Ovo je pregledan članak o dugom razdoblju hrvatske povijesti (1527. – 1918.). Detaljnije informacije su u zasebnim člancima.
mini|230px|Stari zemljovid Hrvatske iz doba Sisačke bitke 1593. godine Iako već od kraja 14. stoljeća počinju sebi pripajati neke dijelove hrvatskih zemalja (1374. Istru, 1466. Rijeku, a 1438. hrvatsku krunu prvi puta nosi jedan Habsburgovac, Albert II. te potom njegov sin, Ladislav V.) plemstvo u Hrvatskoj 1. siječnja 1527. bira za kralja Ferdinanda Habsburškog, a ono u Slavoniji 6. siječnja 1527. odlučuje se za Ivana Zapolju. Hrvatsko plemstvo, umjesto da se zajednički bori protiv turske opasnosti, međusobno se razračunava u građanskom ratu.
Od osvojenih područja Turci osnivaju Kliški, Požeški, Začasni (Čazmanski), te Lički (Krčki) sandžak koji 1580. ulaze u sastav Bosanskoga pašaluka.
Godine 1573. »ostatke ostataka« Hrvatske zahvatila je velika seljačka buna. Nakon poraza Turaka kod Siska 1593. počinje postupno oslobađanje Hrvatske, ali to ne isključuje duboke razlike između dvora i hrvatskih velikaša zbog kojih 30. travnja 1671. stradavaju Petar Zrinski i Fran Krsto Frankapan. Politika Marije Terezije i Josipa II. dovodi Hrvatsku u 18. stoljeću u upravnu ovisnost o Ugarskoj.
Kratko vrijeme, tijekom Napoleonskih ratova, Istra, Dalmacija, Dubrovačka Republika i Boka kotorska bili su u sastavu Ilirskih pokrajina – pod vlašću Napoleonove Francuske – a nakon 1813. pripali su Austrijskom Carstvu.
Otpor mađarizaciji hrvatsko plemstvo u 19. stoljeću započinje borbom za jezik (Ilirski pokret), koji je 1848. rezultirao Narodnim zahtjevima. U revoluciji 1848. hrvatski ban Josip Jelačić stao je na stranu bečkog dvora, ali i u obranu hrvatskih interesa. Nakon pada Bachova apsolutizma, Hrvatska 1868. uređuje svoj odnos s Ugarskom (Hrvatsko-ugarska nagodba), a pojavom raznih političkih stranaka dolaze do izražaja razlike i proturječja hrvatskog društva.
Početkom 20. stoljeća jača utjecaj političara koji zagovaraju politiku novoga kursa. Hrvatski sabor 29. listopada 1918. proglašava odcjepljenje od Austro-Ugarske, poražene u Prvom svjetskom ratu, a 1. prosinca 1918. Hrvatska stupa u Kraljevstvo SHS.
Izbor Habsburgovaca za hrvatske kraljeve (1527.)
mini|lijevo|160px|Cetingradska povelja – prvi poznati primjer uporabe hrvatskog grba
Budući da je kod Mohača poginuo i posljednji Jagelović, Ludovik II., kralj Ugarske i Hrvatske, a da je Habsburgovcima već prije bila obećana ta kruna, i da su oni bila jedina realna snaga koja je mogla kako-tako organizirati obranu, prirodno je bilo da ih Hrvati izaberu za svoje vladare. Osim toga, Habsburgovci su već i prije pomagali u obrani Hrvatske jer bi preko nje bio otvoren put prema osvajanju austrijskih nasljednih zemalja (Štajerske, Kranjske, Koruške). mini|90px|Ferdinand I. Zbog svega toga Hrvati na Cetinu 1527. slobodnom voljom, i nezavisno od Ugarske, biraju za svoga kralja Ferdinanda I. Habsburgovca, ali pod uvjetom da pomogne obranu Hrvatske i poštuje sve njene stare pravice i slobodu. Na taj način potvrđuju elemente svoje državnosti i status slobodnog kraljevstva.
Međutim, dio slavonskog plemstva bira, kao i dio ugarskog plemstva, za svoga kralja erdeljskog (transilvanijskog) vojvodu Ivana Zapolju. Zbog toga izbija građanski rat koji će potrajati sve do Zapoljine smrti 1540. godine.
U međuvremenu dok se hrvatsko plemstvo međusobno sukobilo u građanskom ratu, Osmanlije iz Bosne su stalno napadale i 1528. zauzele Jajce kao prvu crtu obrane Hrvatske, a 1532. kreće glavnina vojske prema Beču. Zaustavio ih je kod Kisega u zapadnoj Ugarskoj Hrvat Nikola Jurišić.
Godine 1536. pada Požega, glavni stup obrane Slavonije, a iduće godine i Klis, dotad neosvojiva tvrđava u obrani južne Hrvatske, Dalmacije. Okončanjem građanskog rata i izborom Ferdinanda za kralja, Hrvatska i Slavonija ulaze u novu državnu zajednicu u sklopu koje će ostati gotovo puna četiri stoljeća.
Između osmanske agresije i mletačke okupacije
mini|lijevo|140px|Crkva sv. Spasa u Dubrovniku iz 1520.
Hrvati su u Habsburškoj Monarhiji sačuvali svoju samoupravu, tj. Sabor kao predstavnika državno-pravne individualnosti hrvatskoga kraljevstva, bana na čelu vlade, ali su u stalnim ratovima izgubili veliki dio svoga povijesnog, nacionalnog teritorija, osobito u istočnoj Slavoniji i Podunavlju, južnu Dalmaciju, Liku, Krbavu i svoje bivše prijestolnice npr. Knin. Venecija je zaposjela gradove Split, Zadar, Šibenik i druge pa je slobodan bio samo Dubrovnik, ali je i on 1526. morao priznati osmanlijsku vrhovnu vlast i plaćati godišnji danak. Hrvatska je tada, skupa s Ugarskom, bila predstraža, branič srednje Europe, a jedan dio njenog teritorija na granici bio je izuzet iz banske vlasti i od njega je uređen obrambeni pojas prema okupiranoj Bosni, nazvan Vojnom krajinom, pod izravnom vojničkom upravom Graza i Beča.
mini|180px|Zadarska kopnena vrata iz 1543.
Na stotine tisuća Hrvata odveli su Turci i prodali kao roblje na Istoku. Isto tako je velik broj Hrvata pobjegao u austrijske zemlje: u Ugarsku, Italiju, Češku pa i danas tamo žive njihovi ostatci kao gradišćanski, mađarski, slovački, moravski, rumunjski i talijanski (Molise) Hrvati. Na njihova ognjišta su najprije Osmanlije, a zatim generali Vojne krajine, naselili na tisuće neslavenskih Vlaha-stočara i mali broj Srba. Tako je Hrvatska izgubila i dijelove teritorija i više od polovice svog stanovništva. Bivši dijelovi hrvatskog teritorija pripadali su tada trima velesilama toga doba, habsburškoj Austriji, zatim dio koji su zauzeli Osmanlije, i obalni pojas na kom su gospodarili Mlečani. Dakle, hrvatski državni teritorij bio je pod upravom Carigrada, Venecije i Beča, koji je putem svojih generala upravljao Vojnom krajinom, ali je Hrvatskoj ipak priznavao status kraljevine.
Nastavak Stogodišnjeg rata – Opsada Sigeta (1566.)
mini|lijevo|140px|Tvrđava Nehaj, vojna utvrda senjskih uskoka
Habsburgovci su skupili veliku vojsku i 1537. nastojali osloboditi Slavoniju, ali je njihov vojskovođa Ivan Katzianer teško potučen kod Gorjana. Osmanlije nastavljaju prodore i do 1552. osvajaju Moslavinu, Viroviticu, Čazmu i dolaze do najzapadnije točke, do rijeke Česme. Tu se granica stabilizirala. Hrvati podižu za obranu utvrdu Sisak, a na moru se u Senju utvrđuju uskoci koji su napustili Klis. mini|100px|Nikola Š. Zrinski Godine 1556. su Osmanlije zauzeli Kostajnicu, nazvanu »vratima Hrvatske«. Hrvatska u idućih dva desetljeća gubi Banovinu i umjesto Une posljednja crta obrane prelazi na Kupu gdje dominira utvrda Sisak. Upravo u doba najveće ugroze hrvatskog prostora prevladana je stoljetna razdvojenost hrvatskih zemalja. Godine 1558. sjedinili su se sabori Hrvatske i Slavonije u zajedničko tijelo »staleža i redova«, a razdioba na dvije upravno odijeljene banovine zauvijek je nestala.
U tim protuturskim ratovima svu težinu borbe nosili su hrvatski plemići i velikaši, poglavito Zrinski, Frankopani, Erdődyji i drugi. Oni su svojom upornošću i junaštvom često iznenađivali i tursku i austrijsku stranu i postizali zapažene pobjede koje su davale snagu za nove borbe. Junački otpor Nikole Šubića Zrinskog u Sigetu (u Ugarskoj) kada je 1566. zadržao i iscrpio golemu osmanlijsku silu i spasio Beč, zadivio je tadašnju Europu zbog čega je dobio laskavi naziv »hrvatskog Leonide«, a danas ga i Hrvati i Mađari smatraju svojim nacionalnim junakom.
Ostaci ostataka i slom Osmanlija kod Siska (1593.)
mini|160px|Smaknuće Matije Gupca, Oton Iveković
Pored ratnih djelovanja protiv Osmanlija, posljedično se dešavao i proces osiromašenja hrvatskog seljaštva koje je, uz nemale ratne obaveze bilo prisiljeno plaćati i feudalne namete prema plemićkom gospodaru i Crkvi. Najpoznatija seljačka pobuna protiv takvih, nasilno uvedenih obveza, ali i surove politike vlastelina, zbila se na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu Franje Tahija.
Buna predvođena Matijom Gupcem, izbila je 1573. i zahvatila i susjedna vlastelinstva i susjedne slovenske krajeve, a ugušena je u bitki kraj Stubičkih Toplica 9. veljače iste godine.
Bosanski sandžak-beg Ferhad paša počeo je s osvajanjem krajeva između Une i Kupe i u porječju rijeke Gline. Pobijedio je kod Budačkog 1575. pa 1577. zauzeo hrvatske gradove - utvrde: Kladušu, Ostrožac i Zrin, a odmah zatim i Gvozdansko. To je upravo onaj prostor koji se najviše usjekao u središnju Hrvatsku u smjeru Karlovca koji je za obranu odmah zatim podignut. U hrvatskim rukama ostao je u pozadini još samo Bihać s okolicom.
mini|100px|Toma Erdődy
Kad je 1580. Bosna postala pašalukom, Osmanlije se nastoje proširiti i dalje na hrvatsko tlo. To je pokušao islamizirani Hasan-paša Predojević, koji je odlučio zauzeti Sisak. Najprije je osvojio Bihać, a zatim podigao na Kupi novu Petrinju, da bi zaobišao Sisak. Preostalih 16.800 km2 teritorija nazvano je »ostacima ostataka nekad slavnog hrvatskog kraljevstva« (reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae). Ipak, od 1584. je i hrvatska vojska dobila nekoliko bitaka i najavila kraj osmanlijske osvajačke plime.
Predojević nije uspio uzeti Sisak ni 1592., ni 1593., nego je, naprotiv, doživio sa svojom velikom vojskom katastrofalan poraz na ušću Kupe u Savu, na »sisačkom otoku«. Bila je to dotad najveća pobjeda kršćanske vojske i »godina propasti« za Osmanlije, poglavito islamizirane Bošnjane, a najveći uspjeh hrvatskog bana Tome Erdődyja koga je slavila čitava katolička Europa. Sisak je tada spasio srednju Hrvatsku, poglavito Zagreb od osvajanja i presijecanja njena teritorija.
Nastanak Hrvatsko-slavonske Vojne krajine (16. stoljeće)
mini|lijevo|140px|Sisačka tvrđava
Za obranu Hrvatske i Slavonije od stalnih osmanlijskih upada ustrojene su kapetanije u Senju, Ogulinu, Bihaću, Hrastovici, Žumberku, Ivaniću, Križevcima i Koprivnici i tako je pokriveno područje od mora do Drave. Dok su Hrvati za obranu utvrdili Sisak, Habsburgovci su za tu svrhu izgradili Karlovac (1579.). Sve kapetanije u Hrvatskoj uskoro su se uredile kao Karlovačka ili Hrvatska krajina, a u Slavoniji kao Varaždinska krajina. Njihovu upravu i financiranje preuzeli su izravno Habsburgovci, a njihovi generali su upravljali njima iz Graza, a kasnije iz Beča. Bio je to čitav niz, pravi sustav vojničkih utvrda, stražarnica (čardaka) koje su imale obrambenu, ali i dojavnu službu. Isto je uređeno i u južnoj Ugarskoj i Erdelju.
mini|100px|Karlovac
Između Hrvatske i Slavonske krajine, u Pokuplju, ostavljen je pojas utvrda pod izravnom vlašću hrvatskog bana pa je stoga nazvan Banskom krajinom ili danas Banovinom. Kasnije su tu postojale pukovnije ili regimente Glina i Petrinja. Osnovni problem Vojne krajine bilo je financiranje, naoružavanje, ali i naseljavanje pustih područja. Budući da je vojničko-krajiška uprava ta područja izuzela, točnije otela iz vlasti hrvatskog Sabora i bana, ona je od kraja 16. i tijekom 17. stoljeća tu naselila Vlahe s osmanlijskih područja kojima je, da bi osigurala njihovu lojalnost, morala dati neke nove ili zadržati stare privilegije, npr. 1630. tzv. Vlaški zakon za Varaždinsku krajinu. Vlasi, koji su bili nomadi, grkoistočne vjere, često su se bunili, a austrijska ih je uprava koristila i za pritisak na Hrvate koji su nastojali sačuvati svoja staleška prava. Budući pokušaji s prelaskom Vlaha na grkokatoličku vjeru nisu uspjeli (unija), te da se oni nisu uklopili u hrvatsko društvo, ostali su, "strano tijelo" na području hrvatske države.
Urota i smaknuće Zrinskog i Frankopana (1671.)
mini|lijevo|100px|Oproštajno pismo Zrinskog