Anđeoska tvrđava (tal. Castel Sant' Angelo; u prošlosti Mole Adrianorum ili Castellum Crescentii od 10. do 12. stoljeća), također poznata i kao Hadrijanov mauzolej, antička je građevina i spomenik u Rimu, smještena na desnoj obali Tibera nasuprot Anđeoskog mosta (u prošlosti: Pons Aelius). Tvrđava je smještena između četvrti Borgo i Prati nedaleko od Vatikana i povezana je s državom Vatikan kroz podzemni prolaz „passetto”. Nekoliko je puta temeljito preinačena u srednjem vijeku i renesansi.
Anđeoska tvrđava je državna imovina talijanske države i danas ima status muzeja. Od prosinca 2014. njime upravlja talijansko Ministarstvo kulturnih dobara i kulturnih djelatnosti putem Muzejskoga kompleksa Lazio, a od prosinca 2019. preko Uprave državnih muzeja Rima.
Godine 2022. spomenik je posjetilo 966 623 ljudi, što ga čini jednim od najposjećenijih muzeja u Italiji.
Povijest Antika mini|Maketa Hadrijanova mauzoleja. Godine 135. rimski car Hadrijan dao je nalog arhitektu Demetrianu da osmisli i izgradi pogrebni mauzolej za cara i njegovu obitelj. Hadrian je bio nadahnut modelom Augustova mauzoleja, ali htio je da njegov mauzolej bude divovskih dimenzija. Radovi su trajali nekoliko godina i građevinu je dovršio Antonin Pio 139. Izgrađen je ispred zaravni Campus Martius, s kojom je spojen posebno izgrađenim mostom pons Aelius. Mauzolej je imao kvadratnu bazu nekoć obloženu mramorom iz Carrare i ukrašenu frizom od volovskih glava (Bucrani), te kutnim pilastrima. Na frizu okrenutom prema rijeci bila su uklesana imena careva koji su ondje pokopani. Također na ovoj strani bio je ulazni luk posvećen Hadrijanu, a ulaz u građevinu (dromos) bio je u cijelosti obložen žućkastim afričkim mramorom (marmor numidicum).Iznad kvadratne baze izgrađeno je valjkasto tijelo mauzoleja od magmatske stijene peperina vezane cementnim opusom (opus caementicium) i obložen travertinom i kaneliranim pilastrima. Na njegovu krovu bio je zemljani nasip u obliku brda zasađen drvećem i ukrašen mramornim kipovima, koji su krasili obod mauzoleja. Dijelovi tih kipova i danas su očuvani. Najočuvaniji pronađeni kip je tzv. Faun Barberini. Na vrhu zemljanoga nasipa nalazila se velika brončana dvokolica (kvadriga) kojom upravlja car Hadrijan, prikazan kao bog Sunca Apolon. Cijeli mauzolej bio je opasan zidom kojemu se pristupalo brončanim ulazom ukrašenim pozlaćenim brončanim paunovima, od kojih se dva čuvaju u Vatikanu. Iznutra su otvori na zidovima osvjetljavali spiralno stubište od opeke prekriveno mramorom, koje je polaganim usponom povezivalo ulaz ili dromos s pogrebnom ćelijom smještenom u središtu mauzoleja. Pogrebna ćelija je kvadratnoga tlocrta i u potpunosti prekrivena višebojnim mramorom. Nadvisuju je dodatne dvije prostorije, vjerojatno također korištene kao grobne ćelije.
U mauzoleju su bili smješteni posmrtni ostaci cara Hadrijana, njegove supruge Vibije Sabine, cara Antonina Pia, njegove supruge Faustine starije i njihove troje djece. Tu su smješteni i ostaci Luciusa Aeliusa Cezara koji je umro nekoliko mjeseci prije nego što je postao carem, zatim cara Komoda, cara Marka Aurelija i njegove troje djece, cara Septimija Severa, njegove supruge Julije Domne i njihove djece careva Gete i Karakale.Lawrence Richardson, Jr., Mausoleum Hadriani, A New Topographical Dictionary of Ancient Rome, JHU, 1992, ISBN 0-8018-4300-6, str. 249.
Spajanjem mauzoleja s Aurelijanovim zidinama mauzolej je djelomično izgubio svoju funkciju, postavši dijelom obrambenog sustava grada.
Od srednjeg vijeka do 19. stoljeća mini|Tvrđava i most Viktora Emanuela II. Godine 403. car Zapadnoga Rimskog Carstva Honorije spojio je zgradu s Aurelijanovim zidinama. Od tog trenutka građevina je izgubila svoju izvornu funkciju grobnice postavši utvrda u obrani Rima, izbočeni bedem s onu stranu rijeke Tiber. Tada se mauzolej u pisanim zapisima prvi put spominje pod izrazom castellum (hrv. dvorac, tvrđava). Tvrđava je uvelike zaslužna za očuvanje i spas vatikanskoga područja od pljačke Alarikovih Vizigota 410. i Gajzerikovih Vandala 455. godine. U potonjoj su obrani grada Rimljani bacali na napadače sve što im se našlo pri ruci, čak i kipove. Jedan od tih kipova je 1624. godine pronađen potpuno očuvan u jarku tvrđave. Bio je to tzv. Faun Barberini koji je dobio ime po kardinalu Francescu Barberiniju koji ga je prisvojio i držao u svojoj zbirci umjetnina.Claudio Rendina, La grande guida dei monumenti di Roma, Roma, Newton & Compton Editori, 2002, str. 184. Početkom 6. stoljeća car Teodorik Veliki koristio je tvrđavu kao zatvor.Tina Squadrilli,Vicende e monumenti di Roma, Staderini Editore, 1961, Roma, pag. 248
Prema predaji, današnji je naziv tvrđava dobila 590. godine kada je Rimom harala kuga, a papa Grgur I. odlučio je organizirati svečanu pokorničku procesiju. Dok je papa na čelu procesije prelazio preko Elijevog mosta (danas Anđeoskog mosta) ukazao mu se arkanđeo Mihael na vrhu tvrđave kako sprema svoj mač u korice, što je protumačeno kao nebeski znak skorog kraja epidemije. Od tog je trenutka Hadrijanov mauzolej dobio ime "Anđeoska tvrđava" (tal.: Castel Sant'Angelo), a na njegovu vrhu podignuta je crkva posvećena "sv. Anđelu usque ad caelos".Cfr. Liutprando di Cremona, Antapodosis, III 45. U 13. stoljeću na vrhu tvrđave podignut je kip s likom anđela u činu spremanja mača u korice.Willy Pocino, Le curiosità di Roma, Roma, Tradizioni italiane Newton, 2009, str. 91. - 92. Danas se u Kapitolskim muzejima čuva kružni kamen s otiscima stopala koje je prema predaji utisnuo arkanđeo Mihael kad je sletio s nebesa na tvrđavu da navijesti kraj pošasti. lijevo|mini|Pogled na područje Anđeoske utvrde na slici s kraja 17. stoljeća. U drugoj polovici 10. stoljeća dvorac je prešao u ruke plemićke obitelji Crescenzi i ostao njihovim vlasništvom čitavo stoljeće, tijekom kojega su ga građevinski ojačali do te mjere da su tvrđavi dali svoje ime: Castrum ili Castellum Crescentii. Anđeoska tvrđava dugo se poistovjećivala s tim imenom, čak i nakon prijenosa vlasništva na obitelj Pierleonijevih, a zatim na obitelj Orsinijevih, kojima ga je vjerojatno prodao papa Nikola III. podrijetlom iz iste obitelji. Orsinijevi vladaju dvorcem do otprilike 1365., nakon čega ga opet vraćaju Crkvi.Claudio Rendina, str. 185.; Pio Pagliucchi, I Castellani del Castel S. Angelo di Roma. Con documenti inediti relativi alla storia della Mole Adriana tolti dall’Archivio Segreto e da altri archivi, I, Roma, 1906, str. 3. - 27.
S obzirom na glas o neosvojivosti dvorca i njegove blizine Bazilici svetog Petra, Papa Nikola III. odlučio je djelomice prenijeti apostolsko sjedište tada u Lateranskoj palači, za koju je ocijenio da nije sigurna, u Anđeosku tvrđavu. S ciljem dodatnog jačanja sigurnosti, dao je izgraditi dugi podzemni hodnik (tzv. passetto), koji je služio kao zaštićeni prolaz za papu od Bazilike svetog Petra do tvrđave. Godine 1527. prolaz je iskorišten za bijeg pape Klementa VII. pred vojskom Karla V. Bježeći, veliki dio Švicarske garde, tj. papinske vojske, izginuo je braneći papu. Danas članovi Švicarske garde polažu prisegu na isti datum kada se to dogodilo, 6. svibnja svake godine u spomen ovog tragičnog događaja.
Godine 1367. ključevi zgrade predani su papi Urbanu V. kao jedan od načina da ga se nagovori na povratak u Rim iz progonstva u Avignonu. Od tog će se trenutka sudbina Anđeoske tvrđave neraskidivo povezati sa sudbinom papa. Zbog svoje čvrste i utvrđene strukture, pape će ju koristiti kao utočište u trenucima opasnosti, za smještaj Vatikanskog arhiva i riznice, te kao sud i zatvor. U doba renesanse tvrđava je služila kao zatvor, a zatim vojarna. U njoj su bile zatočene čuvene ličnosti kao Giordano Bruno i Alessandro Cagliostro.
Godine 1379. bijesno stanovništvo Rima teško je oštetilo dvorac u borbi protiv francuskog garnizona kojeg je Urban V. ostavio kao stražu unutar dvorca. Obnovu je 1395. godine započeo papa Bonifacije IX. koji je po rješenjima vojnoga arhitekta Niccolòa Lambertija dao izvesti niz zahvata za jačanje obrambene strukture dvorca. Ulaz u dvorac postao je moguć samo preko pristupne rampe i pokretnog mosta. Na vrhu zgrade obnovljena je kapela posvećena arkanđelu Mihaelu. mini|Pogled na dvorac s mosta Viktora Emanuela II. U sljedeća četiri stoljeća intervencije i transformacije nizale su se jedna za drugom: Nikola V. (1447. – 1455.) dao je izgraditi i urediti prvu pravu papinsku rezidenciju unutar tvrđave i izgradio tri bastiona na uglovima vanjskog četverokuta. Obnovio je i Anđeoski most, čija se kamena ograda urušila pod težinom svjetine tijekom jubilarnih događanja. Papa Aleksandar VI. Borgia povjerio je arhitektu Antoniju da Sangallu starijem daljnje fortifikacijske radove, nakon čega je građevina poprimila karakter pravog vojnog uporišta u skladu s najsuvremenijim principima "moderne fortifikacije": izgrađena su četiri peterokutna bastiona posvećena svecima evanđelistima. Nove utvrde usklađene su s prethodno izgrađenim strukturama pod Nikolom V. Kako bi osigurao još veću kontrolu nad pristupom dvorcu, papa Aleksandar VI. je kod ulaza na most dao podići još jednu cilindričnu kulu, te dao iskopati i urediti obrambeni jarak ispunjen vodama Tibera.
Radovi koje je naručio Aleksandar VI. nisu bili usmjereni samo na jačanje obrambene strukture zgrade. Papa je dvorac obogatio novim odajama ukrašenim freskama Pinturicchia, te dao podići vrtove i fontane. Tijekom svog pontifikata Aleksandar VI. je dvorac u kojem je volio boraviti pretvorio u raskošnu palaču u kojoj je organizirao domjenke, zabave i kazališne predstave. Kronike tog vremena opisuju papinsku rezidenciju kao luksuznu i raskošnu, ali ona nije sačuvana. Srušio ju je 1628. Urban VIII. kako bi oslobodio mjesto za nove utvrde. Fortifikacijski radovi Aleksandra VI. omogućili su papi Klementu VII. 32 godine kasnije uspješni sedmomjesečni otpor opsadi postrojbi Karla V., koji je 6. svibnja 1527. zauzeo i opljačkao Rim.
Godine 1525. Klement VII. dao je sagraditi unutar dvorca prvu privatnu kupaonicu toga doba: tzv. "peć" (tal.: La Stufa). Prostorija je oslikana freskama sa svjetovnim motivima (dupini, školjke, nimfe, kupidi, mitološki likovi) koja je i danas očuvana i može se posjetiti. U sobi se nalazila kada, u koju se ulijevala vruća voda iz danas izgubljenog brončanog kipa nage Venere.Willy Pocino, op. cit., str. 94. Pljačka Rima u potpunosti je uvjerila pape u neosvojivost dvorca, stoga su mnogi poduzeli grandiozne fortifikacijske radove i uredili ondje službenu papinsku rezidenciju. Godine 1542. Pavao III. dao je nalog arhitektima Raffaellu Sinibaldiju da Montelupo i Antoniju da Sangallo mlađem da osmisle temeljito preuređenje papinskih prostorija, ukrase kojih je izradio Perino del Vaga i Luzio Luzi uz suradnju Livija Agrestija iz Forlìja. Izgradnja velikog peterokutnog bastionskog zida oko čitave građevine bilo je posljednje značajno fortifikacijsko ojačanje. Izgradnju zida započeo je papa Pavao IV. ( 1555. – 1559.), a dovršen je prema nacrtima arhitekta Francesca Laparellija.
Godine 1630. papa Urban VIII. dao je srušiti sve prednje utvrde, uključujući i Borgijinu kulu između mosta i dvorca, te premjestio glavni ulaz desno od linije mosta. Dao je izgraditi i veliki prednji fortifikacijski zid.Claudio Rendina, op. cit., str. 188. Između 1667. i 1669. papa Klement IX. dao je postaviti deset mramornih kipova anđela duž Elijevog mosta, koji od tada mijenja ime u Anđeoski most.Claudio Rendina, op. cit., str. 188. U 19. stoljeću dvorac je promijenio ime u Forte Sant'Angelo i služio je isključivo kao politički zatvor.Claudio Rendina, op. cit., str. 188. - 189.
Od ujedinjenja Italije do danas