Opsada Beograda 1456. (mađ. Nándorfehérvári diadal, tur. Belgrad kuşatması) je drugi veliki napad Turaka na Beograd, a dogodio se između 4. i 22. srpnja. Nakon pada Carigrada, glavni protivnik Osmanlija na zapadu bila je kraljevina Ugarska. Sultan Mehmed II. pokrenuo je veliku vojsku s ciljem osvajanja Smedereva, prijestolnice srpskog despota Đurđa Brankovića, i Beograda, najznačajnijeg ugarskog uporišta na južnoj granici.
Veliku tursku silu nisu dočekale ujedinjene kršćanske snage čemu su se mnogi nadali. Čak ni u samoj Ugarskoj nije postignut dogovor o jedinstvenom djelovanju. Vojsku koja je branila beogradsku utvrdu činili su odredi koje je okupio Ivan Hunjadi i nešto trupa koje je poslao despot Đurađ, kao i odredi slabo naoružanih križara.
Značajan događaj tijekom opsade je razbijanje turske flote na Dunavu 14. srpnja 1456. godine. Uvidjevši da ne mogu odsjeći grad od rijeka, a samim tim i od Ugarske, Turci su se odlučili na žestok juriš koji je izveden 21. srpnja. Uz velike napore opkoljeni su se obranili, a sutradan je uslijedilo tursko povlačenje. Podnevna zvona, po nalogu pape Kalista III., proslavljaju ovaj događaj sve do današnjih dana.
Ugarska od 1440. do 1456. Smrću Vladislava I. Jagelonca, 1444. godine, Ugarska je ostala bez vladara. Državom je upravljalo vijeće koje je izvršnu vlast povjerilo sedmorici kapetana. Potvrđen je izbor Ladislava V. za kralja, a odlučeno je da se do njegovih osamnaest godina vlast povjeri jednom od guvernera. Ova dužnost dodijeljena je Ivanu Hunjadiju 1446. godine. Hunjadi se aktivno borio protiv Turaka. Ipak, 18. listopada 1448. njegove snage su poražene na Kosovu polju. Ovom prilikom Hunjadi je zarobljen, ali je uspio pobjeći, da bi potom ponovno pao u zarobljeništvo srpskog despota Đurađa Brankovića. Odnosi među njima su se poboljšali tek 1451., kada su despotu vraćena neka imanja u Ugarskoj, ali će oni ostati složeni i u sljedećem razdoblju. Za vrijeme Hunjadijevog odsustva ponovno je postalo aktualno pitanje izbora vladara. Godine 1452., car Svetog Rimskog Carstva Fridrik III. se pod pritiskom pobune staleža u Beču morao odreći skrbništva nad Ladislavom i dozvoliti mu povratak u Ugarsku. Za novog skrbnika dvanaestogodišnjeg Ladislava izabran je Ulrich Celjski. Kao naknadu za ovaj položaj Hunjadi je dobio neke posjede, imenovan je za nasljednog bistričkog župana i za zapovjednika (kapetana) ugarske vojske. Poslije povratka kralja u Ugarsku, položaj guvernera je ukinut jer su Hunjadijevi protivnici smatrali to nepotrebnim.
Osmansko Carstvo od 1441. do 1456. mini|desno|200px|Mehmed II. Osvajač Nakon smrti Murata II. na Osmanovo prijestolje dolazi Mehmed II., kasnije nazvan Osvajač. Već u prvim godinama vladavine 1453. godine postigao je veliki uspjeh. Osvojen je Carigrad, prijestolnica bizantskih careva i centar istočnog kršćanstva. Ova pobjeda ojačala je ratoborno krilo među otomanskim velikodostojnicima koje je podržavalo Mehmeda. On je u srpnju 1453. uklonio velikog vezira Džandarli Halila, koji se često zalagao za kompromis s kršćanskim silama.
Osnovna preokupacija turskog sulatana bio je Balkan. Za sultana je bilo značajno osigurati prevlast na Dunavu. U takvim okolnostima neizbježno je morao doći u sukob s Ugarskom. Pohod 1454. bio je neuspješan. Sljedeće godine zauzeo je Novo Brdo, važnu i bogatu rudarsku oblast. Vlaška je mirovala, a vojvoda od Moldavije prihvatio je u listopadu 1455. plaćati danak kako bi osigurao mir i slobodnu trgovinu za svoje podanike u Akermanu. Sultan je mogao mirno organizirati pohod na Ugarsku koju su razarali unutarnji sukobi.
Pripreme za križarski pohod i nesuglasnost kršćana U ovom razdoblju u Ugarskoj, kao i na zapadu, pravljeni su planovi za križarski pohod protiv Osmanlija. U veljači 1456. u Budimu je održan sabor ugarskih velikaša na kome se raspravljalo o obrani južne granice i opremanju vojske. Tom prilikom odlučno su istupila dva crkvena dostojanstvenika. Prvi je bio Ivan Kapistran, koji je s Hunjadijem boravio u Južnoj Ugarskoj, gdje je zagovarao neophodnost rata protiv Turaka. Njega je papa i službeno imenovao za križarskog propovjednika. Drugi je bio Juan Carvajal. On je na saboru odlučno istupio ističući da se u Italiji obavljaju velikosežne pripreme. Sabor je završen u travnju bez značajnijih zaključaka.
U Italiji su zaista pravljeni veliki planovi. Rimski papa Kalist III. gradio je flotu na Tiberu, a pomoć je obećao i Alfons Aragonski kao i Mleci, Genova, Firenza, Modena, Bologna, burgundski vojvoda i portugalski kralj. Računalo se na vojske cara Svetog Rimskog Carstva i ugarskog kralja. Ipak, kršćanski svijet nije bio jedinstven, mnogi europski vladari nisu podržali pohod, (francuski kralj Karlo VII. se držao po strani, a u Engleskoj je počinjao dinastički sukob kasnije nazvan Rat ruža).
Pripreme za borbu Prikupljanje kršćanske vojske mini|desno|200px|Ivan Hunjadi na drvorezu ugarskog gravera Janosa Tucrcoczyja Pošto podrška dvora i plemića nije bila osigurana, moralo se mobilizirati veliki broj fanatičnih vjernika. Propovijedanje križarskog rata, koji je objavljen još u veljači 1456., dobilo je na važnosti. Glavni propovjednik bio je franjevac Kapistran. Odziv siromašnih bio je masovan. Bilo je tu ljudi raznih zanimanja ili bez zanimanja, studenata i avanturista svih vrsta. Grupe križara stizale su sa svih strana, preko Budima u Petrovaradin, u kome je bilo središnje mjesto okupljanja.
I pored svih neuspjeha, neumorni Hunjadi je ulagao goleme napore kako bi okupio vojsku. 12. lipnja pisao je u Erdelj i tražio pomoć, prije svega konjicu. 22. lipnja pisao je zajednici sedam saksonskih stolica, ali pomoć nije došla. Ponovno piše u Erdelj 3. srpnja, ali vremena više nije bilo, jer su se Turci približili Dunavu. Iako sa slabijim snagama, Hunjadi se u lipnju uputio u susret Turcima.
Turske pripreme Turske pripreme počele su još u zimu 1456. godine. Na ravnici između Istanbula i Jedrena skupila se brojna vojska. Sultan je tražio pomoć od svojih vazala: od bosanskog kralja tražio je 10.000 ljudi, od hercega Stjepana Vukčića 8.000, a od vojvode Petra I. Pavlovića 4.000 i odgovarajuću količinu namirnica od svakog od njih. Oni su odbili poslati ovu pomoć, ističući kako će plaćati samo redovan danak. Ali i bez njih turska sila je bila ogromna. Sakupljana je vojska iz svih provincija. Vojsku je predvodio osobno Mehmed II., a uz njega su bile najznačajnije vojskovođe; među njima i rumelijski beglerbeg Karadža i zapovjednik janičara Hasan. U turskoj vojsci bilo je i stranaca iz Perzije, s posjeda egipatskog sultana, Tatara, također i stručnjaka za lijevanje topova iz Italije i Njemačke. O brojnosti ove vojske ne postoje pouzdani podaci. Čak i očevidac Tagliacozzo, Kapistranov pratilac, u različitim trenucima iznosi različite podatke. Prvi put govori o 100.000, a drugi put o 160.000 vojnika. Po riječima salburškog tajnika Bernarda Krojburškog turska vojska nikada nije imala preko 100.000 ljudi, pa se ova brojka može uzeti za gornju granicu.
Pored vojske pripremljeno je topništvo i flota. Neki topovi su, zbog lakšeg transporta, lijevani usput u Skoplju i vjerojatno u Kruševcu. Po Kapistranovim riječima, oko Beograda je bilo 300 turskih topova različite veličine. Topovi su izrađivani čak i od metala od kojih su bile izrađene carigradske dragocjenosti, figure konja, crkvena zvona i križevi na crkvama. Osim topova Turci su koristili i razne druge opsadne sprave. Građena je brojna flota. Brodovi su građeni na Moravi (oko 100), a vjerojatno su neke lađe došle uz Dunav iz Crnog mora. Po podacima suvremenika broj brodova se kretao od 200 do nekoliko desetina.
Mnogo napora iziskivala je i opskrba ovako brojne vojske. Namirnice su dovlačene sa svih strana, kopnom i vodom, ali ni svi napori nisu mogli da osigurati urednu opskrbu. Već sredinom srpnja znalo se da vlada nestašica u turskom taboru i u ljudskoj i u stočnoj hrani. Tursku opskrbu ometala je i činjenica što su se Srbi držali neprijateljski, te napadali i pljačkali turske transporte.
Kršćanska vojska Ne zna se kolika je bila posada beogradskog utvrđenja. Glavni zapovjednik grada bio je Mihailo Silađi, Hunjadijev rođak i suradnik. Podrška plemstva je izostala. Štoviše, tursko nadiranje ka Dunavu izazvalo je paniku, te su mnogi plemići, a i sam kralj, pobjegli na zapad. Beogradu je u pomoć pritekao Ivan Hunjadi. On nije uspio prikupiti veliku vojsku. Uz njega su uglavnom bili njegovi stari suborci, prekaljeni borci i izvjestan broj najamnika čije je prikupljanje pomogao i srpski despot čije su snage neposredno prije napada na Beograd odolijele otomanskoj opsadi Smederevskog Grada. Hunjadi je opremio i najveći dio lađa. One će odigrati veoma značajnu ulogu u borbama u kojima su sudjelovali i odredi, najviše konjica, mačvanskog bana Jovana Korođskog kao i Ladislav Kanjini i Sebastijan Rozgonji sa svojim ljudima.
Najviše je bilo križara. Oni su dolazili sa svih strana, najviše iz Ugarske, ali i iz Austrije, Poljske, Češke, Njemačke. Glavni logor križarske vojske bio je kod Zemuna. Ova vojska bila je slabo opremljena. Konjâ gotovo da i nije imala, a prave ratne opreme veoma malo. Hunjadi nije imao dovoljno povjerenja u ovu vojsku, a i sam Kapistran je ulagao velike napore kako bi održao red. Od svih prispjelih križara samo je manji broj sudjelovao u borbama. Prva grupa, koju je predvodio osobno Kapistran, prebačena je na pet lađa u Beograd 2. srpnja. Već 3. srpnja grad je bio potpuno odsječen. Najvjerojatnije je u borbama u gradu i oko njega sudjelovalo između 10 i 20 tisuća kršćanskih vojnika. Veliki problem za ovu vojsku bila je opskrba. Ona se nešto popravila tek poslije borbi na Dunavu 14. srpnja.
Borbe mini|desno|200px|Minijatura Mehmed bega iz 1584. Borba pod Beogradom 1456. Opsada 14. srpnja U lipnju 1456. ogromna turska vojska se kretala kroz Srbiju ka Dunavu. Đurađ Branković i cijeli srpski narod bili su uznemireni dolaskom turske sile. Baš tada se na nebu pojavila zvijezda repatica koja dosezaše do zemlje. Ondašnji, praznovjerni svijet smatrao je da ova pojava, kasnije nazvana Halleyjev komet, donosi nesreću. Srpski despot slao je sultanu darove kako bi ga umilostivio ali bez uspjeha, pa je turska vojska došla pod Smederevo. Jedan dio turske vojske zaposjeo je Rudnik, a jedan broj konjanika je krenuo protiv Skenderbega. Smederevo je bilo dobro opskrbljivano i utvrđeno. I drugi srpski gradovi bili su spremni za borbu. Turci su napali Smederevo, ali je grad odolijevao. Spaljeno je predgrađe. Na vijest o dolasku Ugara, sultan Mehmed II. se pokolebao. Pošto gubitci nisu bili zanemarivi, odustao je od osvajanja srpske prijestolnice i krenuo ka Beogradu.
Turski pljačkaški odredi još su tijekom lipnja uznemiravali okolinu Beograda. Tom prilikom stradala je i jedna srpska crkva za čiju se obnovu zalagao Silađi, bez sumnje s ciljem zadobivanja Srba u zajedničku borbu.
Hunjadi je bio dobro obaviješten o pokretima i nakanama sultanove vojske. Kanio je presresti turske brodove na Dunavu prije nego što stignu do Beograda. S tim ciljem je otišao u Kovin, ali kada su 3. srpnja turski brodovi naišli, on nije imao dovoljno snage za planiranu akciju. Istog dana turski brodovi su bili pred Beogradom.