Kuči su crnogorsko-brdsko pleme podijeljeno u tri oblasti: Starokuči, Novokuči (općenito: Drekalovići) i Zatrijebčani. Nalaze se na istoku Crne Gore, sjeveroistočno od Podgorice, prostire se duž granice s Albanijom. Većina stanovnika su pravoslavni kršćani i sunitski muslimani, s rimokatoličkom manjinom.
Prevladavajuća uporaba slavenske riječi Kuč za nazive brojnih gradova, sela i zemljopisnih cjelina diljem Balkana sugerira da su plemena bila slavenskog podrijetla. Slavenska plemena koja su se doselila u regiju utjecala su na jezik, kulturu i religiju od 6. do 10. stoljeća pa nadalje.
Marko Miljanov napisao je da se Kuči i Beriša "smatraju bliskim", navodno zbog toga što su se Berišini predci doselili od Kučija; ako nisu povezani krvlju, crnogorska i albanska plemena smatrala su blizinu izvornog ili matičnog teritorija odakle je netko "došao". Stoga su Kuči bili „srodni“ Kastrati, Berishi i Klimenti jer se njihov daleki predak nekada, naoko, doselio od Kučija. Pleme Berisha i obitelj Vušović iz Velike (u Crnoj Gori) uzimaju se za srodnike.
Podrijetlo imena Riječ "Kuč" uobičajeno se koristi za označavanje još nekoliko slavenskih sela, gradova i zemljopisnih lokacija poput: Kučiće (selo kod Omiša), Kučići (selo kod Trebinja), Kučine (selo u Bosni i Hercegovini), Kuče (selo u Hrvatskoj), Kučajna (selo u Srbiji), Kučin (selo u Slovačkoj), Kučer (grad u Slovačkoj), Kučaj (planina u Srbiji) i Kučevo (grad u Rumunjskoj). Stoga ime plemena najvjerojatnije potječe od slavenske riječi "Kuč" što znači malo brdo ili planina ili "Kuć", što je u Poljskoj također uobičajeno prezime (izvedeno od prezimena Kucz) i bilježeno je u Poljskoj iz 1391. godine, izveden iz poljskog jezika i riječi "kuczeć" [kucać], i / ili od starog poljskog jezika "kucza", "kuczka" [šupa, koliba]. Druga inačica, Kuc - potječe od riječi: "kucać" [na odred] i / ili od starog "kuca" [buda = šupa], ili iz njemačkog jezika i imena Kutz. Etimološki djeluju s oba izvora, ali održavaju blisko značenje po starim poljskim narječjima.
Po albanskim izvorima, ime plemena najvjerojatnije potječe od ilirsko-albanske riječi "kuq" - crveno. Istaknuti albanski povjesničar I. Ajeti objašnjava kako je albanski apelant „kuq“ na albanskom jeziku „vrsta seoske posude s dvije ručke“, dok ima druga značenja poput „dolina, zaljev, tjesnac“, tj. „mjesto smješteno u dolini koja sa stanovišta prostora odgovara loncu". Slična imena se nalaze kod nekih romaniziranih plemena u Rumunjskoj.
Zemljopis Neslužbeno središte je selo Ubli koje broji oko 1.500 stanovnika i u kojem se nalazi nekoliko ustanova poput dvorane za kulturu, osnovne škole "Đoko Prelević", bolnice, policijske stanice i nekadašnje tvornice tkanina. Ubli se nalaze u središnjem Kuču sa središtem i selima Prelevići, Pavićevići, Živkovići, Kostrovići itd.
Kuči obuhvaćaju oblast sjeverozapadno od Podgorice, sa sljedećim selima:
Sjeverni Kuči: Ubli, Medun, Orahovo, Kržanja, Kosor, Vrbica, Stravče, Fundina, Zagreda i Raći
Južni Kuči: Doljani, Murtovina, Masline, Stara Zlatica i Zlatica. Kučka krajina: Zatrijebač, Koći, Benkaj, Budža, Cijevna, Delaj, Korita, Mužeška, Nikmaraš, Rudine, Poprat i Stjepovo. Povijest
Stari vijek Prvi spomen Meduna, kao ilirskog naselja, datira iz razdoblja Rimskog Carstva, pod imenom “Meteon”. Tu je do 168. godine prije nove ere bilo sjedište ilirskog plemena Labeati. U njemu su Rimljani zarobili ilirskog kralja Gencija. none|frame|Grad Medun, u doba Rimljana|alt=
Rani Srednji vijek Prema legendi, osnivač Kuča je izvjesni Nenad, sin Gojka Mrnjačevića (1355. – 1416.). Koji je spomenut u osmanskim defterima.
Starosjedioci kučkih oblasti su se uglavnom bavili stočarstvom i živjeli polunomadskim načinom života. Bore se za bogate planinske pašnjake.
15. stoljeće thumb|Popis Kuča 1485. – imena su slavenska i ilirska; muslimani nisu popisani jer su bili oslobođeni ove vrste poreza|alt=|552x552px
Osmanlije su zauzele Medun i Kuče 1455. godine. Od tada su nam poznate informacije od njima, jer tada počinje arhivska tradicija na Balkanu. Od prvih dana se bilježi prijelaz obitelji na islam.
Među prvim povijesnim podacima o vjeroispovijesti plemena Kuča govore da su ispovijedali pravoslavnu inačicu kršćanstva. O tome nam govori ugovor iz rujna 1455. godine između Gornjozetskih poglavara (među kojima i Kučkih) i Mletačke republike, gdje se zahtijeva da nijedan biskup ili svećenik latinski ne može biti nad njihovim crkvama, već samo svećenstvo pravoslavne vjere.
Nakon zauzimanja Skadra i zetske ravnice 1479. godine, od Osmanlija, nastaju novi politički, ekonomski i poreski uvjeti koji uvjetuju stanovništvo najprije katunskih nahija na čvršće ujedinjenje i jačanju međusobnih saveza kroz plemenske zajednice.
Zato što su Kuči po osmanskom osvajanju pripojeni Skadarskom sandžaku, te prvi podatci o stanovništvu potječu iz popisa — deftera, koje su izvršile turske vlasti 1485. godine. Tako znamo da je po prvom popisu kučku nahiju činilo osam sela s 253 kuće. Već u drugom popisu iz 1497. godine, uočavaju se neki novostvoreni katuni (Lješevići, Petrovići i Pavlovići, Lopari, Banjevci i Koći), a broj kuća se povećao za 135 domaćinstava, ukupno 388 kuća.
Prvi muslimani Kuči
Spominje se iste 1485. godine da je Medunsku tvrđavu čuvalo oko 88 čuvara, od kojih je 50 bilo Kuča iz Meduna, na čelu s Hasan-begom. Najstarijim poznatim Kučom muslimanom (prije 550 godina).
Sljedeća skupina koja je primila islam, to je učinila na čelu sa Stanišom Crmojevićem, sinom crnogorskog vladara. To su učinili u Carigradu. Postoji usmena predaja da Banjkani u Zatrijebču također imaju Crnojevićko podrijetlo.
16. stoljeće Tijekom 16. stoljeća, neke od najpoznatnijih uglednih kučkih obitelji primile su islam.
Godine 1565. Kuči su digli ustanak u savezu s Klimentima i Piperima, protiv Osmanskog carstva.
Od 388 kuća, 1570. godine, što zbog gubitka u borbama s Osmanlijama, iseljavanja i pomora od kuge, ostalo je oko 200 kuća.
Godine 1582., u popisu stanovništva Kučke nahije, koja je obuhvaćala 13 sela, većina imena su slavenska, ali su i ilirska imena jako česta.
Kuči su ratovali s Grudama, koje su i pobijedili.
17. stoljeće U 17. stoljeću Kuči su se dijelili uglavnom na tri bratstva: Starokuči, Novokuči (Drekalovići) i Zatrijebčani
Prijelaz Drekalovića na pravoslavlje
Venecijanski svećenik Marino Bizzi je 1610. godine zapisao da su Kuči kršćani pola pravoslavne pola katoličke vjere. Kazao je da je to arnautsko pleme, koje su predvodili Lale Drekalov i Niko Rajkov, kao jako hrabro pleme s 1500 ljudi. Prijelazom Lala Drekalova s katoličke na pravoslavnu vjeru, proces formiranja pravoslavnih Kuča je također dobio i trajno povijesno utemeljenje.
Početak osmansko-kučkih ratova i zločin nad muslimanima Meduna
U 17. stoljeću se bilježi mnoštveno prihvatanje islama od Kuča.
Godine 1612. Kotoranin Marijan Bolica spominje da je u Medunu “200 vrlo ratobornih Turaka (Kuča muslimana)”, što ukazuje da je u Medunu te godine živjelo najmanje 500 muslimana.
Spominje se također u povijesnim izvorima da je u Medunu bilo oko 70 muslimanskih kuća.
Iste godine, kršćanski Klimenti, Kuči, Piperi i Bjelopavlići su poslali pismo francuskom i španjolskom kralju da im pomognu osloboditi se Osmanskog carstva, ali im se nisu odazvali.
Godine 1658., Kuči su u savezu s Vasojevićima, Bratonožićima, Piperima, Klimentima, Hotima i Grudama ponovno digli ustanak protiv Osmanskog carstva, koji je završen u korist Osmanlija.
Po nagovoru mletačkog providura iz Kotora i uz plaću koja im je obećana, 1688. godine Kuči su u savezu s Klimentima, Piperima, Grudama i Bratonožićima ponovno digli ustanak protiv Osmanlija i poveli žestoku bitku u mjestu Orlovo, kada su uništili vojsku Sulejmana paše Skadarskog.
Po pisanju popa Radonje Čejoviča, Stanka Ivanovog i Prela Popovića Drekalovića, Drekalovići su izvršili napad na tvrđavu Medun:
“Stavismo je pod našu vlast da je čuvamo na raspolaganju Presvijetle Republike Mletačke”.
Nakon toga su zauzeli Medun i zadobili veliki plijen. Veliki broj Kuča muslimana je pobijen i većina je protjerana. Spomenuti izvori kažu da je ubijeno 1500 muslimana (svega 500 su bili ratnici) i da je s tvrđave uklonjena muslimanska zastava i postavljena zastava Sv. Marka. Nakon čega je Iliković odmah pošao u Kotor po svoju obećanu plaću, koja mu je data, a Mlečani su zauzvrat dobili ključeve Medunske tvrđave.
Kuči su brojali oko 86 muslimanskih bratstava i raspršili se diljem teritorija bosanskog i drugih vilajeta koja im je bila prva na dohvat ruke. Naselili su Kolašin, Nikšić, Podgoricu, Spuž, Bijelo Polje, Berane, Pešter, Rožaje, Tutin i Novi Pazar, zatim i Gusinje i Plav. Tada proces formiranje Bošnjaka Kuča je dobio svoje trajno povijesno utemeljenje.
Već nareDana 1689. godine, Osmanlije su ugušile ustanak, ali za muslimane Kuče nije bilo više života u Medunu, nakon bratoubilačkog zločina koji su im priredili kršćanski rođaci. Drekalovići su spalili i porušili cijelo muslimansko naselje i okolna sela, kako tvrdi prof. Marko Dragović ističući:
“... kako se Turci ne bi mogli ponovno naseliti”
U znak etničkog čišćenja u Medunu, Antonio Bolica iz Kotora je napisao:
“Uvijek sam uspio da ih (brdsko-malisorska plemena) držim pomoću cetinskog vladike i ostalih njihovih starješina u pokretu protiv Turaka, jer su oni ljudi na koje se može uticati. Naviknuti su na pljačkanje i na stalno prolivanje krvi. U pljačkama sam uvijek uspijevao da spojim neodlučne sa vještim, da bi dobili više hrabrosti.”
Godine 1694. Kuči u savezu s Hotima su pokrenuli još jedan neuspjeli ustanak protiv Osmanskog carstva.
18. stoljeće Godine 1711. je načinjen genocid nad muslimanima Stare Crne Gore, poznat kao “Istraga poturica”.
Pravoslavizaciju Kuča potvrđuje i Skadarski biskup Antonio Vladanji, koji 1736. godine piše svojim nadređenim vatikanskim poglavarima:
„Kuči su, s izuzetkom koji sam spomenuo (u Zatrijepču) svi šizmatici. Veoma su plahoviti, žive od plijena i nikako neće da se potčine Turcima. Imaju 500 kuća i veliki su protivnici naše (katoličke) vjere”.
Godine 1774. Mehmed-paša Bušatlija iz Skadra je poveo rat protiv Kuča i Bjelopavića. U početku je poražen, ali je kasnije zauzeo Kuče i razorio ga. Rovčani su prihvatili kučke izbjeglice, a 20 godina kasnije, 1794. godine, Kuči i Rovčani uspjeli su ponovno pobijediti Osmanlije.
Kada je Bušatlija zauzeo Cetinje, poštedio je cetinjski manastir, kojeg su kasnije dinamitom minirali hajduci Zena Grbičića. Dr. Petrović je opisujući događaj napisao: “Ako je Sulejman paša postupio viteško, Mlečani su postupili nečasno i kukavički, jer su minirali manastir”.
19. – 20. stoljeće thumb|Marko Miljanov (1833. – 1901.), plemenski starješina Kuča. Crnogorski zločin u Kučima
Dana 28. lipnja 1855. godine, Knez Crne Gore Danilo, naredio je istrjebljenje svih Kuča iz roda Drekalovića.
Godinu kasnije, vojvoda crnogorski Mirko, je također zauzeo Kuče i, po pisanju srpskih izvora, koja je po obimu, žrtvama, pljački, paljevinama i zločinu nadmašila sva Osvajanja koje su učinnili Osmanlije.
Priključenje pokretu Husein Kapetana
Kada je Husein kapetan, predvodeći ustanak za autonomijom Bosne, došao u Sandžak, pleme Kuča iz svih sandžačkih gradova mu se mnoštveno pridružilo, i to prvi oni iz Kolašina, 1827. godine.
Genocid nad Bošnjacima Kučima u Kolašinu i Nikšiću
U crnogorskom napadu na Kolašin 28. srpnja 1858. godine, iako je razoreno naselje, džamija nije porušena, ali od tada započinje iseljavanja Kolašinaca koje će potrajati narednih 70 godina.
Godine 1862. Osmanlije su ponovno zauzele Kuče i Medun.
Od 1863. godine Kolašin se nalazio u sastavu Novopazarskog sandžaka, odnosno prijepoljskog kadiluka te je muslimansko stanovništvo obnovilo porušeno naselje i vratilo se u njega 1864. godine.
Godine 1875., Kuči su se pridružili ustancima diljem Balkana, protiv Osmanskog carstva, te ih je predvodio vojvoda Marko Miljanov Popović.