke Jugoslavije rabili su se eufemizmi, a kao opravdanje se zazivala »borba protiv narodnog neprijatelja«. Javne rasprave i znanstvena istraživanja o tim temama bile su zabranjene sve do kraja 1980-ih godina. Kako se smatralo da su pobijeni bez iznimke »neprijatelji koje je snašla zaslužena kazna«, niti jedan naredbodavac ili provoditelj tih ubojstava nije kažnjen.Ferenc, Mitja. Tezno - najveće prikriveno grobište u Sloveniji. ČSP, br. 3., 539-569..(2012)
Nakon raspada Jugoslavije, u sklopu procesa demokratizacije pokrenuta je rasprava o pomirbi, najprije objavom kazivanja o jugokomunističkim zločinima koja su bila objavljivanja u inozemstvu u izbjegličkim krugovima. Tijekom cijelih 1990-ih godina u Hrvatskoj nije došlo do prave rasprave između skupina koje su baštinile sukobljena stajališta o bliskoj prošlosti pod komunizmom, a i kasnije je društvena rasprava uspostavljana tek vrlo postupno.Ludwig Steindorff, Rezension zu: Böhler, Ingrid; Rettl, Lisa (Hrsg.): Geschichtspolitik in Kroatien. (= zeitgeschichte 5/08). Innsbruck 2008 , ISBN ISSN 0256-5250, in: H-Soz-Kult, 14.04.2009. Pristupljeno 3. siječnja 2025. Miroljubivim gestama, prije svega misama i komemoracijama, postignuta je ipak osnovna suglasnost u osudi pokolja ratnih zarobljenika i civila koje su počinile komunističke vlasti."Otkriveno spomen-obilježje 134 žrtve komunizma u Gračanima", HINA kod "tportal", 15. svibnja 2015. Hrvatski institut za povijest je kasnijih godina objavio veliki broj službenih dokumenata komunističkih vlasti o represiji provođenoj 1944. – 1946. godine.
Strategija komunističke partije Na kraju II. svjetskog rata i ranom poraću, na zločine protiv "poraženog neprijatelja" se poticalo raznim proglasima, te govorima kako nižih, tako i najviših državnih i vojnih dužnosnika jugoslavenske države pod komunističkom vlašću, s ciljem da se uništi što veći broj neprijateljskih vojnika, tzv. "domaćih izdajnika" koji su predstavljali potencijalnu opasnost za novi režim. Na meti su bili pripadnici svih naroda na tlu Nove Jugoslavije, koji su bili pripadnici raznih poraženih vojnih snaga koje su ratovale s komunistima tijekom II. svjetskog rata. Također su predmet progona i ubijanja predstavljali pripadnici političkih stranaka koje su komunisti prepoznavali kao konkurente u borbi za vlast: i njih se progonilo pod izlikom da su bili "izdajnici i suradnici okupatora"."Vladimir Geiger: Bilo je osvete, ali su i komunisti tako učvrstili vlast", Vlado Vurušić, Jutarnji.hr, 12. srpnja 2008. Pristupljeno 3. siječnja 2025.
Zločini nad ratnim zarobljenicima i civilima na kraju rata i poraću predstavljaju primjer revolucionarnog terora, motiviranog doktrinom o klasnoj borbi, koja predstavlja neodvojivi dio komunističke ideologije.„Komparativni pristup proučavanju seljaštva u socijalističkoj revoluciji“, Ivan Cifrić, "Sociologija i prostor", No.75-76 lipanj 1982., str. 6„Opozicija u lijevim i desnim diktaturama“, Kris Cviić, "Politička misao", Vol.33 No.1. siječnja 1996.., str. 85.
Komunistička partija Jugoslavije je od svojeg osnivanja (1919.) bila podružnica ("sekcija") Kominterne, koja je bila jedan od međunarodnih instrumenata Sovjetskog Saveza."Neki problemi povijesnog razvitka Narodno g fronta/Socijalističkog saveza u Jugoslaviji 1935-1978.", ČSP 15, 1983., str. 32, 36. Osnovna ideja i politika komunista bilo je provođenje svjetske revolucije s ciljem nasilnog rušenja svih režima i vlasti i uspostavljanje komunističkog svjetskog poretka. Komunistička ideologija u verziji koju je u kontekstu uspješno provedene komunističke revolucije u Rusiji uspostavio Vladimir Iljič Lenjin nije vidjela mogućnost da se uspostava komunizma može dogoditi mirnim putem, nego samo neograničenim revolucionarnim nasiljem. Lenjin primjerice, pripremajući progon Ruske Pravoslavne Crkve 1922. godine piše da toj zadaći treba pristupiti uz "pogubljenje i strijeljanje izvjesnog broja svećenika" i u svakom slučaju "s takvom brutalnošću da se toga sjećaju desetljećima". Tim uputama dodaje Lenjin opservaciju: "Što veći broj predstavnika reakcionarnog svećenstva i reakcionarne buržoazije bude pogubljen, to bolje za nas. Moramo smjesta dati lekciju svim ljudima te vrste da više desetljećima ne pomisle na bilo kakav otpor"."Zločinačka narav komunizma", Jure Krišto, "Hercegovina 5 - 2019., str, 156, 157, 158 Lenjin opisuje diktaturu proletarijata kao „najžešći i najnemilosrdniji rat nove klase protiv moćnijega neprijatelja, protiv buržoazije, čiji je otpor udesetorostručen njenim obaranjem"; iznosi on još: "diktatura proletarijata je nužna, i pobjeda nad buržoazijom nije moguća bez dugog, upornog, ogorčenog rata na život i smrt“.„KONCEPCIJA I DJELOVANJE JUGOSLAVENSKE KOMUNISTIČKE STRUKTURE ZA OSVAJANJE OBRAZOVNOGA I KULTURNOGA SUSTAVA U HRVATSKOJ 1944. I 1945. GODINE“, Josip Jurčević, Mostariensia : časopis za društvene i humanističke znanosti, Vol.18 No.1-2. prosinca 2014.. str. 79
Odmah nakon zauzimanja pojedinih područja, masovno su bez ikakvog suđenja ubijani vojnici i civili, među kojima je bilo pripadnika svih naroda iz svih bivših jugoslavenskih republika, uz najveći udio Hrvata. Samo iz zagrebačkih bolnica, odvedeno je i potom pobijeno 4791 bolesnika i ranjenika iz reda pripadnika poraženih vojski. Ubijani su pripadnici oružanih postrojbi, pripadnici državnog aparata, veliki broj intelektualaca i drugih uglednih građana čija se krivica sastojala u tome što ih je nova "narodna vlast" sagledavala kao svoje "neprijatelje".Ana Jura, op. cit.