thumb|right|230px|Isus je ustanovio Euharistiju na Posljednjoj večeri. thumb|right|230px|Euharistija (Fátima, Portugal) 230px|minijatura|desno|Vitraj u Irskoj s temom Euharistije Euharistija (grč. εὐχαρıστία: zahvaljivanje), Sveta Pričest, Pričest ili Presveti oltarski sakrament kršćanski je sakrament, izvor, središte i temelj kršćanstva. Ustanovio ga je Isus na Posljednjoj večeri kao "spomen-čin" svoga potpunog predanja i žrtvovanja.http://www.hkmm.de/index.php?option=com_content&view=article&id=19&Itemid=14 Preuzeto 28. svibnja 2012. Euharistija je izvor svih ostalih sakramenata, zato što je u euharistiji u najpotpunijem smislu prisutan Isus Krist od kojeg svi sakramenti dobivaju spasiteljsku snagu.http://www.katolici.org/nauk.php?action=c_vidi&id=417 Preuzeto 28. svibnja 2012.

Ona je žrtva Tijela i Krvi Gospodina Isusa koju je On ustanovio ovjekovječujući tijekom stoljeća žrtvu Križa, sve do svoga ponovnoga dolaska, povjerivši Crkvi spomen-čin svoje Smrti i Uskrsnuća. U Euharistiji ne odvija se transmaterijalizacija misne žrtve (promjena oblika tvari, kruha i vina), nego se događa transsupstancijacija (pretvorba), promjena biti, pa posvećena hostija postaje Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo Isusa Krista.

Shvaćanje euharistije u različitim kršćanskim crkvama Katolička Crkva

Sveta pričest je kršćanski sveti sakrament. Za ovaj sakrament nije nužno da ga podijeli isključivo svećenik. Može ga podijeliti, primjerice i časna sestra, samo mora imati odobrenje. Prigodom svete pričesti, sveta se hostija daje jednom rukom. Hostiju pričesnik može primiti na jezik ili rukom. Sveta pričest se dijeli na svakoj svetoj misi, pred njen kraj. Euharistija je znak jedinstva, vez ljubavi, vazmena gozba, na kojoj Krist blaguje, duša se napunja milošću i daje nam zalog vječnog života.

Bit euharistijskog slavlja 245px|minijatura|desno|Jean-Auguste-Dominique Ingres: Djevica Marija s hostijom 230px|minijatura|desno|Pokaznica s Krvi Kristovom iz Ludbrega Od najranijih početaka kršćanstvo je u Isusovoj muci i smrti gledalo žrtvu, koja se u euharistijskom slavlju ponavlja na nekrvan način tj: koja se ponovno uprisutnjuje. U poslanici Hebrejima stoji sljedeće "Imamo žrtvenik s kojega nemaju pravo jesti služitelji Šatora."

U drugom stoljeću u Didahe stoji sljedeće: "Na dan Gospodnji se skupljajte, lomite kruh i iznosite hvalu, pošto ste prethodno priznali vaše prijestupe, kako bi vaša žrtva bila čista. Svako koji je u svađi s bratom svojim neka ne dođe prije no što se pomiri s bratom svojim, kako vaša žrtva ne bi bila oskvrnjena."

Ovako gledanje na euharistiju se katoličkoj tradiciji zadržalo kroz stoljeća kao službeni nauk, tako da Tridentski sabor iznosi sljedeće ako službeni nauk: «Ova žrtva je prava žrtva pomirna

Prema katoličkoj teologiji za vrijeme mise žrtvu prinosi sam Isus Krist, koji se služi osobom svećenika i zato svećenik namjesto Isusa izgovara riječi: "Ovo je moje tijelo" i "Ovo je moja krv".

Prema katoličkom shvaćanju, dakle, misna žrtva odgovara na nekrvan način žrtvi na križu, koju je Isus podnio za ljude, za oproštenje grijeha. Isus u misnoj žrtvi dijeli iste milosti: euharistija uvećava ljubav Božju, čuva čovjeka od ropstva grijeha i prianjanja uz zlo i uzrokuje oproštenje grijeha. Tako ostaje Kristova žrtva na križu u Crkvi kroz cijelu povijest živa i djelotvorna.

Žrtveni karakter euharistijskog slavlja igra u katoličkoj teologiji veliku ulogu, dok ostali elementi kao karakter zahvale i zajedništva odlaze u drugu plan. Pa je tako moguće da u izvanrednim situacijama svećenik sam, bez prisutnosti vjernika slavi misu ili takozvana «tiha misa» kada svećenik tiho izgovara misne tekstove, a propovijed ispušta. Neovisno o zajednici vjernika valjanost mise ostaje nepovrijeđena i misa ima svoj potpuni učinak.

Pored žrtvenog karaktera zajednica vjernika okupljenih na misnom slavlju doživljava trajno zajedništvo s uskrslim i preobraženim Isusom i zahvaljuje na tom zajedništvu. Ovaj aspekt je ipak u drugom planu, a službeni nauk Tridentskog sabora kaže ovako: «Tko kaže da Bog u misi ne prinosi stvarnu žrtvu, ili da se žrtva ne sastoji ni u čemu drugom doli u Kristovom davanju za hranu, neka je izopćen».

Okupljeni narod Božji kod stola večere Gospodnje blagujući Tijelo Kristovo i sam postaje (mistično) Tijelo Kristovo.

Stvarna prisutnost desno|thumb|250px|Vitraj u Poljskoj: Klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu. Prema katoličkom nauku su tijelo i krv Kristova u euharistiji «istinski, bitno i stvarni prisutni». Po euharistijskoj molitvi koju izgovara svećenik, a posebno po epiklezi (zazivu Duha Svetoga) i riječima pretvorbe (konsekracije) događa se misterij pretvorbe kruha i vina u tijelo i krv Kristovu. Budući da je Kristova zapovijed «ovo činite meni na spomen» bila upućen apostolima danas samo zaređeni svećenici mogu valjano slaviti euharistiju i vršiti pretvorbu, jer su samo oni nasljednici apostola.

Od 9. st. pretvorba kruha i vina u tijelo i krv Isusa Krista sve više objektivizira i o tome se pod utjecajem Aristotelove filozofije sve više filozofira i teologizira. Tako da 1215. g. Četvrti Lateranski koncil proglašava dogmu o pretvorbi (transsupstancijaciji). Od tog vremena su se u katoličkoj tradiciji razvili razni oblici štovanja presvetog sakramenta: klanjanja hostiji, izlaganja u monstrancama posvećenih hostija i vina, tijelovske procesije itd. Izvještaji o čudima vezanim uz presveti sakrament kao npr.: hostije koje krvare, pretvaranje hostije u tzv. Čovjeka boli, i sl. potkrepljuju i potvrđuju ispravnost dogme.

Za Katoličku Crkvu je dakle u posvećenoj hostiji Isus realno prisutan i ostaje prisutan također i nakon misnog slavlja, zbog čega se hostije čuvaju u tabernakulu (svetohraništu) i zbog čega katolici ne samo štuju hostiju kao npr. likovne prikaze Isusa, nego se klanjaju hostiji u kojoj je pravi Bog Isus Krist prisutan. Katolička teologija ne nalazi nikakvu oprečnost između činjenice da i nakon pretvorbe kruh i vino ostaju oblikom kruh i vino i vjere, da je u euharistijskom kruhu i vinu Kristova prisutnost prava i stvarna.

Pričest mini|Jedan od načina primanja svete pričesti. Dlanovi se postave u znak križa. Sakrament euharistije se događa po korektno izvršenom činu pretvorbe, dakle ex opere operato. Katolička Crkva preporuča čestu pričest pa čak i dnevnu, a primanje svete pričesti drugi put u istom danu je dozvoljeno jedino u tijeku svete mise na kojoj vjernik sudjeluje. Dakako pričestiti se može samo onaj koji ispunjava potrebne uvjete. Jedan od glavnih uvjeta je vjera da je u posvećenoj hostiji Krist stvarno prisutan, i zbog toga se djeci ne dijeli pričest jer ne mogu razlikovati euharistiju od običnog kruha. Izuzetak su istočne katoličke crkve kod kojih je praksa da se kod krštenja djeci podijeli u pričest. Drugi uvjet za primanje pričesti je biti u stanju bez teškog grijeha, u protivnom onaj koji se želi pričestiti mora se izmiriti s Bogom u sakramentu svete ispovijedi.

Prema katoličkoj vjeri je Isus Krist pod prilikom kruha kao i pod prilikom vina potpuno i živo, tijelom i krvlju, dušom i božanstvom potpuno prisutan, za razliku od nekih drugih uvjerenja koja kažu da je u kruhu prisutno samo tijelo, a u vinu samo krv. Tako za potpunu i pravu pričest nije nužno da bude pod obje prilike, teološki promatrano dovoljna je pričest pod samo jednom prilikom. Iz ovakvog vjerovanja u visokom srednjem vijeku se razvila praksa da se laicima ne pruža prilika za pričest pod obje prilike, a kasnije je i izrijekom zabranjeno laicima dijeliti pričest pod obje prilike, što je bilo utemeljeno opasnošću da se zbog gužve i sl, kalež prolije i tako obeščasti krv Kristova. Danas je pričest pod obje prilike opet moguća za sve vjernike koji se mogu pričestiti pod jednom prilikom, Crkva preporuča podjelu pričesti pod obje prilike posebno na Veliki četvrtak. No to još nije posvuda praksa.

Pravoslavne Crkve

Također Pravoslavne Crkve su mišljenja da su kruh i vino uistinu tijelo i krv Kristova. Pravoslavna liturgija ima paralele sa židovskim bogoslužjem u hramu. Za razliku od rimokatoličkog nauka o euharistiji pravoslavna teologija ne poznaje konkretnu formulu po kojoj svećenik izvršava pretvorbu. Misterij euharistije događa se po liturgiji kao cjelini pri čemu zaziv Duha Svetoga nad darove ipak ima središnje značenje. Pravoslavna Crkva ne poznaje filozofsko objašnjenje o načinu na koji se pretvorba događa. Izraz transsupstancijacija se obično ne upotrebljava, a djelomično se čak i eksplicitno odbacuje. Euharistija vrijedi kao žrtva, točnije kao uprisutnjenje žrtve Kristove.

Primanje euharistije od ne-pravoslavaca je nemoguće, jer prema pravoslavnom vjerovanju Crkva su oni koji primaju euharistiju, i na taj način nepravoslavni pričešću postaju automatski pripadnici Pravoslavne Crkve. Kada vjernik želi primiti euharistiju obično se mora prijaviti dan ranije svećeniku. Ovo vrijedi prije svega za strance koje svećenik ne poznaje osobno. Prisutnost vjernika je jednako tako važna za slavlje euharistije kao i prisutnost samog svećenika – euharistijska liturgija bez vjernika je jednako nemoguća kao i bez svećenika. Svećenik smije slaviti euharistiju najviše jednom dnevno. Euharistija se smije slaviti u svakoj pojedinoj crkvi najčešće jednom dnevno. I također vjernik smije najviše jednom dnevno sudjelovati na euharistiji. Dnevna pričest je kod pravoslavaca također i za svećenika prilično neuobičajena. Obično se i svećenici pričešćuju jednom tjedno. Svi kršteni pravoslavci smiju primati pričest također i mala djeca iz razloga što Pravoslavna Crkva vjeru razumije u smislu povjerenja, a ne spoznaje. Za takvu vjeru su i mala djeca sposobna. Dakako neke Crkve zahtijevaju od odraslih pričesnika potpunu sakramentalnu ispovijed večer prije. To je dovelo prakse da u nekim pravoslavnim crkvama odrasli primaju pričest samo nekoliko puta godišnje a inače sudjeluju u euharistiji samo kao promatrači. U današnje vrijeme ima mnogo nastojanja da se ponovno oživi praksa tjedne pričesti.

U Pravoslavnim Crkvama kruh koji se posvećuje je napravljen od kvasnog kruha koji je za vrijeme pečenja označen kršćanskim simbolima. Kvasni kruh označava prispodobu o Kraljevstvu Božjem, vino koje se rabi u euharistiji je obično crveno i miješa se s jednom trećinom kipuće vode tako da se dobije tjelesna temperatura «bevande» kojom se služi misa. Kruh i vino se prije podjele vjernicima pomiješaju u jednom zlatnom kaležu i onda se ta smjesa s malom zlatnom žlicom dijeli vjernicima. Ako preostane, taj ostatak svećenik jede još za vrijeme liturgije, ne čuva se. Kao što čuvanje nije uobičajeno, tako ni čašćenje euharistijskog kruha nije uobičajeno izvan liturgije. Pravoslavna Crkva ne poznaje tijelovske procesije. Samo ako se pričest nosi nekom bolesniku koji je u krevetu, odvaja se dio kruha koji se ne mješa s vinom. Preostali, vanjski dio kruha kojeg se blagoslovi ali ne konsekrira (tzv. Antidoron) dijeli se nakon liturgije vjernicima koji ga odmah pojedu ili ponesu kući. Taj blagoslovljeni kruh mogu konzumirati i ne pravoslavni vjernici.

Luterani

Martin Luther je kritizirao pojedina mjesta rimokatoličkog poimanja sakramenta euharistije. Pri tome se pozivao na evanđelje i na svoje interpretacije evanđelja. Njegovo kritika je najviše pogađala rimokatoličko poimanje mise kao žrtve i nauk o transsupstancijaciji.

Lutherovi argumenti protiv rimokatoličkoga poimanja misne žrtve

Kod katolika je misa shvaćena kao žrtva koju svećenik prinosi Bogu. Luther ponovno postavlja milosni karakter mise u kojem vjernicima na večeri Gospodnjoj milost po smrti Kristovoj biva podijeljena od svećenika. Prije svega iz tog razloga je za njega rimska misa predstavljala "najveći i najstrašniji zločin od svih papinskih bezbožništva".

Sakrament je bio samo pod jednom prilikom podjeljivan vjernicima. Umjesto toga je Luther zahtijevao podjelu pričesti po uzoru na posljednju večeru gdje su svi pili iz kaleža.