Hipertenzija (HTN), povišeni krvni tlak, ili arterijska hipertenzija (ponegdje se naziva i hipertonija), jest kronična bolest pri kojoj je krvni tlak u arterijama povišen. Zbog ovog povišenja, a kako bi se održao normalni protok krvi kroz krvne žile, potreban je snažniji rad srca. Prilikom mjerenja vrijednosti krvnog tlaka, mjeri se sistolički i dijastolički tlak, a koji se razlikuju po tome da li se srčani mišić stišće (kontrahira), što se naziva sistola, ili opušta između dvije kontrakcije, što se naziva dijastola. Normalne vrijednosti sistoličkog (gornjeg, tzv. srčanog) krvnog tlaka u mirovanju nalaze se u rasponu od 100–140 mmHg dok se vrijednosti dijastoličkog (donjeg) krvnog tlaka kreću u rasponu od 60–90 mmHg. Hipertenzijom se smatra stanje kod kojega su vrijednosti krvnog tlaka trajno na razini od/iznad 140/90 mmHg.
Pojam hipertenzija u se najčešće koristi kada se govori o arterijskoj hipertenziji, stanje povišenog krvnog tlaka u arterijama sustavnog krvotoka, zbog učestalosti bolesti u populaciji, iako hipertenzija može označavati i npr. povišenje krvnog tlaka u plućnom krvotoku, tada se takvo stanje naziva plućna hipertenzija ili u sustavu portalnog krvotoka, što se naziva portalna hipertenzija.
Hipertenzija se dijeli na primarnu (esencijalnu) hipertenziju i sekundarnu hipertenziju. U "primarnu hipertenziju" spada oko 90–95% slučajeva, što znači da je do povišenja krvnog tlaka došlo bez jasne podležeće bolesti. Preostalih 5–10% slučajeva, koji nastaju kao posljedica bolesti bubrega, arterija, srca ili endokrinog sustava smatra se sekundarnom hipertenzijom.
Hipertenzija predstavlja glavni čimbenik rizika za razvoj moždanog udara, infarkta miokarda (srčanog udara), zatajenja srca, aneurizme arterija (na pr.aneurizme aorte) i nekih oblika kroničnog oštećenja bubrega. Čak je i umjereno povišenje krvnog tlaka povezano sa skraćenim očekivanim trajanjem života. Promjene u načinu prehrane i načinu života mogu pomoći pri nadzoru nad vrijednostima krvnog tlaka i umanjiti opasnost od s njime povezanih komplikacija. Međutim, u bolesnika kod kojih su navedene promjene neučinkovite ili nedovoljne, potrebno je liječenje lijekovima.
Klasifikacija Klasifikacija (JNC7) Sistolički tlak Dijastolički tlak mmHg kPa mmHg kPa Normalne vrijednosti 90–119 12–15.9 60–79 8.0–10.5 Prehipertenzija 120–139 16.0–18.5 80–89 10.7–11.9 Hipertenzija stadija 1 140–159 18.7–21.2 90–99 12.0–13.2 Hipertenzija stadija 2 ≥160 ≥21.3 ≥100 ≥13.3 Izolirana sistoličkahipertenzija ≥140 ≥18.7 <90 <12.0
Odrasli
U osoba životne dobi 18 godine ili više, hipertenzijom se smatraju vrijednosti sistoličkog i/ili dijastoličkog tlaka koje su trajno veće od prihvaćenih normalnih vrijednosti (trenutno, vrijednosti sistoličkog tlaka od 139 mmHg, a dijastoličkog od 89 mmHg: vidi tablicu — Klasifikacija (JNC7)). Ako se provede 24-satno trajno mjerenje (tzv. holterom), normalnim se smatraju nešto niže vrijednosti (135 mmHg za sistolički, 85 mmHg za dijastolički tlak). Kako bi se ukazalo na kontinuum povišenog rizika i unutar razreda normalnih vrijednosti, u osoba u kojih su ove vrijednosti veće, te su kategorije navedene i u nedavnim međunarodnim smjernicama. JNC7 (2003) rabi naziv prehipertenzije i pri vrijednostima krvnog tlaka u rasponu sistoličkog tlaka 120–139 mmHg i/ili dijastoličkog tlaka 80–89 mmHg, dok se u smjernicama od strane ESH-ESC (2007) i BHS IV (2004) rabe optimalne, normalne i visoke normalne kategorije, uz pod-podjelu vrijednosti sistoličkog tlaka ispod 140 mmHg, i dijastoličkog tlaka ispod 90 mmHg. Jedna od podjela hipertenzije prema JNC7 je i ona na hipertenziju stadija 1, hipertenziju stadija 2 i izoliranu sistoličku hipertenziju. Izolirana sistolička hipertenzija je ona kod koje je povišen samo sistolički tlak, dok je dijastolički normalnih vrijednosti, a česta je u starijih osoba. U smjernicama ESH-ESC-a (2007) and BHS IV (2004), naveden je i treći stadij hipertenzije (stadij III), u koji spadaju vrijednosti sistoličkog krvnog tlaka iznad 179 mmHg ili dijastoličkog tlaka iznad 109 mmHg. Ako se liječenjem lijekovima ne uspije smanjiti vrijednosti krvnog tlaka do onih normalnih, hipertenzija se klasificira kao "rezistentna".
Novorođenčad i dojenčad
Hipertenzija u novorođenčad i je rijetkost, i otkriva se u oko 0.2 do 3% novorođene djece. U zdrave novorođenčadi se rutinsko mjerenje krvnog tlaka ne provodi. Hipertenzija je učestalija u visoko rizične novorođenčadi. Pri prosuđivanju da li je u novorođenčeta krvni tlak normalan ili ne treba uzeti u obzir niz čimbenika, poput gestacijske dobi, postkoncepcijske dobi i porođajne mase.
Djeca i adolescenti
U djece i adolescenata je hipertenzija prilično česta (2–9%, ovisno o dobi, spolu i etničkoj pripadnosti), te je povezana s dugoročnim povišenim rizikom od zdravstvenih poremećaja. U današnje vrijeme se preporučuje izmjeriti krvni tlak djeci u dobi iznad tri godine pri svakoj rutinskoj zdravstvenoj kontroli ili pregledu. Prije postavljanja dijagnoze hipertenzije u djeteta, potrebno je nalaz potvrditi višestrukim kontrolama. Vrijednosti krvnog tlaka se u djetinjstvu povećavaju s dobi, te se u djece hipertenzijom smatra nalaz prosječne vrijednosti sistoličkog ili dijastoličkog krvnog tlaka koje su prilikom tri ili više mjerenja jednake ili veće od 95. percentila za spol, dob i visinu djeteta. Prehipertenzijom se u djece smatra prosječna vrijednost sistoličkog ili dijastoličkog krvnog tlaka koja je jednaka ili veća od 90. percentila, ali manja od 95. percentile za dob. Predloženo je da se u adolescenata dijagnoza hipertenzije i prehipertenzije postavlja na osnovi kriterija koji vrijede za odrasle osobe.
Simptomi i znakovi
Hipertenzija se rijetko očituje simptomima, te se obično otkriva pomoću probira, ili kad bolesnik zatraži pomoć zbog neke druge zdravstvene tegobe. Neki ljudi s povišenim krvnim tlakom opisuju glavobolju (osobito u području zatiljka, i u jutarnjim satima), kao i omaglicu, vrtoglavicu, tinitus (zujanje ili šum u ušima), promjene vida ili sinkopu (iznenadnu nesvjesticu).
Prilikom tjelesnog pregleda, na hipertenziju se može posumnjati zbog nalaza hipertenzivne retinopatije otkrivene pregledom očnog fundusa, odnosno očne pozadine pomoću oftalmoskopa. Izraženost promjena hipertenzivne retinopatije se stupnjuje od I do IV, premda uz slabije razvijene promjene razlučivanje ovih stupnjeva može biti otežano. Oftalmoskopski nalaz također može ukazivati na duljinu trajanja hipertenzije u bolesnika.
Sekundarna hipertenzija
Neki dodatni znakovi i simptomi mogu ukazati na sekundarnu hipertenziju, a koja je posljedica bolesti nekog organa ili organskog sustava, poput bubrega ili endokrinog sustava. Centripetalna gojaznost u području trupa, intolerancija glukoze, lice poput punog mjeseca (engl/lat. moon facies) "buffalo hump" (zadebljanje poput grbe u području spoja vrta i leđa), te strije na koži ukazuju na Cushingov sindrom. Bolest štitnjače i hipofize (na koju ukazuje akromegalija) također mogu uzrokovati hipertenziju, uz karakteristične simptome i znakove. Šum koji se čuje prilikom auskultacije abdomena može ukazivati na stenozu bubrežne arterije (suženje arterija koje opskrbljuju bubrege). Sniženi krvni tlak u nogama, kao i odgođeni ili oslabljeni pulsevi nad femoralnim arterijama mogu ukazivati na koarktaciju aorte (prirođeno suženje aorte blizu njezinog izlaska iz srca). Hipertenzija koja se pojavljuje u napadima, praćena glavoboljom, palpitacijama, bljedilom i znojenjem treba pobuditi sumnju na feokromocitom.
Hipertenzivna kriza
Izrazito povišenje krvnog tlaka (jednako ili veće od sistoličkog tlaka vrijednosti 180 ili dijastoličkog tlaka vrijednosti 110, a koje se ponekad naziva malignom ili ubrzanom hipertenzijom) smatra se "hipertenzivnom krizom." Vrijednosti krvnog tlaka iznad navedenih vrijednosti ukazuju na visoki rizik od komplikacija. Osobe čije su vrijednosti krvnog tlaka tako visoke ne moraju imati simptome, ali češće od opće populacije navode glavobolje (22% slučajeva) i slabost. Drugi simptomi hipertenzivne krize mogu biti slabljenje vida ili zaduha zbog popuštanja srca, ili opći osjećaj malaksalosti zbog zatajenja bubrega. U većine osoba s hipertenzivnom krizom od prije je poznato postojanje hipertenzije, no dodatni poticaji mogu izazvati iznenadno povišenje krvnog tlaka.
"Hipertenzivna hitnoća", prije nazivana "malignom hipertenzijom", je stanje kada postoji dokaz neposrednog oštećenja jednog ili više organa zbog izrazito povišenog krvnog tlaka. U ova oštećenja spada hipertenzivna encefalopatija, uzrokovana edemom i disfunkcijom mozga, a obilježena glavoboljama i promijenjenim stanjem svijesti (konfuzijom ili pospanošću). Drugi znak oštećenja ciljnog organa (oka) je edem papile optičkog živca te krvarenja i eksudat na očnoj pozadini. Bol u prsištu može ukazivati na oštećenje srčanog mišića (koje može uznapredovati do infarkta miokarda) ili ponekad do diskecije aorte, razdora unutarnjeg sloja stijenke aorte. Zaduha, kašalj i iskašljavanje sukrvavog sadržaja karakteristični su znakovi plućnog edema. Ova promjena predstavlja nakupljanje tekućine u plućima zbog zatajenja lijeve srčane kljetke, odnosno nemogućnosti lijeve kljetke srca da na odgovarajući način ispumpava krv iz pluća u arterijski sustav. Također može doći do naglog pogoršanja funkcije bubrega (akutnog oštećenja bubrega) i mikroangiopatske hemolitičke anemije (uništenja eritrocita unutar malih krvnih žila). U takvim okolnostima nužno je hitno smanjiti krvni tlak, kako bi se zaustavilo dodatno oštećenje organa. Nasuprot tome, nema dokaza za potrebom brzog snižavanja krvnog tlaka u hitnim hipertenzivnim stanjima u kojih ne postoje znakovi oštećenja ciljnih organa, jer pretjerano agresivno sniženje krvnog tlaka nije bezopasno. U hitnim hipertenzivnim stanjima bez znakova oštećenja ciljnih organa, savjetuje se postupno snižavanje krvnog tlaka tijekom 24 do 48 sati peroralnom primjenom lijekova.
Trudnoća
Hipertenzija se pojavljuje u oko 8–10% trudnoća. Većina trudnica s hipertenzijom, od prije trudnoće boluje od primarne hipertenzije. Visoki krvni tlak u trudnoći može biti prvi znak preeklampsije, ozbiljnog poremećaja u drugoj polovici trudnoće i u nekoliko tjedana nakon porođaja. Za postavljanje dijagnoze preeklampsije osim povišenog krvnog tlaka treba postojati nalaz bjelančevina u mokraći (proteinurija). Preeklampsija se razvija u oko 5% trudnoća i odgovorna je za oko 16% maternalnog mortaliteta u svijetu. Uz preeklampsiju se rizik od smrti djeteta podvostručuje. Preeklampsija je obično bez simptoma i otkriva se rutinskim probirom. Kad se pojave simptomi preeklampsije, najčešće su to glavobolja, smetnje vida (često "bljeskovi"), povraćanje, bol u epigastriju i edem (oticanje). Preeklampsija ponekad može napredovati do po život opasnog stanja - eklampsije. Eklampsija je hipertenzivna hitnoća i ima nekoliko ozbiljnih komplikacija. To su gubitak vida, edem mozga, toničko-klonički grčevi ili konvulzije, zatajenje bubrega, plućni edem i diseminirana intravaskularna koagulacija-DIK (poremećaj zgrušavanja krvi).
Dojenčad i djeca
U dojenčadi i male djece s hipertenzijom može biti povezano sporije napredovanje, konvulzije, razdražljivost, letargija te otežano disanje U starije dojenčadi i djece, hipertenzija može uzrokovati glavobolju, neobjašnjivu razdražljivost, zamor, slabije napredovanje, zamagljenje vida, epistaksu (krvarenje iz nosa) i Bellovu kljenut ličnog živca.
Komplikacije
mini|Dijagram koji prikazuje glavne komplikacije trajno povišenog krvnog tlaka. U svjetskim razmjerima, hipertenzija je najvažniji čimbenik rizika od prijevremene smrti koji se može prevenirati. Ona povećava opasnost od ishemijske bolesti srca moždanog udara, periferne vaskularne bolesti, i drugih bolesti krvožilnog sustava, uključujući zatajenje srca, aneurizmu aorte, generaliziranu aterosklerozu i plućnu emboliju. Hipertenzija također predstavlja čimbenik rizika za razvoj kognitivnog oštećenja (spoznajnog oštećenja) demencije i kroničnog oštećenja bubrega. Ostale komplikacije su: