FIFA-ino svjetsko prvenstvo u nogometu (poznato i pod imenom Svjetsko nogometno prvenstvo ili najjednostavnije Svjetsko prvenstvo) međunarodno je nogometno natjecanje u kojemu se natječu muške nacionalne reprezentacije. Natjecanje nadgleda FIFA, vrhovno tijelo nogometa. Od 1930. godine i Svjetskoga prvenstva u Urugvaju natjecanje se održava svake četiri godine izuzevši 1942. i 1946. kada se nije igralo zbog Drugoga svjetskoga rata. Trenutačni svjetski prvak je Španjolska.
Završni dio ovoga natjecanja u kojemu sudjeluju momčadi koje su se kvalificirale za prvenstvo prati iznimno veliki broj ljudi na čitavoj Zemlji; tako je finale Svjetskoga prvenstva u Njemačkoj 2006. pratilo 715 milijuna ljudi. Trenutačni sustav natjecanja uključuje 48 kvalificiranih reprezentacija, koje se natječu kroz približno mjesec dana na unaprijed određenim stadionima u državi (ili maksimalno dvije do tri države, ako se pošalje zajednička kandidatura za domaćinstvom). Za određivanje sudionika na završnom natjecanju reprezentacije se natječu kroz kvalifikacije tijekom trogodišnjeg vremenskog perioda prije završnog turnira.
Dosada je odigrano 23 turnira, a samo je osam različitih reprezentacija osvajalo ovaj prestižni naslov. Brazil je osvojio turnir pet puta, Italija i Njemačka imaju četiri osvojena turnira, Argentina ima tri naslova prvaka, Urugvaj, Francuska i Španjolska dva puta, dok je Engleska jedanput bila osvajač. Posljednje svjetsko prvenstvo održano je u Kanadi, Meksiku i SAD-u 2026.
Od 1991. godine FIFA organizira i Svjetsko prvenstvo u nogometu za žene svake četiri godine.
Povijest
Prije osnutka svjetskih prvenstava postojala su brojna druga međunarodna natjecanja. Prva međunarodna utakmica imala je prijateljski karakter, a odigrana je u Glasgowu 1872. godine između domaćina Škotske i Engleske.Prva utakmica engleske nogometne reprezentacije Na prvu natjecateljsku međunarodnu utakmicu trebalo je čekati do 1884., kada su se u Belfastu susrele Irska i Škotska na prvom izdanju British Championshipa. U tom razdoblju nogomet se izrazito rijetko igrao izvan Velike Britanije i Irske, no nakon što se sama igra razvila i njena popularnost proširila, nogomet je postao demonstracijski sport na Olimpijskim igrama 1900. i 1904. godine (medalje nisu bile dodjeljivane). Već na Olimpijskim igrama 1908. godine nogomet je službeno priznat kao dio programa. Nogomet na Olimpijskim igrama tada je organizirao Engleski nogometni savez, a nastup je bio dozvoljen samo amaterima. Velika Britanija, koju je tada predstavljala engleska reprezentacija, osvojila je naslov olimpijskih pobjednika 1908., a zatim ga obranila 1912., na idućoj Olimpijadi.
Nakon svoga osnivanja 1904. godine, FIFA je pokušala stvoriti međunarodno natjecanje u Švicarskoj 1906. godine. Kako su to bili rani dani međunarodnoga nogometa, sama FIFA je priznala kako je to natjecanje bilo neuspješno.
Otišlo se toliko daleko da se i FA Cup ponekad naziva prvim svjetskim prvenstvom zbog toga što su brojne škotske i velške momčadi nastupale na najvećem engleskom nogometnom natjecanju. No, protuargument ovoj tezi je što se svi ovi klubovi nalaze unutar granica Ujedinjenoga Kraljevstva.
Nakon što su Olimpijske igre nastavile s praksom dopuštanja nastupa samo amaterima, Sir Thomas Lipton organizira Sir Thomas Lipton Trophy u Torinu 1909. godine. Njegov turnir bio je jedinstven po tome što je nastupao po jedan klub iz svake države koja je dobila pozivnicu za nastup, a taj klub je predstavljao čitavu naciju. Ovaj turnir također u pojedinoj literaturi dobiva naslov prvoga svjetskoga prvenstva.'Prvo svjetsko prvenstvo u nogometu' – Sir Thomas Lipton Trophy . Na njemu su nastupali najelitniji profesionalni klubovi iz Italije, Njemačke i Švicarske, no Engleski nogometni savez odbio je poslati profesionalnu momčad. Lipton je zatim pozvao West Auckland Town F.C., amaterski klub iz Durhama sa svrhom predstavljanja Engleske. Uz to što je West Auckland osvojio taj turnir, uspješno se vratio 1911. godine i obranio naslov, što mu je donijelo trofej na vječno čuvanje, kao što su pravila određivala.
1914. godine, FIFA se složila u priznavanju Olimpijskih igara kao amaterskog svjetskog prvenstva u nogometu te se prihvatila posla organizacije natjecanja, što je za posljedicu imalo prvo interkontinentalno natjecanje; naime, na Olimpijadi 1920. u belgijskom Antwerpu natjecao se i Egipat uz trinaest europskih momčadi. Zlatne medalje osvojila je domaća reprezentacija Belgije.Sedme Olimpijske igre, Antwerp 1920.
No, nakon toga došlo je do višegodišnje dominacije Urugvaja, koji je osvojio naslove na Olimpijskim igrama 1924. i 1928. godine. Nakon Olimpijade 1928. godine, FIFA je konačno odlučila stvoriti vlastito nogometno natjecanje nezavisno od Olimpijskih igara. Zbog toga što je već tada bio dvostruki svjetski prvak (od 1924. FIFA je zakoračila u profesionalno razdoblje) i zbog obilježavanja stogodišnjice neovisnosti države, FIFA je proglasila Urugvaj domaćinom prvoga svjetskoga prvenstva.
Prvo svjetsko prvenstvo mini|Estadio Centenario, mjesto održavanja prvoga finala svjetskih prvenstava u Montevideu, Urugvaj.
Na Olimpijadi 1932. koja se održavala u Los Angelesu, SAD, nogomet nije uvršten u program natjecanja zbog niske popularnosti igre u SAD-u (američki nogomet je već tada bio iznimno popularan). FIFA i Međunarodni olimpijski odbor nisu se uspjeli složiti niti oko statusa amatera, što je rezultiralo izbacivanjem nogometa s Olimpijskih igara.Uvod u svjetska nogometna prvenstva – BBC-ova službena stranica Nakon što je već odlučeno da će Urugvaj ugostiti prvo svjetsko prvenstvo, pojavio se problem s europskim državama koje nisu htjeli slati svoje reprezentacije na skupi put preko Atlantskoga oceana sve do dva mjeseca prije početka natjecanja. Ipak, tadašnji predsjednik FIFA-e, Jules Rimet, uspio je nagovoriti Belgiju, Francusku, Rumunjsku i Jugoslaviju da pošalju svoje reprezentacije, navodno tako što im je FIFA financirala put. Na kraju je u završnom turniru sudjelovalo trinaest momčadi; sedam južnoameričkih, četiri europske, te Meksiko i SAD.
Prve dvije utakmice svjetskih prvenstava odigrane su u isto vrijeme. Francuska je nadigrala Meksiko rezultatom 4:1, dok je SAD svladao Belgiju s 3:0. Prvi gol svjetskih prvenstava zabio je Francuz Lucien Laurent. U finalu je domaćin Urugvaj pred 93.000 gledatelja svladao Argentinu rezultatom 4:2 (1:2) i tako postao prva reprezentacija s naslovom svjetskoga prvaka.
Rast Problemi koji su zahvaćali rana izdanja svjetskih prvenstava bili su teškoće u prijelazima između kontinenata i rat. Na prvenstvima 1934. i 1938. nijedna južnoamerička država nije htjela nastupiti u Europi zbog već navedenih razloga osim Brazila, koji je bio jedina južnoamerička reprezentacija koja se natjecala na oba turnira. Natjecanja koja su se trebala održati 1942. i 1946. godine otkazana su zbog posljedica koja je izazvao Drugi svjetski rat.
Na prvenstvu u Brazilu 1950. godine po prvi puta su se natjecale britanske momčadi, koje su se još 1920. godine povukli iz FIFA-e, dijelom jer nisu htjeli igrati protiv reprezentacija država s kojima su ratovali, a dijelom kao protest nad stranim utjecajem u nogometu,Škotska i Svjetsko prvenstvo u nogometu 1950. godine – BBC-ova službena stranica no vratili su se na zamolbu FIFA-e 1946. godine. Na svom drugom svjetskom prvenstvu na kojemu su nastupali (bojkotirali su drugo i treće natjecanje) Urugvaj je odnio trofej pobjednika i po drugi put.
upright=2|mini|desno|Slika koja pokazuje najbolje rezultate reprezentacija na svjetskim prvenstvima. Na prvenstvima između 1934. i 1978. godine natjecalo se šesnaest reprezentacija, osim 1938. kada je Austrija pripojena Njemačkoj i ostavila jedno mjesto prazno, te 1950. kada su se Škoti, Turci i Indijci povukli iz natjecanja i sveli turnir na trinaest momčadi, baš kao i na prvom prvenstvu (Indija se povukla jer njenim igračima nije bilo dozvoljeno igrati bosonogima). Većina reprezentacija koja je nastupala bila je iz Europe i Južne Amerike, dok su reprezentacije iz Azije, Sjeverne Amerike, Afrike i Oceanije imale sporedne uloge. Sve do 1982. godine momčadi koje nisu bile iz Europe ili Južne Amerike, a prošle su prve runde turnira, bile su:
SAD 1930. godine u polufinalu; Kuba 1938. godine u četvrtfinalu; Sjeverna Koreja 1966. godine u četvrtfinalu; Meksiko 1970. godine u četvrtfinalu. Godine 1982. dogodilo se proširenje na 24 momčadi u završnom turniru, da bi se na prvenstvu u Francuskoj 1998. godine dogodilo proširenje na 32 momčadi. Konačno proširenje na 48 momčadi dogodilo se prvenstvu u Americi 2026. godine, otvorivši time više mjesta za momčadi iz Afrike, Azije i Sjeverne Amerike za nastup na završnome turniru. Jedina iznimka je Oceanija, kojoj nikada nije bilo zajamčeno mjesto u završnom turniru. Momčadi iz ove četiri regije uživaju veći uspjeh na nekoliko zadnjih turnira, dosegavši eliminacijski dio (nokaut fazu):
Meksiko 1986. godine u četvrtfinalu, 1994., 1998. 2002. 2006. 2010. 2014., 2018. i 2026. godine u osmini finala; Maroko 1986. godine u osmini finala, 2022. godine završili na četvrtom mjestu, 2026. godine u četvrtfinalu; Kamerun 1990. godine u četvrtfinalu; Nigerija 1994. 1998. i 2014. godine u osmini finala; Saudijska Arabija 1994. godine u osmini finala; SAD 1994., 2022. i 2026. godine u osmini finala, 2002. godine u četvrtfinalu; Južna Koreja 2002. godine završila na četvrtom mjestu, 2022. godine u osmini finala; Senegal 2002. godine u četvrtfinalu, 2022. godine u osmini finala, 2026. godine u šesnaestini finala; Japan 2002., 2010., 2018. i 2022. godine u osmini finala, 2026. godine u šesnaestini finala; Australija 2006. i 2022. godine u osmini finala, 2026. godine u šesnaestini finala; Gana 2010. godine u četvrtfinalu; Kostarika 2014. godine u četvrtfinalu; 1990. u osmini finala; Alžir 2026. godine u šesnaestini finala; DR Kongo 2026. godine u šesnaestini finala; Egipat 2026. godine u osmini finala; Gana 2026. godine u šesnaestini finala; JAR 2026. godine u šesnaestini finala; Kanada 2026. godine u osmini finala; Obala Bjelokosti 2026. godine u šesnaestini finala; Zelenortski Otoci 2026. godine u šesnaestini finala;.
No, europske i južnoameričke momčadi su ostale dominantne nad reprezentacijama s ostalih kontinenata.
Trofej
Od 1930. do 1970. pobjedniku prvenstva dodjeljivao se Trofej Julesa Rimeta, a to ime stekao je 1946. po FIFA-inom predsjedniku Julesu Rimetu, osnivaču prvoga svjetskoga prvenstva. Prije toga, trofej se zvao jednostavno Coupe du Monde. Na prvenstvu 1970. godine Brazil je osvojio naslov svjetskih prvaka treći put, što mu je donijelo pravo vječnoga zadržavanja trofeja. No, on je ukraden 1983. godine i do danas nitko nema informaciju gdje se nalazi.
Nakon 1970. godine, FIFA koristi ime Trofej svjetskih prvenstava u nogometu (eng. FIFA World Cup Trophy), a odmah potom otvara natječaj za dizajniranje novoga trofeja. Među 53 predstavljena modela izabran je onaj Talijana Silvija Gazzanige. Trofej je visok 36 centimetara, izrađen je od 18-karatnoga zlata i teži 6.175 kilograma. Podloga se sastoji od dva sloja poludragog kamenja, dok su na donjem dijelu ugravirane godine održavanja prvenstava i njihovi pobjednici od 1974. godine do danas. Danas se novi trofej ne povjerava savezima pobjedničkih reprezentacija na vječno čuvanje bez obzira na broj osvojenih prvenstava, nego pobjednik čuva trofej do idućega natjecanja, a nakon vraćanja trofeja dodjeljuje mu se samo replika obložena zlatom na koju ima pravo vječnoga čuvanja. Argentina, Francuska, Italija i Brazil osvajale su trofeje po dva puta, a Njemačka 3 puta. Ovaj trofej dodjeljivat će se sve do prvenstva 2038. godine kada će na dnu ponestati mjesta za upisivanje svih pobjednika.
Format natjecanja Kvalifikacije
250px|desno|mini|Slika koja označava nastupe reprezentacija.