Austrougarska ratna mornarica bila je pomorski dio oružanih snaga Austro-Ugarske Monarhije. Službeno ime na njemačkom glasilo je kaiserliche und königliche Kriegsmarine (Carska i kraljevska ratna mornarica), poznatija pod kraticom K.u.K. Kriegsmarine. Mornarica Habsburške Monarhije je postojala prije uspostave Austro-Ugarske 1867. te je nastavila služiti sve do kraja Prvog svjetskog rata. Godine 1915. u K.u.K Kriegsmarine djelovalo je ukupno 33.735 mornaričkog osoblja, od čega su 34% bili Hrvati.Christian Falvey, Martina Bílá: When Czech mariners sailed the seas, Radio Prague, 10.05.2011.
Povijest desno|mini|240px|Viška bitka, 1866. desno|mini|240px|Carska i kraljevska ratna luka Pula 1890. Baze Glavna austrijska baza bio je seearsenal (pomorski arsenal) u Puli, koji je posjedovao jedne od najvećih plutajućih suhih dokova na Mediteranu. U dodatne baze ubrajali su se luka Kotor, najjužnija točka Austro-Ugarskog Carstva, te Trst koji je dobrovoljno prihvatio habsburški suverenitet još 1382. godine. Trst i Pula bili su glavna sjedišta brodogradnje.Hubmann, Franz, & Wheatcroft, Andrew (urednik), The Habsburg Empire, 1840-1916, London, 1972, Trst je također bio sjedište trgovačke linije Austrijskog Lloyda (osnovanog 1836. i kasnije nazvanog Lloyd Triestino), čije se sjedište nalazilo na uglu Piazze Grande i Sanite. Godine 1913. Austrijski Lloyd posjedovao je flotu od 62 broda koji su imali 236.000 tona.
Dok je Habsburška Monarhija u svom sastavu imala i dijelove sjverne Italije, Venecija je također imala austrijsko ratno brodogradilište, u kojem je 1860. porinuta topovnjača na brodski vijak Kerka (100 članova posade). Mletačka 'lagunska flotila' austrijskih brodova bila je 1864. usidrena ispred crkve San Giorgio, a u njoj su bili topovnjača na brodski vijak Ausluger, parobrod na vijak Alnoch, i pet topovnjača na vijak tipa 1 do tipa 4.
19. stoljeće Austrijski ratni bodovi svoje prvo vojno djelovanje obavili su 1840. kada su kao dio britanske ratne mornarice protjerali egipatskog potkralja Muhameda Alija iz otomanske Sirije. Godine 1863. bojni brod kraljevske ratne mornarice HMS Marlborough, zastavni brod admirala Fremantlea, učinili su prijateljski posjet Puli.
Tijekom pruskog i austrijskog napada na Schleswig-Holstein, tada vojvodstvima u Danskoj, kontraadmiral Wilhelm von Tegetthoff zapovijedao je austrijskom flotilom sa svojeg zastavnog broda na vijak SMS Schwarzenberg u pomorskoj akciji blizu Helgolanda 9. svibnja 1864. godine. Austrijska mornarica istakla se preventivnim udarom na ratnu luku Rimini tijekom austrijsko-pruskog rata.
Austrijska mornarica u istom ratu se proslavila u bitki kod Visa 20. srpnja 1866. To je bila odlučna pobjeda za austrijsku pomorsku silu pod zapovjedništvom kontraadmirala von Tegetthoffa nad nadmoćnijom talijanskom silom i prva velika europska pomorska bitka u kojoj su sudjelovali brodovi koji su koristili željezo i paru, te jedna od posljednjih koja je uključivala promišljeno probijanje brodskog trupa protivnika, zabijanjem vlastitog pramca u trup protivničkog broda.
Godine 1873. nova parna fregata SMS Laudon (480 članova posade) pridodana je floti koja je nastupila na Međunarodnoj izložbi ratnih mornarica blizu Gravose 1880. godine.
Mirnodopsko vrijeme
Tijekom mirnodopskog razdoblja austrijski su brodovi posjetili Aziju, Sjevernu Ameriku, Južnu Ameriku i Tihi ocean. Kada je brat Franje Josipa prihvatio kobno meksičko prijestolje u travnju 1864. od Louisa Napoleona, postavši time Maksimilijan I. od Meksika, austrijski bojni brod SMS Novara prevezao ga je iz Jadrana do Vera Cruza uz pratnju fregata SMS Bellona (austrijska) i Themis (francuska). Maksimilijan je služio u austrijskoj mornarici kao admiral flote, a carska jahta Phantasie predvodila je povorku ratnih brodova iz njegova Schloß Miramar na otvoreno more.Haslip, Joan, Imperial Adventurer - Emperor Maximilian of Mexico, London, 1971, Godine 1869. car Franjo Josip putovao je na korveti SMS Viribus Unitis na otvaranje Sueskog kanala. Brod je nazvan prema njegovom osobnom geslu.Wagner, Walter, & Gabriel, Erich, Die 'Tegetthoff' Klasse, Beč, siječanj 1979.
Austrougarski brodovi su također bili uključeni u istraživanje Arktika pri čemu su otkrili Zemlju Franje Josipa. Pomorska škuna Tegetthoff napustila je Tromsø u srpnju 1872. godine. Na kraju kolovoza ostala je zarobljena u ledu sjeverno od Novaje zemlje te je nošena do dotad nepoznatih polarnih predjela. Prilikom tog nošenja istraživači su otkrili otočje koje su nazvali po caru Franji Josipu I. U svibnju 1874. kapetan Payer odlučio je napustiti ledom okovani brod te se pokušao vratiti saonicama i brodicama. 14. kolovoza 1874. ekspedicija je stigla na otvoreno more, a 3. rujna je napokon stupila na rusko kopno.
Ustanak na Kreti
Pri kraju 1876. izbio je ustanak na Kreti, a 21. siječnja 1897. grčka se vojska iskrcala na Kretu kako bi oslobodila otok od Otomanskog Carstva i ujedinila ga s Grčkom. Europske su sile, uključujući Austro-Ugarsku, intervenirale i proglasile Kretu međunarodnim protektoratom. Ratni brodovi K.u.K patrolirali su kretskim pomorjem tijekom blokade turskih pomorskih snaga. Kreta je ostala u neprirodnom položaju sve dok nije prepuštena Grčkoj 1913. godine.
Bokserski ustanak 200px|minijatura|desno|Austrougarski mornari u Kini Austro-Ugarska je bila dio Saveza osam država tijekom Bokserskog ustanka u Kini (1899. – 1901.). Austrija je kao član savezničkih država poslala dva uvježbana broda i krstarice SMS Kaiserin und Koenigen Maria Theresa, SMS Kaiserin Elisabeth, SMS Aspern, i SMS Zenta sa skupniom mornara na sjevernokinesku obalu u travnju 1900. prilikom ustupanja Rusiji luke Port Arthur.
Oni su u lipnju pomogli zadržati tianjinsku željeznicu protiv bokserskih snaga, te su također pucali na nekoliko naoružanih džunki na rijeci Hai blizu Tong-Tcheoua. Također su odigrali ulogu u zauzimanju utvrda u Takuu zapovjedavši prilasku Tianjinu, a kapetan Roger Keyes s broda HMS Fame (1896) osvojio je četiri kineska razarača. Tijekom čitavog ustanka K.u.K. snage pretrpjele su samo neznatnu štetu. Nakon ustanka jedna je krstarica trajno zadržana u kineskoj postaji, a odred mornara je postavljen u veleposlanstvu u Pekingu. Poručnik Georg Ritter von Trapp, koji se proslavio mjuziklom Moje pjesme, moje snovi, odlikovan je za hrabrost na palubi SMS Kaiserin und Koenigen Maria Theresa tijekom ustanka.
Balkanski ratovi Tijekom Prvog balkanskog rata Austro-Ugarska se pridružila Njemačkoj, Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i Italiji u blokadi pomorskog lučkog grada Bara u Kraljevini Crnoj Gori.
Prvi svjetski rat
desno|mini|200px|Manevri Austrougarske ratne mornarice u veljači 1913.
Austrougarska ratna mornarica djelovala je u nekoliko akcija tijekom Prvog svjetskog rata, a prije ulaska Italije u rat većinu je vremena provela u svojoj glavnoj mornaričkoj bazi u Puli, Hrvatska. Nakon talijanske objave rata upravo je razlog njenog postojanja privezao talijansku i francusku ratnu mornaricu na Mediteranu tijekom trajanja rata.
Dana 15. svibnja 1915., kad je Italija objavila rat Austro-Ugarskoj, Austrougarska ratna mornarica je napustila svoje luke u Puli, Šibeniku i Kotoru kako bi bombardirala istočnu talijansku obalu između Venecije i Barlette. Glavni ciljevi bili su gradovi Ancona, Rimini, Vieste, Manfredonia, Barletta te mostovi i željezničke pruge duž obale. Sve do 1917. Austrougarska ratna mornarica ostala je uglavnom neoštećena.
Nazočnost triju Antantinih mornarica na Sredozemlju učinila je bilo kakve mjere koordinacije i uobičajene doktrine izvanredno teškima. Jadransko more je bilo podijeljeno na jedanaest zona od kojih su četiri bile pod britanskom mornaričkom upravom, četiri pod francuskom i tri pod talijanskom. Različite zapovjedne strukture, nacionalni ponos i jezična barijera doprinijeli su nedostatku kohezije u primjeni Antantine pomorske sile, stvorivši situaciju u kojoj su cvali napadi njemačkih i austrougarskih podmornica na brodove. Primjer nedostatka koordinacije bilo je potapanje talijanskog transportnog broda Minas koji je prevozio talijanske trupe iz Italije u Solun. Brod je torpediran u jednoj od britanskih zona u veljači 1917. s gubitkom od 870 života jer Britanci nisu razumjeli poruku pa su izostali pomoći talijanskom razaraču koji se okrenuo oko zonalne barijere.
Bitka kod Drača
U prosincu 1915. skvadron K.u.K. krstarica pokušao je napasti srpske trupe koje su se evakuirale iz Albanije. Nakon potapanja francuske podmornice i bombardiranja grada Drača skvadron je naletio na minsko polje u kojem je potopljen jedan razarač, dok je jedan oštećen. Sljedećeg dana skupina je naletila na skvadron britanskih, francuskih i talijanskih krstarica i razarača. Posljedica bitke bila su dva potopljena austrijska razarača i lakša šteta na još jednom, dok su Antantini ratni brodovi pretrpjeli tek neznatnu štetu.
Na konferenciji triju sila 28. travnja 1917. na Krfu raspravljalo se o ofenzivnijoj strategiji na Jadranu, ali Talijani nisu bili spremni razmotriti bilo kakve operacije s velikim brodovima uzimavši u obzir veličinu Austrougarske ratne mornarice. Britanci i Francuzi bili su protiv jednostranih poteza protiv Austro-Ugara, posebice ako je to značilo sveobuhvatnu bitku. Austrijanci pak nisu bili neaktivni pa su čak tijekom održavanja same konferencije Antante planirali ofenzivnu operaciju protiv otrantske baraže.
Bitka u Otrantskim vratima
desno|mini|240px|SMS Novara nakon bitke u Otrantskim vratima mini|Spomenik junacima otrantske bitke na poluotoku Prevlaci Kroz 1917. Jadransko more ostalo je ključno u podmorničkom ratovanju na brodove na Mediteranu. Kotor, nekih 140 milja sjeverno od uskog Otrantskog prolaza, bio je glavna podmornička baza iz kojeg je dolazila gotovo čitava prijetnja mediteranskom brodovlju. Otrantska baraža, koju je Antanta načinila sa 120 plovila i koristili kao mreže povlakuše i 30 motornih brodica, sve opremljene dubinskim nabojima, bila je osmišljena radi zaustavljanja prolaska podmornica iz Kotora. Njena je namjera ipak bila neuspješna pošto su od njenog postavljanja 1916. godine ulovljene samo dvije podmornice, austrijska U-VI i njemačka UB-44 od stotine mogućih prolaska.
Baraža je ipak bila učinkovita u zadržavanju austrougarske površinske flote koja nije mogla napustiti Jadransko more. Osim toga, kako je rat odmicao opskrba, posebno ugljena, bila je sve teža, a i dodatni strah od mina ograničio je Austrougarsku ratnu mornaricu na bombardiranje talijanske morske i srpske riječne obale.
Na baražu su izvršena četiri manja austrougarska napada: 11. ožujka, 21. i 25. travnja, te 5. svibnja 1917., ali nijedan od njih nije učinio ništa značajno. Nakon toga su napravljene opsežne pripreme, a dvije podmornice opremljene su kako bi položile mine blizu Brindisija, dok je treća vršila ophodnju na izlazima u slučaju da anglo-talijanske snage budu povučene tijekom napada. Čitava operacija bila je tempirana za noć 14./15. svibnja što je dovelo do najveće bitke Austrougarske ratne mornarice u Prvom svjetskom ratu, bitke kod Otrantskih vrata.
Prvi austrougarski ratni brodovi koji su izvršili napad bila su dva razarača, SMS Czepel i SMS Balaton. Talijanski konvoj od tri broda ispraćen razaračem Borea približavao se Valoni kada su se iz mraka Austrijanci obrušili na njih. Borea je ostavljena u potapanju. Od tri trgovačka broda jedan je, nakrcan streljivom, pogođen i dignut u zrak, drugi je zapaljen, a treći pogođen. Dva austrijska razarača zatim su otplovila na sjever.