Libija (arap. ليبيا, Lībiyā , ar. Lībya , berberski: ), država je u sjevernoj Africi na obali Sredozemnog mora. Graniči na istoku s Egiptom, na jugoistoku sa Sudanom, na jugu s Čadom i Nigerom, na zapadu s Alžirom te na sjeverozapadu s Tunisom.
Do početka 20. stoljeća područje današnje Libije bilo je pokrajina Osmanskog Carstva. Godine 1912. Libija je postala talijanskom kolonijom. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bila je poprište žestokih pustinjskih borbi, a nakon rata Libiji je dana neovisnost. Otkriće nafte 1959. potpuno je preobrazilo dotada siromašnu zemlju ovisnu o stranoj pomoći. Godine 1969. u vojnom je udaru vlast preuzela vojna skupina na čelu s Moamerom Gadafijem koji od tada, iako bez formalnih funkcija, vlada do 2011., kada je nakon ustanka naroda koji je prerastao u rat (Rat u Libiji 2011.), na kraju i ubijen. Danas je Libija demokratska republika.
S površinom od skoro 1.800.000 km², Libija je četvrta po veličini država u Africi, te sedamnaesta na svijetu. S obzirom na površinu, Libija ima vrlo mali broj stanovnika, a od ukupno 5,7 milijuna stanovnika, njih 1,7 živi u glavnom gradu Tripoliju. Tripolitanija, Cirenaika i Fezan tri su regije na koje se Libija tradicionalno dijeli.
Zbog visokih prihoda od prodaje nafte, te malog broja stanovništva ovo je jedna od najbogatijih država u Africi. Libija ima najveći indeks ljudskog razvoja u Africi, te također i jedan od najvećih BDP-a po stanovniku na afričkom kontinentu. Libija ima teške ekonomske posljedice zbog revolucije i rata 2011.
Etimologija
Ime drevnog berberskog plemena „Libu“ (egipatski: r'bw, punski: lby 𐤉𐤁𐤋) u grčki jezik je ušlo pod nazivom Libuēs, nakon čega je u latinskom jeziku dobilo oblik Libyes. Teritorij plemena Libu na dorskom dijalektu starogrčkog nazivao se Libuā (na atičkom dijalektu teritorij se zvao Libúē), što je kasnije latinizirano kao Libya. Za vrijeme klasične Grčke ovaj izraz poprimio je mnogo šire značenje, te se počeo odnositi na cijeli kontinent koje se kasnije počeo zvati Afrikom. U ovo antičko doba, pretpostavljalo se da taj kontinent čini trećinu kopnene površine svijeta, uz Europu i Aziju.
U Srednjem vijeku, za vrijeme Ibn Halduna, Libu su zvali Lawata.Vidjeti poglavlje "Les Loouatah" u Bassetovom, Le dialecte de Syouah, Paris, Leroux, 1890 (pdf) (str. 1–14). P. 3: "On voit que les Lebou figurent au premier rang des barbares qui menaçaient l'Egypte du côté de l'ouest ; c'est aussi dans les régions qu'ils occupaient que les auteurs arabes placent les Loouata dont le nom correspond aux Lebou des Egyptiens, aux Loubim de la Bible, aux Levathae (Λευαθαι) de Procope et aux Ilaguaten de Corripus"
Povijest
Drevna Libija mini|Položaj „Libije“ u svijetu poznatom u starogrčko vrijeme (rekonstrukcija zemljovida svijeta prema Hekateju Arheološka istraživanja potvrđuju da su obalno područje Libije Berberi nastanjivali prije 10.000 godina, a bili su vješti ratari i stočari.Federal Research Division of the Library of Congress, (1987), "Early History of Libya", U.S. Library of Congress.
U kasnijim vremenima područje, ili dijelove teritorija, današnje Libije zauzimale su razne kulture: Feničani, Kartažani, Grci, Perzijanci, Rimljani, Vandali, Arapi, Turci i Bizantinci.
Iako postoje grčke i rimske ruševine u Cireni, Leptis Magni i Sabrati, danas je ostalo vrlo malo tragova ovih antičkih kultura. Poznato je da su postojali kulturni i vjerski kontakti s drevnim Egipćanima, posebno s područjem oko delte Nila. Iako su pretpovijesni dokazi nepotpuni, kasniji dokumenti potvrđuju ove utjecaje.
Iako i danas u Libiji postoje izdvojena berberska naselja, te ovi narodi i dalje žive u području od atlantske obale Afrike sve do oaze Siva u Egiptu, jnihov broj se znatno smanjio zbog klimatskih promjena i širenja pustinje. Od zemalja Magreba, najveći broj Berbera živi u Maroku i Alžiru, a također postoji i znatne zajednice u Tunisu i Libiji, iako točne brojke nisu određene.
Antička kolonizacija
Feničani su prvi koji su na području današnje Libije osnovali svoje trgovačke postaje. Trgovci iz Tira (u današnjem Libanonu) uspostavili su trgovačke odnose s lokalnim berberskim plemenima, a ujedno su uspostavili i sporazume kojima su osigurali suradnju plemena za iskorištavanje sirovina.Herodot, "'The Histories', Book IV.42–43" Fordham University, New York.Federal Research Division of the Library of Congress, (1987), "Tripolitania and the Phoenicians", U.S. Library of Congress. Do 5. stoljeća pr. Kr. razvila se najznačajnija fenička kolonija Kartaga, koja je svoj utjecaj proširilo po većem dijelu Sjeverne Afrike. Punska naselja i utjecaj postojali su i na obalnom području današnje Libije, a uključivali su gradove Oea (Tripoli), Libdah (Leptis Magna) i Sabratha. Ovo područje kasnije je dobilo grčki naziv Tripolis („tri grada“), a današnji glavni grad Libije svoje ime dobiva iz ovog izraza.
Grci istočnu Libiju osvajaju kada je, prema legendi, iseljenike s napučenog otoka Tire proročnica s Delfa uputila da pronađu novi dom u sjevernoj Africi. Godine 630. pr. Kr. Grci osnivaju grad Cirenu.Federal Research Division of the Library of Congress, (1987), "Cyrenaica and the Greeks", U.S. Library of Congress. U idućih dva stoljeća osnivaju se još četiri važna grčka grada u ovom području: : Barka (Al Mardž), Euhesperides (Bengazi), Tauheira (Tukrah) i Apolonija, cirenska luka. Zajedno s Cirenom, ovi gradovi znani su kao Pentapolis („pet gradova“).
Rimljani su ujedinili sve tri libijske regije. Tripolitanija i Cirenaika postale su razvijene rimske provincije i takvima ostale idućih šest stoljeća.Heuser, Stephen, (July 24, 2005), "When Romans lived in Libya" , The Boston Globe. Ruševine iz rimskog razdoblja, kao one u Leptis Magni, svjedoče o razvijenosti ovog kraja u vrijeme rimske vlasti. U ovo vrijeme gradovi su uživali u urbanom životu Rimskog Carstva. Brojni umjetnici i trgovci iz cijelog carstva došli su ovamo živjeti i djelovati, ali su gradovi Tripolitanije zadržali svoj punski kulturni karakter, dok je u Cirenaiki prevladavala grčka kultura.
Islamsko osvajanje
Zbog slabe bizantske obrane, Arapi su lako osvojili Pentapolis. Od tuda je dalje osvajanje vodio Ukba ibn Nafi koji je bez otpora zauzeo Fezan. Godine 647., vojska od 40.000 Arapa prodrla je dublje u zapadnu Libiju, te zauzela Tripoli koji je dotad bio pod kontrolom Bizanta. Libija je u potpunosti osvojena 655., te pripojena Omejidskom kalifatu. Godine 750., Abasidi svrgavaju Omejide s vlasti i premještaju sjedište u Bagdad. Emiri i dalje zadržavaju vlast na libijskoj obali. Godine 800., kalifa Harun er-Rašid imenuje Ibrahima ibn al-Aglaba na mjesto namjesnika. Aglabidi su u Africi imali znatnu autonomiju od bagdadskog kalife, iako je on zadržao duhovni autoritet. Aglabidi su u Libiji izvršili niz reformi, popravili rimske sustave navodnjavanja, te uveli red i prosperitet u tom području. Krajem 9. stoljeća, sunitske Aglabide napadaju šijitski ismailiti, te svog vođu postavljaju kao imama Magreba.
Šijitski Fatimidi 972. dolaze na vlast u Egiptu, te u Kairu osnivaju svoj kalifat. U njihovo vrijeme s Arapskog poluotoka u Libiju se doseljavaju arapska plemena koja istjerivaju lokalne Berbere, te vrše arabizaciju tog područja. Godine 1146., Tripoli napadaju Normani sa Sicilije. Almohadi 1158. dolaze u Tripoli iz Maroka, te tamo uspostavljaju svoju vlast. Almohadski emir Muhamad bin Abu Hafs vladao je Libijom od 1207. do 1221., te uspostavio berbersku dinastiju Hafsida. Hafsidi su vladali Tripolijem skoro 3. stoljeća, te su uspostavili značajne trgovačke i kulturne kontakte s Europom. U Fezanu je u 13. stoljeću kralj Danama prisvojio teritorije sve do oaze Al-Džufra. Idućih stoljeća ovim su područjem vladale razne afričke dinastije i kraljevstva. Početkom 16. stoljeća libijska je Sahara došla pod vlast marokanskog vođe Muhamada al-Fazija.
Turci su zemlju osvojili sredinom 16. stoljeća, a vilajeti Tripolitanija, Cirenaika i Fezan postali su dijelovi njihovog carstva. Uz znatnu autonomiju karamanlijske paše vladale su Tripolitanijom od 1711. do 1835., ali su sve do sredine 18. stoljeća imale utjecaja i u ostale dvije libijske pokrajine. U novijoj povijesti ovo su bili prvi obrisi ujedinjene Libije koja će se tek kasnije pojaviti. Ujedinjenje ovih pokrajina slijedi tek nakon tursko-talijanskog rata 1911. – 1912. i talijanske okupacije pod kojom su ove pokrajine pretvorene u kolonije.Country Profiles, "Timeline: Libya, a chronology of key events" BBC News.
Talijanska kolonija
U razdoblju od 1912. do 1927. područje Libije bilo je kolonija Kraljevine Italije, poznato pod nazivom Talijanska Sjeverna Afrika. Kasnije je, u razdoblju od 1927. pa sve do 1934. ovaj teritorij razdvojen na dvije kolonije zvane Talijanska Cirenaika i Talijanska Tripolitanija, kojom su upravljali talijanski kolonijalni namjesnici. Talijanski kolonijalizam imao je strahovite posljedice po stanovništvo ovih područja, te je znatan broj Libijaca poginuo u zatvoreničkim logorima i borbi za oslobođenje. U ovo kolonijalno vrijeme, u Libiju se doselilo oko 150.000 Talijana, koji su činili oko petine od ukupnog stanovništva.Libya, Encyclopædia Britannica
Godine 1934., Italija za svoju koloniju uvodi ime „Libija“ (talijanski: Libia), koje se odnosilo za skup triju pokrajina ove kolonije. Glavni organizator otpora talijanskoj okupaciji bio je Omar Muhtar koji je skoro 20 godina vodio pokret otpora, sve dok ga 1931. nisu uhvatile talijanske snage i objesile. U razdoblju između 1928. i 1932. talijanska vojska je direktno ili indirektno u logorima pobila polovicu beduinskog stanovništva kolonije.Ilan Pappé, The Modern Middle East. Routledge, 2005, , str. 26 Emir Cirenaike Idris I. vodio je libijski otpor talijanskoj okupaciji u razdoblju između dva svjetska rata.
Tijekom Drugog svjetskog rata, u Libiji su se odvile neke od važnih bitaka. U rujnu 1940. Italija je iz Libije pokrenula napad na Egipat. Ubrzo su iste godine britanske snage pokrenule protunapad kojim su prislilili talijanske snage na povlačenje u Libiju. Nakon što su izgubili Cirenaiku i veliki dio vojske, Italija traži pomoć od Trećeg Reicha. Uz njemačku pomoć vraćeni su izgubljeni talijanski teritoriji, te zajedničkim snagama njemačka i talijanska vojska napada Egipat. U travnju 1941. u bitki kod Tobruka poražena je vojska njemačkog generala Rommela, a nakon poraza u bitki kod El Alameina u potpunosti su poražene snage Sila Osovine u Libiji. U veljači 1943., njemačke i talijanske snage bile su prisiljene napustiti Cirenaiku i Tripolitaniju, čime završava talijanska kontrola nad Libijom.
U razdoblju između 1943. i 1951. Cirenaika i Tripolitanija dolaze pod britansku upravu, dok Fezan potpada pod francusku upravu. Godine 1944., Idris I. vraća se iz egzila iz Kaira, ali odbija zauzeti mjesto u Cirenaiki sve dok se 1947. nisu uklonili neki elementi strane kontrole. Prema uvjetima mirovnog sporazuma sa Saveznicima 1947., Italija se odrekla svojih pretenzija na Libiju.Hagos, Tecola W., "Treaty Of Peace With Italy (1947), Evaluation And Conclusion" , Ethiopia Tecola Hagos.
Nezavisna Libija
Dana 21. studenog 1949., Opća skupština Ujedinjenih naroda izglasala je rezoluciju o neovisnosti Libiji prije početka 1952. godine. U pregovorima s UN-om, Libiju je predstavljao Idris I. Dana 24. prosinca 1951., Libija proglašava neovisnost kao Ujedinjena Kraljevina Libija, koja je osmišljena kao ustavna monarhija pod vodstvom kralja Idrisa.
Godine 1959., otkrivene su ogromne zalihe nafte, što je omogućilo znatan financijski oporavak zemlje koja je dotad bila među najsiromašnijima na svijetu. Iako su državne financije prodajom nafte znatno poboljšane, u narodu je počelo rasti nezadovoljstvo zbog zadržavanja profiti od nafte u rukama kralja i ostale libijske elite. Protumonarhijski osjećaji u narodu su još dodatno bujali pod utjecajem promjena u ostalim arapskim državama i pojavom arapskog nacionalizma diljem Bliskog Istoka i sjeverne Afrike. Državni udar