mini|Francisco Pizarro
Francisco Pizarro (Trujillo, oko 1478. – Ciudad de los Reyes (danas Lima), 26. lipnja 1541.), španjolski pomorac, istraživač, i osvajač carstva Inka.Francisco Pizarro, Catholic Encyclopedia.
Uzevši mač, Francisco Pizarro je povukao crtu u pijesku, a zatim se uspravio i obratio svojim ljudima. Prijatelji i drugovi! Na onoj su strani patnja, glad, golotinja, olujne kiše, zapuštenost i smrt; na ovoj strani bezbrižnost i zadovoljstvo. Tamo leži Peru sa svojim bogatstvima; ovdje je Panama sa svojim siromaštvom. Izaberite, svaki od vas, što najbolje pristoji svakom Kastilijancu. Što se mene tiče, ja idem na jug. Rekavši to, zakoračio je preko crte. Toga dana 1526. godine, na otoku Gallo nedaleko obale Ekvadora, trinaest je Španjolaca odabralo da ostane sa svojim vođom. Čovjek s kojim je 13 hrabrih vojnika neopozivo izabralo dijeliti sudbinu, bio je već stariji prema mjerilima onog vremena. Francisco Pizarro imao je gotovo pedeset godina. Ali mu je potpuni prezir prema životnoj udobnosti kada bi gotovo s opsjednutom usmjerenošću slijedio tijek nekog događaja, pribavio poštovanje i privrženost mladih i starih. Prije svoje smrti, on će osvojiti, bez pomoći svoji indijanskih saveznika, carstvo koje se prostire više do 4 000 km dužinom južnoameričkog kontineta.
Pizarro je rođen oko 1478. u Trujillu u Španjolskoj. Njegovo je rođenje posljedica onoga što španjolci nazivaju "desuedo" (nepažnja). Otac mu bijaše umirovljeni časnik, pukovnik Gonzalo Pizarro, a majka žena skromna podrijetla. Pukovnik je bio nepažljiv još najmanje dva puta, pa se tako narodivše Juan i Gonzalo Pizarro. Ali je imao i zakonita nasljednika, uznositog Hernarda Pizarra, koji je sebe smatrao društveno uzvišenijim od svoje braće. Godine 1502. Francisco Pizarro otišao je u Zapadnu Indiju ne bi li našao sreću. Neko je vrijeme živio na otoku Hispanioli (današnji Haiti i Dominikanska Republika), prije nego što se pridružio koloniji Darien, u današnjoj Panami. Oko 1520. godine, Pizarro je sklopio čudan partnerski sporazum s Diegom de Almagrom, nepismenim pustolovom. Niska rasta i ružan, srednjovječni je Almagro združio fantastičnu energiju s osjećajem za unosan posao. Bio je izuzetno prijatan, velikodušan i veseo. Dvojicu je pustolova povezao svećenik Hernardo de Luque. De Luque je kasnije zaradio nadimak Fernardo El Loco (ludi), jer je bio sklon podržavanju onih zamisli, koje bi općenito bile prosuđene kao nestvarne. De Luque je održavao prijateljske odnose s panamskim guvernerom Pedrom Ariasom de Avilom (Pedrarias), pa je valjda njegovu utjecaju treba zahvaliti što su njih trojica dobro uspjeli u zajedničkim poljoprivrednim i rudarskim pothvatima.
Otprilike u to vrijeme, do Paname doprijevše govorkanja o postojanju velikog kraljevstva na jugu, ali na zapadnoj strani Južne Amerike. Prvo službeno vladino istraživanje juga Paname započelo je 1522. pod komandom Pascuala de Andagoye. Andagoya je plovio južno od zaljeva San Miguel i stigao do rijeke Biru, gdje se susreo s indijanskim trgovcima koji su mu ispričali o postojanju bogatog i moćnog carstva Inka. Vjeruje se da su Španjolci iskrivili ime koje su trgovci dali bogatome carstvu, koje je u njihovim ustima ispalo kao Peru.
Prva ekspedicija Guverner Pedrarias imenovao je zapovjednika koji će tražiti bogato kraljevstvo i, ako je moguće, uspostaviti i dodir s indijanskim vladarom. Ali je časnik umro ne ispunivši zadatak. Pizarrova je grupa zatražila i dobila pravo da istraži to područje. Trojka je bez oklijevanja prodala svoja imanja i drugu imovinu kako bi sakupila dovoljno novca za opremanje ekspedicije. Pedrarias nije dao ni pare, ali je izjavio da mu pripada jednak dio kao i ostalim članovima ekspedicije. Sredinom studenoga 1524., Pizarro je otplovio iz novoutemeljena grada Paname, na tihooceanskoj obali te zemlje. Pratilo ga je stotinu ljudi. Almagro je otišao kasnije, s drugim brodom. Obojica su istražila tihooceansku obalu Kolumbije. Pronašli su tropske šume i močvare pune mangrova drveta. Tu su živjeli neprijateljski rasploženi Indijanci, ali je jedva bilo zlata. Najzad su ostali bez zaliha i bili su prisiljeni da se vrate u Panamu. Ekspedicija je značila potpuni financijski gubitak.
Druga ekspedicija Ni najmanje obeshrabrena tim porazom, ambiciozna se trojka odmah bacila na organiziranje druge ekspedicije. Gaspar de Espinoza, gradonačelnik grada Paname, pristao je da financira drugi pothvat. Pedrarias, koji je bio uvjeren da je novo traženje osuđeno na propast, sa zadovoljstvom je svoje interese u tom pothvatu prodao Espinozi. S dva broda, 160 ljudi i 5 konja, Pizarro je po drugi put otplovio s Panamske prevlake. Bilo je to 10. travnja 1526. godine. Sada ga je poslužila sreća jer je privolio Bartolomea de la Ruiza, uglednog moreplovca da pođe s njima. Ruiza je odmah krenuo na zapad prema pučini, pa je tako izbjegao struje i suprotne južne vjetrove koji su otežavali i usporavali napredovanje prethodne ekspedicije. Sada su se iskrcali na povoljnijem mjestu na obali Kolumbije. Čim su zašli u unutrašnjost, odmah su pronašli naselja gdje su mogli opljačkati bogatije primjerke zlatnih ukrasa. Almagro je vraćen natrag s blagom kako bi okupio još više ljudi i materijala. Ruiz će ploviti dalje na jug, razgledavajući obalni pojas. Sam Pizarro je vodio gupu u unutrašnjost, u mahnito traženje zlata i blaga. Jedva je ičega bilo za pljačku, a strani su neprijatelji, bolest, glad i neprijateljski raspoloženi Indijanci redovno uzimali obol u ljudskim životima. Ali se Pizarrovo razočaranje pretvorilo u oduševljenje kad se Ruiz vratio. Ruiz je plovio uz obalu više stotina kilometara prema jugu, do mjesta baš ispod ekvatora. Napredujući dalje prema jugu zamjećivao je sve više znakova civilizacije. Bilo je tu gradova, natapanih polja, ljudi odjevenih u divno tkanu pamučnu odjeću, a bilo je i poprilično čvrstih kuća od nepečene opeke. Vrhunac je istraživanja bio kad je prilično daleko od obale naišao na velik splav od balzamovine. Indijanci na splavu imali su na sebi ukrase od zlata i srebra, a bili su odjeveni u bogato ukrašenu odjeću, koja je znalačko tkana. Uspostavio je prve dodire s Inkama. Dvojica među Indijancima na splavu kazali su mu za Tumbes, grad Inka, sa značajnim i lijepim zgradama i hramom kojeg su zidovi prekriveni zlatnim pločama. Bila je to vijest na koju je čekao Pizarro. Kad se vratio Almagro s novim regrutima i zalihama hrane, ekspedicija je nastavila u veoma dobrom raspoloženju. Ruizov opis je bio točan. Uskoro su vidjeli dovoljno da bi znali da su nabasali na kraljevstvo vrijedno istraživanja, drugi Meksiko. Ali su veoma sporo napredovali. Unatoč dolasku novih ljudi, ipak ih nije bilo dovoljno za iskorišćavanje ovih novih otkrića. Tada je Almagro predložio da se po drugi put vrati u Panamu po ljudstvo i sredstva. Sa zlatnim i srebrnim predmetima koji su i te kako izazvali dojam, a potječu od njihovih pljački, nimalo im teško neće biti sakupiti novu vojsku koja je potrebna za nova istraživanja i pljačke. Oko toga su se Pizarro i Almagro skoro potukli. Ogorčeni se Pizarro žalio da on uvijek ostaje nasukan u najsurovitijoj okolini, dok se Almagro vraća u koloniju, mirno i sasvim udobno. Nekako su, barem tada, prestali sa svađanjem, a kad je Almagro otplovio za Panamu, Pizarro je za njim uputio drugi brod na kojem su se nalazili neki nezadovoljnici koje nije želio imati u grupi. Stari konkvistador i preostali vojnici ulogorili su se na otoku Gallou, nedaleko obale Ekvadora.
Kad je Almagro stigao u Panamu, saznao je da je Pedrarisa zamijenio novi guvener, Pedro de los Rios. De los Rios se nije zanimao za putovanja duž obala Južne Amerike. Smatrao je da su sva osuđena na propast, pa je odbio da preuzme svaku odgovornost za živote izgubljene na pustolovinama slične vrste. Guverner je poslao dvije lađe na Gallo s naređenjem da se Pizarro i njegovi ljudi vrate kući. Kad su lađe stigle do otoka, Pizarro je hrabro odbio da se vrati u Panamu. To je bio trenutak kad se dramatično obratio svojim ljudima. Trinaest nepokolebljivih nisu poslušali guvernera i čvrsto su ostali uz svog vođu. Brodovi su otplovili, ostavljajući Pizarra i njegovu grupicu same na obalama Galloa. Almagro je, međutim, uspio privoljeti guvernera da ne napusti odlučnog, starijeg konkvistadora. Tvrdio je da Pizarro i njegovi ljudi vrše samo dužnost za Španjolsku i sv. Josipa. Guverner je popustio. Almagru je dopustio da se pridruži Pizarru, inzistirajući da se vrate najkasnije za šest mjeseci. Pizarro je, međutim, čekao pet mjeseci prije nego što je ugledao Almagrova jedra. Nakon ujedinjenja grupa je nastavila put prema jugu. Svladavši oko sedam stotina kilometara puta južno od ekvatora, grupa je ušla u zaljev Guayaquil i iskrcala se u gradu Tumbesu. Kad je sišao na obalu, Pizarro je ugledao visoke, dobro sagrađene zgrade. Stanovništvo je bilo lijepo odjeveno. Bilo je to bez sumnje najciviliziranije središte koje je vidio nakon svog dolaska u Ameriku, prije gotovo 20 godina. Ali je srce starog ratnika zaigralo kad je vidio hram obložen zlatom. Pošto je otplovio dalje na jug, do današnjeg Trujilla u Peruu, Pizarro se vratio kući u namjeri da organizira ekspediciju. U Panami su ih smatrali mrtvima, već ih odavno otpisajući. Umjesto šest mjeseci, Almagro je izbivao osamnaest. Ni najmanje pod dojmom Pizarrova blaga i priča o Andskom kraljevstvu, de los Rios je i dalje odbijao pristanak za ekspediciju. Razočarani Pizarro odlazi u Španjolsku s namjerom da se osobno obrati kralju. Čim je Pizarro prodro u kraljevski krug, prijem na koji je naišao bio je više nego povoljan. Pred dvorom je paradirao s ljamama i s ukrasima od zlata i srebra, potkrepljujući svoju predstavu pričama o hramovima obloženim zlatom. Konkvistador je uvjerio svog kralja da bi ono što je postignuto u Novoj Španjolskoj zacijelo moglo biti ponovljeno u Peruu. Kralj je svoj pristanak potpisao 26. srpnja 1529. godine. Pizarro je imenovan guvernerom i glavnim zapovjednikom zemalja koje još treba da otkrije. Almagro je imenovan guvernerom Tumbesa s plaćom koja je bila više nego upola manja od Pizarrove. Fernardo de Luque bit će biskup Tumbesa, a vjerni Ruiz imenovan je velikim kormilarom južnih mora. Prije polaska, Pizarro se zaustavio u Trujillu i regrutirao svoju braću, Hernarda, Juana i Gonzala. I polubrata Martina de Alcantru, kao članove ekspedicije.
Pizarrov povratak iz Španjolske ne bi se mogao okrstiti nesumnjivim uspjehom. Almagro je bio bijesan zbog svog degradiranja. Hernando Pizarro je nepismenog Almagroa gledao s visine i postupao s njim nabusito, što nikako nije moglo smiriti ionako uzburkano stanje. Ali su razlike izglađene. Da bi smirio sumnjičavog Almagra, Pizarro mu je obećao da će ga bogato nagraditi nakon osvajanja. Siječnja 1531., Pizarro je poveo svoju treću i posljednju ekspediciju u Peru. Njegove su se snage sastojale od 3 broda, 183 ljudi i 37 konja. Almagro će, kao i obično stići kasnije, ali je najprije imao svladati težak zadatak novačenja vojnika. Pizarrova je bila namjera da se uputi ravno u Tumbes. Ali su ih jaki čelni vjetrovi prisilili da se iskrcaju u zaljevu San Mateo, oko 565 km prije njihova cilja. Nestrpljiv da što prije počne s osvajanjima, Pizarro je iskrcao svoje vojnike koji su na sebi imali teške oklope i poveo ih prema jugu kroz nezamislivo težak teren. Napadajući obalna naselja lišena obrane, Španjolci su malo postizali, a gubili su i prednost koje postiže iznenađenje. U predjelu Coaqua, međutim, uspjeli su opljačkati priličnu količinu zlata, srebra i smaragda. Pizarrova je strategija bila svima jasna. Brodove je vratio u Panamu, u nadi da će samo pogled na blago koje je opljačkao djelovati na druge kao poticaj da mu se pridruže. U Tumbes je valjalo ići pješice.