mini|250px|Zemljopisni atlas za pučke i osnovne škole
Geografija u Hrvatskoj ima značajnu odgojnu i znanstveno-istraživačku ulogu. Hrvatski geografi zaposleni su u obrazovnim ustanovama (osnovne, srednje, više i visoke škole), javnim tvrtkama za upravljanje i gospodarenje prostorom, zavodima za prostorno planiranje i uređenje, katastarskim uredima, kartografskim i geoinformatičkim ustanovama, zavodima za statistiku, Hrvatskoj vojsci, tijelima državne uprave te lokalne uprave i samouprave, znanstvenim ustanovama, turističkim organizacijama, zavodima za zaštitu kulturne i povijesne baštine, leksikografiji, izdavaštvu i medijima. Najpoznatije geografske organizacije u Hrvatskoj su Geografski odsjek PMF-a Sveučilišta u Zagrebu, Odjel za geografiju Sveučilišta u Zadru, te krovno strukovno udruženje Hrvatsko geografsko društvo. Geografska znanost ima velik društveni značaj što se može vidjeti po tome da je obavezan predmet u drugoj polovici osnovnoškolskog obrazovanja, te u cijelom srednjoškolskom obrazovanju.
Povijest Geografija u Hrvatskoj u starom i srednjem vijeku U razdoblju starog vijeka započinje geografsko proučavanje današnjeg područja Hrvatske. Ovo je doba zbog vrlo oskudnih izvora najslabije istraženo i najmanje poznato u čitavoj povijesti razvoja geografije u Hrvatskoj. Na području današnje Hrvatske u razdoblju starog i srednjeg vijeka nije bilo poznatih geografa koji su ondje djelovali, no zato su današnje područje Hrvatske obradili drugi geografi tog doba. Među njima najistaknutiji su Strabon, Plinije Stariji i Klaudije Ptolomej koji je u 2. stoljeću opisao i na karti, među ostalim područjima, predočio područje današnje Hrvatske.
Nakon Ptolomeja pa sve do 12. stoljeća veliki je procjep u kojemu nema nikakvih značajnijih istraživanja kako u području geografije tako i u ostalim poljima ljudskog djelovanja. Glavni uzrok tome raspad je Rimskog Carstva i Velika seoba naroda. Tek u 12. stoljeću pojavom Hermana Dalmatina (o. 1100. – o. 1160.), astronoma i filozofa rodom iz Istre, započinje ponovni razvoj geografije u Hrvatskoj. Herman Dalmatin ujedno je i prvi poznati geograf koji je rođen na području današnje Hrvatske. Proučavao je brojne pojave poput plime i oseke, meteorologije i pretskazanja vremena. Poznat je po prijevodima arapskih geografa i arapskih prijevoda djela antičkih pisaca poput Ptolomeja. Glavno mu je djelo De essentis (1143.), rasprava o postanku svemira, svijetu, planetima, Zemlji i životu na njoj.
Od ostalih koji su doprinijeli razvoju geografije u Hrvatskoj treba spomenuti Zadranina Grgura, barskoga nadbiskupa (12. stoljeće) i Marka Pola (1254. – 1323.), istraživača s Korčule. Dok je Grgur važan po djelu Sclavorum Regnum (Ljetopis popa Dukljanina), u kojem se iznose važni geografski podaci i toponimi prostora današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, tako je Marko Polo s djelom Livre des merveilles du monde (1298.) važan za razvoj kasnosrednjovjekovne geografije u Europi i upoznavanje regionalno-geografskih obilježja Azije.
Krajem srednjeg vijeka razvoj geografije u Hrvatskoj odgovara onome u zapadnoj i južnoj Europi. Naravno, pritom je geografsko istraživanje prvenstveno usredotočeno na područje primorske Hrvatske u kojem posebnu ulogu ima jadranska obala. Portulanske karte iz 13. stoljeća nastale su na temelju geografskih opisa hrvatske obale i astronomskih opažanja.
Razvoj geografije u Hrvatskoj na početku novog vijeka Geografija se u novom vijeku počinje razvijati usporedno s drugim područjima u sveukupnom valu zanimanja za humanističke i prirodne znanosti tijekom renesanse. U ovom razdoblju javljaju se prvi hrvatski geografi, a geografska djela osim čisto deskriptivnih, poprimaju obilježja pravih znanstvenih radova (posebice na području fizičke geografije).
Na prijelazu s 15. u 16. stoljeće javlja se osoba koja se može smatrati prvim poznatim hrvatskim geografom, Federik Bartolačić Grisogono (1472. – 1538.), istaknuti liječnik i filozof iz Zadra. Najznačajniji je po djelu Tractatus de occulta causa fluxi et refluxi maris u kojem daje prve kvantitativne odnose morskih mijena te predviđa postojanje tzv. nadirne plime i oseke. Uz Bartolačića istaknuti geografi toga doba su Franjo Petrić s Cresa (1529. – 1597.; djelo Pancosmia), Markantun de Dominis s Raba (1560. – 1624.; djelo Euripus seu de fluxu et refluxu maris sententia, 1924.) i Juraj Šižgorić (1420. – 1509.; djelo De situ Illyriae et civitate Sibenici, 1487.).
Na početku 16. stoljeća u Dubrovniku djeluju Grgur Budislavić (o. 1485. – 1551.; djela De astrologia i De sphera), Lujo Gjurašević (o. 1520. – 1565.; djelo Cosmographiae commentaria; prvi daje hrvatske nazive vjetrova), Marin Getaldić (1568. – 1626.), Nikola Sagroević (o. 1500. – 1573.; djelo Ragionamenti sopra le varieta dei riflussi del mare oceano occidentale).
Osim geografskih radova u to doba nastaju i važne geografske karte s prikazima pojedinih dijelova današnje Hrvatske. Pietro Coppo (Petar Kopić, 1469. – 1555.), Istranin, autor djela Del sito de Istria koje uz De toto orbe, Summa totius orbis i Portolano predstavlja jedno od najstarijih geografskih i kartografskih djela nastalih na području današnje Hrvatske. Ostali značajni kartografi su Vinko Paletin (1508. – 1573.) s Korčule, Natal Bonifacio (Božo Bonifačić, 1538. – 1592.), Martin Rota Kolunić (1532. – 1583.), Vicko Dimitrije Volčić (1563. – 1607.) iz Dubrovnika, Ivan Klobučarić (1550. – 1605.) iz Dubašnice na Krku i Varaždinac Stjepan Glavač (1627. – 1680.), prvi hrvatski autor karte Hrvatske (Nova hactenus...Partium Regni Sclavoniae et Croatiae a Christianitate etiam non possessarum Confiniumque descriptio... iz 1673.).
Geografija u Hrvatskoj tijekom 17. i 18. stoljeća U 17. i 18. stoljeću javlja se sve više osoba koji se u svojim djelima bave geografijom i/ili kartografijom, a među njima najvažniji su Frane Zavoreo (o. 1750. – o. 1830.), mletački službenik i inženjer, Ivan Lucić iz Trogira (1604. – 1679.), Božo Antica, dubrovački kartograf rodom s Lastova, te Pavao Ritter Vitezović (1652. – 1713.; djelo Croatia rediviva regnante Leopoldo Magno Caesare, 1700.).
Na početku 18. stoljeća pojavljuje se prvi udžbenik iz geografije u Hrvatskoj tiskan na latinskom jeziku Veteris et Novae geographiae, Compendiosa Congeries (1714.) Jakoba Pejačevića, profesora na isusovačkoj gimnaziji u Zagrebu.
Određene geografske probleme obradio je u svojim djelima i istaknuti znanstvenik Josip Ruđer Bošković (1711. – 1787.), matematičar, fizičar i filozof. Među njegovim djelima posebno se ističu radovi o Zemljinu obliku i dimenzijama, te geodetskoj izmjeri. U Boškovićevo vrijeme širi se područje na kojem se razvija geografija u Hrvatskoj, posebice pojavom isusovca i misionara Ferdinanda Konšćaka iz Varaždina (1703. – 1759.), povjesničara Baltazara Adama Krčelića (1715. – 1778.) i Osječanina Matije Petra Katančića (1750. – 1825.; djela Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum..., 1790. i Istri adcolarum Illyrici geographia vetus, I i II, 1791.). Sva su trojica djelovala na prostoru kontinentalne Hrvatske koja polagano postaje središte razvoja geografije u Hrvatskoj. Ferdinand Konšćak zaslužan je za prvi geografski opis Kalifornije, izradu prve geografske karte meksičkog poluotoka Kalifornije, te dokaza da je Baja California poluotok, a ne otok.
Geografija u Hrvatskoj u 19. stoljeću mini|250px|Zemljopisje, objavljeno 1853. godine mini|250px|Zemljopisni udžbenici, Hoić, Matković Početkom 19. stoljeća varaždinski profesor Antun Rožić objavljuje udžbenik prvo na latinskom jeziku (1821.), a zatim i hrvatski prijevod (1823.) naslova Kratek zavjetek zemaljskoga izpisivanja horvatske i vugerske zemlje... Ovo djelo smatra se prvim zemljopisnim udžbenikom na hrvatskom jeziku.
Brojni autori objavljuju kartografska djela: Dragutin Seljan (1810. – 1848.) izdaje Zemljovid carevine Austrijanske (1847.), prvi kartografski rad na hrvatskom jeziku, prirodoslovac Josip Partaš (1820. – 1865.) objavljuje Zemljovid stare cjelokupne Kraljevine Hervatske, a Franjo Kružić djelo Zemljovidi svih zemalja, u kojima prebivaju Hrvati.
U geografskim djelima kod Hrvata iz prve polovice 19. st. prvi se put uz "geografiju" upotrebljava i istoznačni hrvatski narodni pojam "zemljopis", a prvi koji koristi zemljopis u naslovu svoga djela je Franjo Bradaška (Sravnjivajući zemljopis: za više razrede srědnjih učionah, Zagreb, 1867.). Ostala značajna zemljopisna djela su Početak, napredak i vrijednost Literature Ilirske. S kratkim geografičko-statističkim opisom Ilirskih deržavah (1840.) i Zemljopis pokrajinah ilirskih iliti ogledalo zemlje... (1843.) Dragutina Seljana, te Zemljopisno-povijesno opisanje Bosne (1841.), Putovanje po Bosni (1842.), Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu (1842.), Zemljopis i poviestnica Bosne (Zagreb, 1851.) banjolučkog putopisca i ilirca fra Ivana Franje Jukića.
Kroz čitavo 19. stoljeće započinje sustavno bilježenje geografskih podataka na području čitave Hrvatske, a najznačajniji događaji su hidrografska izmjera hrvatske obale 1806. te 1808. – 1809., detaljna katastarska izmjera u Dalmaciji i Primorju i prvi popis stanovništva Hrvatske iz 1857. godine. mini|250px|Zemljopis, Vjenceslav Zaboj Marik, objavljeno 1870. godine Pojavom Alexandera von Humboldta i Carla von Rittera u geografiji se napokon počinje koristiti znanstveni pristup kojim se polako prevladava razdoblje deskriptivne geografije koje je vladalo do 19. stoljeća. Karakteristike znanstvenog pristupa očituju se uočavanjem i objašnjavanjem uzročno-posljedičnih veza među strukturama i procesima različitih čimebnika prirodno-geografske i socio-ekonomske osnove prostora. Ova moderna geografija razvija se u okviru nekoliko zapadnoeuropskih škola od kojih se posebno ističu francuska (pariška) i njemačka (berlinska) škola, a te škole slijede i geografi u Hrvatskoj.
Najvažniju ulogu u udaranju temelja modernoj znanstvenoj geografiji u Hrvatskoj odigrao je dr. sc. Petar Matković (1830. – 1898.) iz Senja, koji se smatra osnivačem suvremene geografske znanosti u Hrvatskoj. Matković je studirao geografiju u Beču, Pragu, Berlinu i Göttingenu, a po povratku u Hrvatsku objavio je brojna značajna geografska djela. Matković je ujedno bio i prvi sveučilišni profesor geografije u Hrvatskoj.
Osim Matkovića vrijedi istaknuti Vjekoslava Klaića (1849. – 1928.) čija su najvažnija djela Prirodni zemljopis Hrvatske (1878.) i Zemljopis zemalja u kojih obitavaju Hrvati I-IV (1880. – 1883.). Širi pristup upoznavanju i interpretiranju geografske stvarnosti u cijelom tom razdoblju upućuje na činjenicu da se pojam zemljopis upotrebljavao kao hrvatska istoznačica za geografiju, sadržavajući izvorno i deskriptivno, ali i znanstveno-istraživačko obilježje. Slično je i kod drugih slavenskih naroda, pa se kod Slovenaca često upotrebljava također pojam zemljopis, kod Rusa zemljopisanie, a kod Srba zemljopisanije.Kratak prikaz razvoja hrvatske geografije
Na prijelazu stoljeća djelovali su također istaknuti istraživači Dragutin Lerman iz Požege (1863. – 1918.), te braća Mirko (1871. – 1913.) i Stevo Seljan (1875. – 1936.).
Razvoj geografije u Hrvatskoj nakon institucionalizacije Nakon što je Matković osnovao 1883. godine Katedru za geografiju na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu stvorena je baza za razvoj geografske znanosti u Hrvatskoj. Matkovićev rad nastavili su razvijati sljedeći istaknuti geografi: Hinko Hranilović (1860. – 1922.), Milan Šenoa (1869. – 1961.), Artur Gavazzi (1861. – 1944.), Ivo Pilar (1874. – 1933.), akademik Josip Roglić (1906. – 1987.). Svi navedeni geografi objavili su brojna djela u pojedinim geografskim granama, čime je započela specijalizacija geografije u Hrvatskoj.
Nakon Drugog svjetskog rata geografija se u Hrvatskoj najviše razvija djelovanjem akademika Roglića, a u to doba neko vrijeme radi i Geografski institut na Sveučilištu u Zagrebu na kojem stasaju brojni hrvatski geografi druge polovice 20. stoljeća.
Geografske institucije u Hrvatskoj