Sankt-Peterburghttp://pravopis.hr/pravilo/spojnica/68/ je grad i federalni subjekt (savezni grad) u Rusiji, smješten na rijeci Nevi na vrhu Finskog zaljeva na Baltičkom moru.
Relativno je mlad grad, nastao početkom 18. stoljeća, nakon što je Rusija od Švedske osvojila Ingriju. Osnovao ga je 27. svibnja 1703. car Petar I. Veliki, te je bio glavni grad Ruskog Carstva više od dvjesto godina (1713. – 1728. i 1732. – 1918.), do ruske revolucije 1917., kada je prijestolnica preseljena natrag u Moskvu.Nicholas and Alexandra: An Intimate Account of the Last of the Romanovs and the Fall of Imperial Russia (Athenum, 1967) by Robert K. Massie, ASIN B000CGP8M2 (also, Ballantine Books, 2000, and Black Dog & Leventhal Publishers, 2005, ) Sankt-Peterburg je s 5,3 milijuna stanovnika drugi najveći ruski grad, i četvrti u Europi nakon Istanbula, Londona i Moskve. Grad je značajno europsko kulturno središte i važna ruska luka na Baltičkom moru.
Sankt-Peterburg često se naziva najzapadnijim ruskim gradom.V. Morozov. The Discourses of Saint Petersburg and the Shaping of a Wider Europe. Copenhagen Peace Research Institute. 2002. Ciaonet.org Među svjetskim gradovima s više od milijun stanovnika, Sankt-Peterburg je najsjeverniji. Povijesni centar Sankt-Peterburga i pripadajući ansambl, tvore mjesto svjetske baštine UNESCO-a. Grad je također sjedište muzeja Ermitaž, najveće umjetničke galerije u svijetu. Kao rusko političko i kulturno središte tijekom više od 200 godina, često se smatra ruskom "sjevernom prijestolnicom", te je tijekom svoje povijesti nazivan i Venecijom sjevera ili sjevernom Palmirom. U gradu je veliki broj stranih konzulata, sjedišta međunarodnih kompanija, banaka i drugih poslovnih subjekata.
Povijest
Ruski car Petar I. Veliki vodio je politiku kojom je u Rusiju želio uvesti zapadne vrijednosti, te je radi toga želio osnovati novu prijestolnicu bliže Europi, jer se u to doba do Moskve vrlo dugo putovalo. Dana 1. svibnja 1703., (julijanski kalendar), tijekom velikog sjevernog rata, Petar veliki osvojio je švedsku tvrđavu Nyenskans na rijeci Nevi u Ingriji. Nekoliko tjedana kasnije, 27. svibnja 1703., (16. svibnja po julijanskom kalendaru),Official website of St. Petersburg. St. Petersburg in Figures više nizvodno, na otoku Zajači, 5 km od ušća rijeke u Finski zaljev, započeo je gradnju Petropavlovske tvrđave koja je postala prvom zidanom građevinom novoga grada. Grad je tada službeno nazvan po svom zaštitniku, apostolu Svetom Petru, ali mnogi smatraju da je njegov osnivač grad nazvao po sebi. Izvorno je ime trebalo zvučati nizozemski, jer je Petar Veliki cijenio nizozemsku kulturu kao i radi uvođenja zapadnjačkih vrijednosti u carsku Rusiju.Peter the Great: His Life and World (Knopf, 1980) by Robert K. Massie, mini|lijevo|Petar Veliki, osnivač Sankt-Peterburga.|200px Bili su pozvani mnogi arhitekti, inženjeri i graditelji iz cijele Europe koji su isušili močvaran prostor i sagradili jedan od najmodernijih tadašnjih gradova. Prisilno su ga izgradili kmetovi iz cijele Rusije i švedski ratni zarobljenici pod nadzorom Aleksandra Daniloviča Menjšikova. Kasnije je postao središtem Gubernije Sankt-Peterburga, dok je 1712., prije nego što je rat 1721. završio mirom u Nystadu, glavni grad službeno premješten iz Moskve u Sankt-Peterburg. Grad, koji je postao baza širenja europskih utjecaja u Rusiji, bio je ruski prozor u Europu.
Tijekom prvih godina nakon osnivanja, spontano je izrastao oko Trga Trojstva kraj Petropavlovske tvrđave na desnoj obali Neve, ipak, Sankt-Peterburg uskoro se započeo razvijati prema zadanom planu. Do 1716., Domenico Trezzini razvio je projekt prema kojem će se centar grada smjestiti na Vasiljevskom otoku, oblikovan pravokutnom mrežom kanala. Projekt nije bio dovršen, ali još je evidentan u rasporedu ulica. 1716, Petar Veliki, imenovao je Jean-Baptistea Le Blonda glavnim arhitektom grada. mini|Ceremonijalna parada nakon bitke kod Grengama 1720., posljednje pomorske bitke velikog sjevernog rata.
Petar Veliki, posebno je cijenio izgled Pariza i osobito Versaillesa, te su mnoge građevine izgrađene prema pariškom uzoru. Stil petrinskog baroka, kojeg su razvili Trezzini i drugi arhitekti, ilustriran zgradama kao što su Menjšikovska palača, Kunstkamera, Petropavlovska katedrala i Dvanaest kolegija, postao je početkom 18. stoljeća istaknut u gradskoj arhitekturi. Godine 1724., Petar Veliki je u Sankt-Peterburgu osnovao Rusku Akademiju Znanosti, Univerzitet i Akademsku gimnaziju.
Petar Veliki umro je 1725. Njegovo dugogodišnje autokratsko forsiranje modernizacije Rusije nailazilo je na znatno protivljenje staromodnog ruskog plemstva, što je rezultiralo s nekoliko atentata i slučajem izdaje u koju je bio upleten i njegov vlastiti sin.Matthew S. Anderson, Peter the Great (London: Thames and Hudson, 1978) Radi toga, Petar II. svoje je sjedište preselio natrag u Moskvu. Ipak, četiri godine kasnije, za vrijeme carice Ane, Sankt-Peterburg ponovo je postao glavnim gradom Ruskog Carstva, status kojeg će zadržati idućih 186 godina, tijekom kojih je bio centar svih zbivanja u Rusiji. lijevo|mini|Razvoj grada 1705.-1725. lijevo|mini|Razvoj grada 1799.-1849. Godina 1736. – 1737. grad su poharali katastrofalni požari. Da bi se ponovo izgradile uništene četvrti, odbor kojim je predsjedao Burkhard Christoph von Münnich naručio je 1737. novi plan izgradnje. Grad je podijeljen na pet okruga, te je centar grada premješten u Admiralitetski okrug, smješten na istočnoj obali između Neve i Fontanke.
Razvio se duž tri radijalne ulice koje se sjeku kod Admiraliteta, danas poznate kao Nevski prospekt (koji se danas smatra glavnom ulicom grada), Ulica Gorohovaja i Voznesenjski prospekt. Barokni stil dominirao je gradskom arhitekturom tijekom prvih šezdeset godina, s vrhuncem u elizabetanskom baroku, kojeg je naistaknutiji predstavnik bio Francesco Bartolomeo Rastrelli, arhitekt Zimskog dvorca. Tijekom 1760-ih, na baroknu arhitekturu nadovezala se neoklasična.
Komisija kamenih zgrada Moskve i Sankt-Peterburga, osnovana 1762., donijela je propis prema kojem niti jedna zgrada nesmije biti viša od Zimskog dvorca, i također je zabranila razmake između zgrada. Za vrijeme vladavine Katarine II. Velike 1760-ih - 1780-ih, na obalama Neve izgrađeni su granitni potporni zidovi.
Ipak, tek je 1850. dozvoljeno otvaranje prvog stalnog mosta preko rijeke (most Blagovešenjski), te su do tada korišteni samo pontonski mostovi. Kanal Obvodnji (prokopan 1769. – 1833.) postao je južnom međom grada. mini|Nevski prospekt kraj Gostinji dvora i gradske skupštine 1811. mini|Sankt Peterburg 1826. Najznačajniji neoklasični arhitekti koji su djelovali u Sankt-Peterburgu (uključujući i arhitekte stila Empire) bili su Jean-Baptiste Vallin de la Mothe (Carska akademija umjetnosti, Mali ermitaž, Gostinji dvor, Novi holandski luk, Katolička crkva Svete Katarine), Antonio Rinaldi (Mramorni dvorac), Jurij Felten (Stari ermitaž, Česmenskaja crkva), Giacomo Quarenghi (Akademija znanosti, Teatar ermitaža, Dvorac Jusupov), Andrej Voronjihin (Rudarski institut, Kazanska katedrala), Andrejan Zaharov (zgrada Admiraliteta), Jean-François Thomas de Thomon (rt [Strelka] otoka Vasiljevski), Carlo Rossi (Dvorac Jelagin, Mihajlovski dvorac, Aleksandrovski teatar, zgrade Senata i Sinoda, Zgrada glavnog stožera, projekt mnogih ulica i trgova), Vasilij Stasov (Moskovska trijumfalna vrata, Katedrala Trojstva) i Auguste de Montferrand (Katedrala Svetog Isaka, Aleksandrov stup). Pobjeda nad Napoleonskom Francuskom u patriotskom ratu 1812., obilježena je mnogim spomenicima, uključujući Aleksandrov stup, podignut 1834. i Trijumfalna vrata Narva.
Godine 1825., ugušeni dekabristički ustanak protiv cara Nikole I., jedan dan nakon što je stupio na tron, odigrao se na Senatskom trgu.
Do 1840.-ih, neoklasična je arhitektura ustupila mjesto raznim stilovima romantizma, dominantnim do 1890-ih, kojih su glavni predstavnici bili Andrej Stackenschneider (Marijinski dvorac, Dvorac Beloseljski-Belozerski, Nikolajevski dvorac, Novi Mihajovski dvorac) i Konstantin Ton (Moskovski željeznički terminal).
Oslobođenjem kmetova, poduzetim od Aleksandra II. 1861., i industrijskom revolucijom, priljev bivših seljaka u prijestolnicu znatno je porastao, te su na rubovima grada spontano izrasle siromašne četvrti. Sankt-Peterburg prestigao je Moskvu po broju stanovnika i industrijskom rastu i postao je četvrti po veličini grad i jedno od najvećih industrijskih središta u Europi.
20. stoljeće lijevo|mini|Nevski prospekt 1901. Revolucija 1905. započela je u Sankt Peterburgu te se brzo proširila u provincije. Početkom prvoga svjetskog rata, grad je 1914. preimenovan u Petrograd, ime po kojem je već bio poznat na drugim slavenskim jezicima, jer je naziv Sankt Peterburg zvučao suviše njemački.Robert K. Massie, The Romanovs: The Final Chapter, Random House, 1995., , Godine 1917., u Sankt Peterburgu je izbila februarska revolucija, koja je označila kraj Ruskog carstva, i kasnije iste godine oktobarska revolucija, započeta napadom krstarice Aurora na carski Zimski dvorac gdje je bila smještena privremena vlada, koja je na vlast dovela komuniste i Vladimira Lenjina.Rex A. Wade, The Russian Revolution, 1917, Cambridge University Press, 2005., Blizina grada granici, prijetnja njemačkih bombardiranja i moguće invazije, kao i okupljanje protusovjetskih armija, prisililo je boljševike da glavni grad 12. ožujka 1918., presele u Moskvu, čime je Petrograd izgubio na značenju. mini|Neredi 1917. mini|Barikade tijekom februarske revolucije 1917. Godine 1919., tijekom ruskoga građanskog rata, Nikolaj Judenič je u napredovanju iz Estonije bio u prilici preoteti grad boljševicima, no Trocki je ipak uspio mobilizirati narod i natjerati ga u povlačenje. Od 1917. do 1920. mnogi su ljudi napustili grad, ili su bili izloženi crvenom teroru,Robert Gellately, Lenin, Stalin, and Hitler: The Age of Social Catastrophe., 2007., Random House, te je broj stanovnika dramatično opao. Nadnevka 26. siječnja 1924., tri dana nakon Lenjinove smrti, grad je preimenovan u Lenjingrad, koji je sovjetska promidžba desetljećima glorificirala kao "koljevku revolucije" i "grad tri revolucije". Mnoga su mjesta u gradu, vezana uz Lenjina i revoluciju, sačuvana kao krstarica Aurora. Mnoge ulice i drugi toponomi također su preimenovani. Do 1930., preko 2 milijuna stanovnika napustilo je grad zbog komunističkih progona, većinom pripadnici gradskog plemstva i intelektualci, od kojih su mnogi emigrirali u zapadne zemlje.
1920-ih i 1930-ih siromašna su predgrađa ponovo izgrađena kao pravilno planirane četvrti, te je u to doba cvala konstruktivistička arhitektura. Sovjeti su nacionalizirali stanove i mnoge stanare prisilili na dijeljenje javnih stanova (komunalke). S 68 % stanovnika u javnim stanovima, 1930-ih Lenjingrad je bio grad s najvećim brojem komunalki. Godine 1935., osmišljen je koncept novoga urbanističkog plana, prema kojem bi se grad trebao širiti na jug i centar grada preseliti u tom smjeru. Konstruktivizam je napušten radi pompozne staljinističke arhitekture. Staljin je naredio izgradnju nove gradske vijećnice na Moskovskom prospektu, nove glavne gradske ulice tijekom sovjetske vladavine.
Od prosinca 1931., Lenjingrad je bio u upravnom smislu izdvojen iz Lenjijgradske oblasti. U to doba grad je uključivao Lenjingradski prigradski okrug, kojeg su neki dijelovi 1936. premješteni u Lenjingradsku oblast i pretvoreni u Vsevoložski rajon, Krasnoseljski rajon, Pargolovski rajon i Slutski rajon (preimenovan Pavlovski rajon 1944.).