Club Atlético River Plate argentinski je sportski klub iz Buenos Airesa najpoznatiji po svojoj nogometnoj momčadi. Klub je osnovan 25. svibnja 1901. godine, a domaće utakmice igra na stadionu Estadio Más Monumental, najvećem stadionu u Južnoj Americi, kapaciteta gledatelja.
River Plate je jedan od najuspješnijih nogometnih klubova u Argentini s rekordnih 38 naslova državnog prvaka te 16 domaćih kupova. Klub je četiri puta osvojio Copa Libertadores, a uz to i Interkontinentalni kup, Supercopa Sudamericana, Copa Sudamericana te tri Recopa Sudamericana. River Plate je i pet puta osvojio Copa Aldao.
Po broju članova ubraja se među najveće sportske klubove na svijetu s više od članova krajem 2023. godine. Tijekom 2023. godine River je imao najveću prosječnu domaću posjećenost na svijetu s prosječno gledatelja po utakmici.
Najvećim se rivalom River Platea smatra Boca Juniors, a međusobni susreti ovih dvaju klubova poznati su kao Superclásico, jedan od najpoznatijih nogometnih derbija na svijetu.
Povijest mini|lijevo|Momčad River Platea koja je izborila plasman u prvu ligu 1908. godine Prema službenoj povijesti kluba, Club Atlético River Plate osnovan je 25. svibnja 1901. godine,Prema službenim podatcima kluba, nadnevak osnutka je 25. svibnja 1901. godine, premda pojedini povjesničari smatraju da je pravi datum 15. svibnja 1904. u blizini četvrti La Boca, koja će kasnije postati dom velikog rivala Boca Juniorsa. Klub je nastao spajanjem dvaju manjih klubova, "Santa Rosa" i "La Rosales", a za prvog predsjednika izabran je Leopoldo Bard. Ime River Plate odabrano je nakon događaja tijekom izgradnje luke Buenos Airesa. Jedan od članova kluba primijetio je radnike kako igraju nogomet, dok su kutije uz koje su radili imale oznaku "The River Plate" (ime koje su Englezi koristili za La Platu). Taj natpis poslužio je kao inspiracija za ime novog kluba.
River Plate se 1905. godine pridružio Argentinskom nogometnom savezu, a debitirao je u trećoj ligi protiv momčadi Facultad de Medicina. Dana 13. prosinca 1908. godine, River je izborio plasman u prvu ligu pobijedivši Racing Club rezultatom 2:1. Međutim, utakmica je poništena jer su navijači River Platea utrčali na teren prije posljednjeg sučevog zvižduka kako bi proslavili s igračima. Novi susret odigran je ubrzo, a River je pobijedio uvjerljivo s 7:0, čime je i službeno izborio plasman u prvu ligu.
Godine 1914. River Plate osvaja svoj prvi domaći trofej, Copa de Competencia Jockey Club, a iste godine osvaja i svoj prvi međunarodni trofej, Copa de Competencia Chevallier Boutell.
Nadimak Los Millonarios (Milijunaši) klub je stekao 1931. godine, nakon što je platio 10.000 dolara za tada zvučnog krilnog igrača Carlosa Peucellea. Godinu dana kasnije, 1932., River Plate plaća tada rekordnih 35.000 dolara za napadača Bernabéa Ferreyru, što je bila iznimno velika svota za to vrijeme.
La Máquina
Razdoblje koje obuhvaća većinu 1940-ih i polovicu prethodnog desetljeća smatra se zlatnim dobom argentinskog nogometa, a River Platebio je glavni protagonist tog vremena s najpoznatijom momčadi, La Máquina.La edad de oroArgentina: La "Década de Oro" To je bio rezultat dugotrajnog rada s mlađim kategorijama, započetog u prethodnom desetljeću, uz kontinuitet bivših igrača kluba u upravljačkim ulogama. Proces je započeo s Renatom Cesarinijem kao glavnim trenerom te Carlosom Peucelleom koji je imao dvostruku ulogu, igrao svoje posljednje utakmice i istovremeno radio s omladinskim pogonima.
Nakon skromne sezone 1940., momčad je ojačana potvrdom Adolfa Pedernera kao glavnog igrača, čime se učvrstila napadačka linija i sustav igre koji će ekipi donijeti svjetsku slavu.The Question: Why are teams so tentative about false nines?Nueve rostros del falso nueve
Od druge polovice prvenstva, River Plate postiže niz bez poraza i osvaja naslov prvaka Argentine 1941. godine. U istoj sezoni klub osvaja i Copu Ibarguren, Copu Escobar te Copu Aldao, ostvarivši tzv. četverostruku krunu – osvajanje svih domaćih i međunarodnih službenih trofeja.
mini|desno|Zračni pogled na Stadion Alvear y Tagle, koji je bio korišten između 1923. i 1937. godine. Bio je pretposljednji stadion kluba prije izgradnje stadiona Monumental.
Nakon debija Félixa Loustaua 1942. godine, formiran je legendarni napad sastavljen od Muñoza, Morena, Pedernere, Labrune i Loustaua. Povremeno je igrao i Aristóbulo Deambrossi umjesto jednog od krilnih napadača. Te godine momčad je osvojila i Copu Ibarguren te postala dvostruki prvak. Ipak, klub gubi Morena, kojeg su mnogi tada smatrali najboljim nogometašem svijeta, koji odlazi u inozemstvo.
Godine 1945. trenersku ulogu preuzima Carlos Peucelle, naslijedivši Cesarinija. River Plate ponovno postaje prvak Argentine, predvođen Ángelom Labrunom, Néstorom Rossijem i kapetanom, peruanskim vratarom Joséom Sorianom. Osvojen je i Copa Aldao. Te godine debitiraju i Alfredo Di Stéfano i Amadeo Carrizo, iako s manjim brojem nastupa. Krajem godine Moreno se vraća iz Meksika, a momčad prvenstvo završava na trećem mjestu – jedini put između 1941. i 1949. kada River nije bio barem viceprvak.
Nakon odlaska Adolfa Pedernere 1947. godine, River Plate, već bez "La Máquine", pod vodstvom Minelle sastavlja novu napadačku liniju nazvanu La Eléctrica (Reyes, Moreno, Di Stéfano, Labruna i Loustau). Klub ponovno postaje prvak s 48 bodova i 90 postignutih pogodaka u 30 utakmica. Sljedeće godine River ponovno osvaja Copu Aldao, a potom odlazi na turneju u Brazil gdje pobjeđuje Palmeiras. Uskoro sudjeluje i na prvom Južnoameričkom prvenstvu prvaka, gdje završava kao drugoplasirani, iza Vasca da Game.
Zbog štrajka igrača 1949. godine započinje egzodus igrača u Kolumbiju, poznat kao "El Dorado". River Plate tada gubi Morena i brojne druge važne igrače, završavajući sezonu kao drugoplasirani, s velikim zaostatkom za prvakom. Sljedeće godine klub prvi put putuje u Europu kako bi odigrao prijateljsku utakmicu u Torinu za obitelji stradalih u zrakoplovnoj nesreći Superga, u kojoj je stradala momčad Torina. River odigrava utakmicu protiv selekcije Serie A, završivši 2:2, a strijelci za River bili su Labruna i Di Stéfano.
Utjecaj River Platea u tom desetljeću bio je vidljiv i u argentinskoj reprezentaciji. Igrači kluba bili su ključni za uspjehe reprezentacije, uključujući Morena (najbolji strijelac 1942.), Pederneru (najbolji igrač 1946.) i Di Stéfana (najbolji strijelac 1947.). Argentina, koja zbog Drugog svjetskog rata nije sudjelovala na Svjetskim prvenstvima, dominirala je u Južnoameričkim prvenstvima, osvojivši četiri naslova (1941., 1945., 1946. i 1947.) te jedno drugo mjesto (1942.). U reprezentaciji su osim slavnih napadača igrali i Norberto Yácono, Néstor Rossi, Bruno Rodolfi i José Ramos, među ostalima.
Svjetska slava
Desetljeće je započelo u kontekstu egzodusa igrača prema kolumbijskom nogometu, što je utjecalo i na momčad Rivera. Klub je sezonu 1950. završio na četvrtom mjestu, ali najvažniji događaj bio je dolazak Urugvajca Waltera Gómeza, koji će postati jedan od ključnih igrača tog razdoblja.
Već sljedeće godine River poboljšava svoju igru i prvenstvo završava na trećem mjestu. Krajem 1951. i početkom 1952. momčad kreće na uspješnu turneju po Europi. Najznačajnije pobjede bile su protiv Real Madrida na stadionu Santiago Bernabéu i protiv Manchester Cityja na stadionu Maine Road, čime je River postao prvi argentinski klub koji je pobijedio na engleskom tlu.
mini|desno|Dresovi Néstora Rossija i Ángela Labrune, idola tog razdoblja, izloženi na aveniji Santa Fe u Buenos Airesu 1955. godine
Taj sastav bio je prvak s 40 bodova, poznat kao La Maquinita, kojeg su činili Santiago Vernazza, Eliseo Prado, Urugvajac Walter Gómez, Ángel Labruna i Félix Loustau, uz vratara Amadea Carriza. Te iste godine klub je osvojio i Copu Ibarguren. River je ponovio naslov prvaka argentinske lige 1953. godine s gotovo istom postavom.
Sljedeće, 1954. godine, River Plate završava na trećem mjestu, sedam bodova iza prvaka, no već 1955. započinje niz od tri uzastopna naslova prvaka. Te sezone River ponovno osvaja naslov s 45 bodova, a naslov je potvrđen na gostovanju protiv Boca Juniorsa na njihovom stadionu, 2:1 pobjedom.
River 1956. ponovno postaje prvak argentinske lige, unatoč odlasku jednog od svojih najvažnijih igrača, Waltera Gómeza. Njegovo mjesto u prvih jedanaest zauzeo je Omar Sívori. U tom prvenstvu River ponovno pobjeđuje Bocu Juniors s 2:1, a Ángel Labruna postiže svoj posljednji pogodak u superklasicima, došavši tako do ukupno 16 pogodaka protiv najvećeg rivala u službenim utakmicama.
Iste godine talijanski velikan Juventus platio je 10 milijuna argentinskih pezoa za Sívorija, a novac od transfera iskorišten je za izgradnju tribine Colonia na Estadio Monumentalu. Unatoč njegovom odlasku, River osvaja prvenstvo 1956., a potom i 1957., što je bilo treće uzastopno osvajanje naslova u povijesti kluba (tricampeonato).
Kao priznanje za ovaj uspjeh, Riveru je dodijeljena Copa de Oro Eva Perón, trofej namijenjen momčadima koje osvoje tri uzastopna naslova ili pet alterniranih prvenstava. Te 1957. godine održana je i oproštajna utakmica u čast Ángela Labrune, povodom 25 godina otkako je došao u klub i 20 godina od debija za prvu momčad. Protivnik u toj prijateljskoj utakmici bio je Peñarol iz Montevidea, baš kao i prilikom inauguracije Monumentala, a za tu priliku ponovno se okupila slavna napadačka linija La Máquina. Među gostima na svečanosti bili su i legendarni vratar Julio Isola iz razdoblja amaterizma te jedan od utemeljitelja i prvi predsjednik kluba, Leopoldo Bard.
U prethodnih 20 godina River Plate osvojio je 11 naslova prvaka i sedam domaćih kupova. Ova dominacija dovela je novinara Dantea Panzerija do izjave da je River pravi nasljednik Alumnija u profesionalnoj eri, zbog velike prednosti u odnosu na konkurente, kakvu je Alumni imao u amaterskom razdoblju.
Riverova dominacija proširila se i na međunarodnu scenu: klub je osvojio pet od šest Copa Aldao naslova u kojima je nastupio, suočivši se s urugvajskim prvacima, uz jednu nedovršenu ediciju, u kojoj je River pobijedio u prvom susretu. Zbog dugotrajne i uspješne ere, IFFHS je 1960. godine River Plate svrstao na prvo mjesto u povijesnom poretku najboljih klubova Južne Amerike.
Prvak nakon osamnaest godina suše Nakon što je argentinska reprezentacija podbacila na Svjetskom prvenstvu 1958. u Švedskoj, započinje najmračnije razdoblje u povijesti River Platea. Klub završava šesti u sezoni 1958., a isto mjesto zauzima i sezonu kasnije.
Dana 12. listopada 1959. Ángel Labruna, najbolji strijelac Superclásica s 16 pogodaka, odigrao je posljednju utakmicu za River Plate. Tijekom 22 godine u klubu postigao je ukupno 542 gola, od čega 317 u službenim natjecanjima. River nije osvojio nijedan naslov tijekom cijelog desetljeća 1960-ih, započevši razdoblje bez trofeja koje će potrajati 18 godina. Klub je u tom razdoblju često završavao kao doprvak.
Vrhunac negativnog razdoblja dogodio se 1966. godine kada je River, pod vodstvom Renata Cesarinija, izgubio finale Copa Libertadores 1966. od Peñarola rezultatom 4:2, iako je vodio 2:0 u prvom poluvremenu. Poraz je bio toliko bolan da je tada nastao nadimak Gallinas (Kokoši) za River Plate.
mini|desno|Ángel Labruna i njegovi igrači 1977., dvije godine nakon što se vratio u klub i osvojio naslov nakon 18 godina
Godine 1968., za vrijeme Superclásica, dogodila se Tragedija na vratima 12 na Estadiju Monumental kada je u stampedu poginula 71 osoba, a 66 ih je ozlijeđeno. Iste godine, vratar Amadeo Carrizo završava karijeru s rekordnih 546 nastupa za klub.
Početkom 1970-ih, River osvaja drugo mjesto u Metropolitanu 1970.. Sljedeće godine u prvoj momčadi debitira Norberto Alonso sa 18 godina, pod vodstvom brazilskog trenera Didíja, poznatog po promoviranju jogo bonita.