+ 24 sata Le Mansa 250px Staza Circuit de la Sarthe, kraj Le Mansa u Francuskoj Kategorija Endurance(utrke izdržljivosti) Država Francuska Prvi puta vožena 1923.Utrka 2020. Vozača 180 Automobila 59 Pobjednici Sébastien Buemi Brendon Hartley Kazuki Nakađima Pobjednički tim Toyota Gazoo Racing Pobjednički automobil Toyota TS050 Hybrid Službena stranica: www.lemans.org 24 sata Le Mansa (fra. 24 Heures du Mans ili 24 Heures de Le Mans) čuvena je automobilistička utrka koja se svake godine u lipnju održava u francuskom gradu Le Mansu. Smatra se najstarijom automobilističkom utrkom izdržljivosti, s prvim izdanjem održanim 1923. godine. Organizira je Automobile Club de l'Ouest (ACO), te se vozi na stazi Circuit de la Sarthe formiranoj od zatvorenih javnih cesta. Zajedno s Velikom nagradom Monaka i 500 milja Indianapolisa, jedna je od tri najprestižnije utrke u svijetu automobilizma.
Svrha mini|lijevo|180px|Plakat za prvu utrku 1923. U doba kada su širom Europe održavane Grand Prix utrke, Le Mans je bio zamišljen kao drukčiji ispit u autošportu. Umjesto usredotočenja na sposobnost automobilističkih tvrtki da izrade najbrža vozila, utrka u Le Mansu trebala je koncentrirati sposobnost proizvođača na izradu pouzdanih sportskih automobila, što bi potaknulo inovacije i u potrošnji goriva, radi prirode utrka izdržljivosti koja zahtijeva što manje provedenog vremena u opskrbi. Također, djelomično noćna utrka trebala je potaknuti inovacije i kod svjetala.
U isto vrijeme, konfiguracija staze zahtijevala je bolju aerodinamiku i stabilnost vozila pri velikim brzinama. Iako je ta karakteristika bila identična Grand Prix utrkama, rijetko je koja staza Europi imala ravne odsjeke iste dužine kao Mulsanne. Činjenica da se radi o javnoj cesti, i zbog toga lošije održavanoj u odnosu na neke staze isključivo namijenjene utrkama, također stvara veću potrošnju nekih dijelova bolida, što još više ističe važnost pouzdanosti. mini|180px|Pred start utrke 2008. Od kasnih 1970-ih, potreba za štednjom goriva nakon svjetske energetske krize dovela je do prihvaćanja formule s fokusom na manjoj potrošnji goriva poznatoj kao Grupa C, u kojoj je svakom natjecatelju unaprijed određena maksimalna moguća potrošnja goriva, prema kojoj se projektirao motor. Premda je Grupa C napuštena nakon što su momčadi svladale formule goriva, nakon što su se početkom 2000-ih pojavili alternativni izvori goriva smanjenje potrošnje je i dalje bitno mnogim timovima, s namjerom skraćivanja vremena provedenog u boksevima.
Takve tehnološke inovacije imale su pozitivan efekt na proizvodnju serijskih automobila, gdje se koristila tehnologija razvijena za utrke nekoliko godina ranije. Također, to je dovelo do dizajna i proizvodnje sve bržih i neobičnijih supersportskih automobila, radi nastojanja proizvođača da vrlo brze cestovne automobile kasnije prerade u još brže GT bolide za natjecanje u Le Mansu ili drugim utrkama. Danas, pobjeda na 24 sata Le Mansa smatra se izvanredno prestižnom za proizvođače automobila, što je osim direktne reklame i indirektna potvrda kvalitete serijskih automobila.
Utrka Vozila mini|180px|Pobjednik iz 2015. Porsche 919 Hybrid mini|180px|Peugeot 908 HDi FAP iz 2007. Na 24 sata Le Mansa najčešće natječe oko 50 automobila. Svaki mora imati ne manje od dva sjedaća mjesta, premda se u novije vrijeme to pravilo podrazumijeva, ali ne provodi. Također, svaki natjecateljski automobil može imati najviše dvoja vrata, dok ih otvoreni bolidi ne moraju imati. Premda se svi natječu u isto vrijeme, postoje odvojene klase. Po završetku utrke, proglašava se ukupni pobjednik, kao i pobjednici pojednih klasa.
Tijekom godina klase su se mijenjale, te ih je trenutno četiri. Namjenski izrađeni Le Mans Prototipi (LMP), s dvije klase, LMP1 i LMP2, koje se razlikuju po brzini, težini i snazi motora. Sljedeće dvije klase temelje se na serijskim GT automobilima, također podijeljeni brzinom, snagom i težinom na klase GTE-PRO and GTE-AM. Premda se pobjednik može najčešće pronaći među prve dvije klase, niže klase ponekad ostvare ukupnu pobjedu zbog bolje pouzdanosti.
Vozači Izvorno, nije bilo pravila o broja vozača u pojedinom automobilu, ili koliko dugo je pojedinom vozaču dozvoljeno voziti. Iako su skoro sve momčadi u ranim desetljećima utrke koristile dva vozača po vozilu, neki natjecatelji kao Pierre Levegh i Eddie Hall pokušali su voziti samostalno, nadajući se uštedi vremena radi nemijenjanja vozača, ali kasnije to je zabranjeno. Do 1980-ih, jedan su automobil većinom vozila dva vozača, ali krajem istog desetljeća uvedeno je pravilo od najmanje tri vozača po vozilu.
Do 1990-ih, zbog brzina koje su vozila postizala i napora kojima su bili izloženi vozači, uvedena su dodatna pravila radi povećanja sigurnosti. Vozači više nisu mogli voziti više od četiri uzastopna sata, te niti jedan vozač nije smio voziti više od četrnaest sati ukupno.
Jedistvena pravila i tradicije mini|180px|Trčeći Le Mans start 1965. Iako je utrka 24 sata Le Mansa djelovala u sklopu Svjetskog prvenstva sportskih automobila (World Sportscar Championship), većim dijelom svoga postojanja sadržila je pravila koja su se razlikovala od onih u drugim utrkama prvenstva, djelomično zbog dužine utrke. Neka su pravila uvedena zbog sigurnosnih razloga, dok druga sa svrhom natjecanja.
Dugi niz desetljeća vrijedilo je pravilo koje je zabranjivalo izmjenu ulja ili tekućine u hladnjaku tijekom prvog sata utrke. S tim pravilom ACO je nastojao poboljašati pouzdanost i efikasnost vozila, te bi najtecatelji koji nisu mogli izdržati prvih sat vremena bez nadolijevanja tekućina bili diskvalificirani.
Još jedno pravilo jedinstveno za Le Mans, obavezno je gašenje motora tijekom nadolijevanja goriva u boksevima, temeljeno ne samo na činjenici da je tako sigurnije u aspektu mogućeg zapaljenja, već i na još jednom ispitu pouzdanosti koji zahtijeva da vozila tijekom utrke moraju mnogo puta samostalno upaliti motor u trkaćim uvjetima. Također, mehaničarima nije dopušten rad na automobilu ili izmjena guma dok se nadolijeva gorivo, što je momčadi primoralo na inovativne načine skraćivanja dugačkih zadržavanja u boksevima. Iznimka u tom pravilu je dozvoljena promjena vozača za vrijeme opskrbe gorivom.
Tijekom godina, u Le Mansu su održavane različite tradicije. Jedna od najdugovječnijih francuska je trobojnica kojom starter označava početak utrke, što je uobičajeno praćeno preletom ratnih aviona koji ispuštaju plavi, bijeli i crveni trak. Slična je tradicija i mahanje sigurnosnim zastavama službenika sa staze za vrijeme posljednjeg kruga u počast pobjednicima i ostalim vozačima koji su završili utrku.
24 sata Le Mansa također je poznata i kao prva poznata važnija utrka gdje je pobjednik šampanjcem prskao, umjesto da ga je popio. Kada su Dan Gurney i A.J. Foyt pobijedili u Le Mansu 1967., s pobjedničkog postolja među okupljenim ljudima Gurney je primijetio glavnog Fordovog menadžera Henryja Forda II, vlasnika tima Carrolla Shelbya i njihove supruge, kao i nekoliko novinara koji su čuvenom dvojcu prognozirali katastrofalan nastup. Gurney je protresao bocu i sve ih poprskao, započevši tradiciju koju pobjednici automoblističkih utrka poštuju i nakon 40 godina.
Raspored mini|180px|Noćna faza utrke. mini|180px|Izmjena vozača u boksu. Prva se utrka održala 26. i 27. svibnja 1923., te od tada svake se godine vozi u lipnju, s iznimkama 1956., kada se održala u srpnju, i 1968., kada je vožena u rujnu zbog općenacionalnih političkih nemira u Francuskoj te godine. Utrka je bila dvaput otkazana: 1936. zbog Velike depresije i od 1940. do 1948. zbog drugog svjetskog rata i ratnih posljedica tijekom prvih poratnih godina.
Utrka se najčešće održava krajem drugog tjedna u lipnju, s kvalifikacijama i treninzima u srijedu i četvrtak prije utrke i administrativnim pregledom bolida u ponedjeljak ili utorak. Trenutno se kvalifikacije održavaju uvečer, s dva odvojena dvosatna kvalifikacijska treninga svake večeri. Petkom je na rasporedu dan odmora, koji uključuje i paradu svih vozača kroz centar Le Mansa.
Dan testiranja također se uobičajeno održava prije samog događaja, tradicionalno krajem travnja ili početkom svibnja. Testiranja su nekada služila i kao prekvalifikacije za utrku, te bi najsporiji automobili izgubili pravo nastupa na kvalifikacijama. Ipak, zbog troškova prevoženja vozila u Le Mans i potom natrag u prvenstva gdje se natječu između testiranja i utrke, testiranja u od 2005. premještena u prvi tjedan lipnja. Praksa prekvalifikacija također je ukinuta 2000., od kada svi natjecatelji pozvani na testiranja imaju pravo nastupa na utrci.
Utrke starih trkaćih automobila Le Mans Legend, od 2001. također su dio rasporeda, s egzibicijskim utrkama voženim u dane kvalificija, nekoliko sati prije glavnih natjecatelja.
Tradicionalno, utrka je započinjala u subotu u 16:00, premda je 1968. započela u 14:00, zbog kasnijeg termina u kalendaru. 1984. i 2007., start je pomaknut u 15:00 zbog izbora koji su se istovremeno održavali u Francuskoj. 2006., ACO je odredio start u 17:00, u subotu 17. lipnja, zbog bolje pokrivenosti televizijskim prijenosom između utakmica Svjetskog nogometnog prvenstva 2006. Od 2008. redovni start, čini se, trajno je postavljen u 15:00.
Poredak mini|180px|U Le Mansu međusobno se natječu vozila različitih kategorija: Prototip Lola-Aston Martin između dva GT Ferrarija. Izvorno, rezultate je određivala pređena distanca u utrci. Automobil koji je tijekom 24 sata prešao najduži put, proglašan je pobjednikom. Poznat je slučaj da je to pravilo 1966. zateklo Ford. Dva su Fordova automobila u dominantom vodstvu na čelu utrke, usporila prilikom prolaska kroz cilj zbogfotografiranja s Dannyjem Hulmeom neznatno ispred Brucea McLarena. Ipak, McLarenov je auto startao sa znatno niže pozicije u odnosu na Hulmea, što znači da je tijekom utrke prešao veću udaljenost. S razlikom između prvoplasiranog i drugoplasiranog procijenjenom na osam metara, McLaren i njegov suvozač Chris Amon proglašeni su pobjednicima. S uvođenjem letećeg starta to pravilo je promijenjeno, te se pobjednik određuje po broju pređenih krugova.
Da bi bio uvršten u konačni poredak, automobil mora proći ciljnu liniju 24 sata nakon starta, što je uzrokovalo dramatične scene kada oštećena vozila satima čekaju u boksevima ili uz rub staze u blizini cilja, da bi se ponovo pokrenuli i provukli ciljem nakon kraja utrke. Takva praksa čekanja kraja utrke u novije je vrijeme zabranjena, s uvjetom kompletiranja zadane udaljenosti tijekom zadnjeg sata utrke.
Još jedno pravilo koje je postavio ACO, uvjet je kompletiranja 70% udaljenosti koju je prešao pobjednik utrke. Vozilo koje ne pokrije taj broj krugova, čak i ako završi utrku, ne smatra se vrijednim uvrštenja u konačni poredak zbog slabe pouzdanosti ili male brzine.
Start mini|180px|Leteći start 2008. Utrka je tradicionalno započinjala takozvanim Le Mans startom, s automobilima poredanim duž zida bokseva u poretku postignutom na kvalifikacijama, dok su startajući vozači stajali na suprotnoj strani startno-ciljne ravnine. Kada je francuskom zastavom označen start, vozači su trčali preko piste i bez pomoći svojih mehaničara uskakali u bolide, nakon čega su najbrže moguće palili motore svojih vozila i započinjali utrku. Krajem 1960-ih, vozači su zbog boljeg plasmana, u prvom krugu počeli zanemarivati svoje sigurnosne pojaseve, te su nekoliko krugova vozili nepropisno vezani ili nevezani uopće, što je dovelo do nekoliko pogibija u masovnim sudarima tijekom ili neposredno nakon starta.
Takva tradicija startanja nadahnula je Porsche da pozicionira prekidač za paljenje motora lijevo od upravljača, što je vozaču omogućavalo da lijevom rukom pokrene motor, i desnom ubaci u brzinu.