mini|desno|300px|Redoslijed oslobođenja država mini|lijevo|200px|Bitka kod Caraboba Borba za neovisnost Latinske Amerike proces je čiji se glavni dio odigrao između 1810. i 1820. godine i predstavlja oslobađanje španjolskih, portugalskih i francuskih kolonija od vlasti metropola i formiranje samostalnih država. Na ovaj proces utjecaj su imali kako događaji unutar kolonija tako i međunarodni događaji, prije svega pojava prosvjete i Francuska revolucija, Američki rat za neovisnost i Napoleonovo zaposjednuće Španjolske.

Ova se borba ne može usporediti s procesom dekolonizacije koji se odvijao sredinom 20. stoljeća u Africi i Aziji. Iako je u oba slučaja riječ o emancipaciji naroda, ratovi za neovisnost u Latinskoj Americi nisu bili ratovi potlačenih i tlačitelja, već ljudi istog društvenog statusa, čija je borba predstavljala sudar vladajuće strukture kolonija s metropolom. U procesima koji su se odigrali u Africi i Aziji sukobili su se kolonijalni gospodari i potlačeno stanovništvo koje je ustalo protiv takvog sustava.

Početak i završetak procesa borbe za neovisnost Latinske Amerike povjesničari smještaju u različite vremenske okvire. Najveći broj se slaže da to razdoblje traje oko pola stoljeća, od sedmog desetljeća 18. do trećeg desetljeća 19. stoljeća (osim Kube, koja je stekla neovisnost dosta kasnije, 1898.), to jest, od vidnih idejno-političkih utjecaja revolucionarne misli Europe do međunarodnog priznanja latinskoameričkih država. Ovi događaji nastavit će se građanskim ratovima i sporom stabilizacijom.

Gospodarski, socijalni i politički procesi koji su doveli do oslobađanja ne događaju se istodobno u svim dijelovima Latinske Amerike, niti su oni neposredno povezani istim neposrednim uzrocima. Naprotiv, dijele ih vremenske, etničke i socijalne razlike i izrazit lokalizam.

Rat za neovisnost u Latinskoj Americi vode potomci bijelih doseljenika (kreolci) protiv metropole kao secesionistički rat i to je uglavnom samo njihova borba oko vlasti, a ne i borba širokih slojeva naroda. Indijanci, crni robovi i slobodni crnci nisu ostvarivali vlastite interese u tom ratu. Bili su često angažirani u interesu španjolske monarhije protiv separatizma svojih gospodara, zemljoposjednika i lokalnih vlasti. Čileanski povjesničar Jaime Eyzaguirre kao dokaz navodi da je od 87 000 rojalista (1820.) svega trećina bila iz metropole, a da je u bici kod Ayacucha od 9 000 vojnika na strani rojalista svega 500 bilo iz Španjolske.

Stanje u društvu

U kolonijalnom društvu Latinske Amerike formirane su dvije suprotstavljene imućne socijalne strukture. Na jednom kraju su bili kreolci, veleposjednici i aristokrati europskog podrijetla, ali rođeni na američkom kontinentu, veoma bogati, ali bez izravnog pristupa političkoj vlasti osim na lokalnoj razini. Ova skupina bila je suprotstavljena Španjolcima iz metropole u čijim je rukama bila politička vlast, monopol nad trgovinom, skupljanje poreza i taksi u četiri podkraljevstva i posredovanje u odlijevu bogatstva u metropolu. Obje skupine bile su nezadovoljne svojim položajem. Obespravljena skupina stanovništva, dakle Indijanci, crnci, mulati i zambosi bili su posebno nezadovoljni svojim položajem, što se odražavalo kroz nebrojene i neuspjele ustanke tijekom cijelog kolonijalnog razdoblja, koji su uvijek bili u krvi ugušeni, a vođe surovo kažnjavane. Najžešći su bili ustanci Indijanaca koji su se protezali kroz cijelo kolonijalno razdoblje, međutim, postoje oprječna mišljenja o njihovom utjecaju na početak protukolonijalnog rata u Latinskoj Americi. Dok neki povjesničari smatraju kako indijanski ustanci i bune imaju marginalan značaj za izbijanje rata za neovisnost, drugi smatraju kako su opća društvena previranja predstavljala pripremu za konačni početak rata protiv kolonijalizma.

U ovakvo društvo lako su prodrle revolucionarne ideje iz prosvjetne Europe koje su donosili bogati kreolci sa svojih putovanja i njihova djeca koja su se školovala u velikim europskim središtima. Čitale su se zabranjene knjige o enciklopedistima, reformi postojećeg društvenog poretka, prirodnim znanostima, prirodnim pravima čovjeka i drugim europskim idejama. Prosvjetne ideje o slobodi, ravnopravnosti, napretku i neovisnosti bile su poseban predmet proučavanja kreolske buržoazije i klera u španjolskim američkim kolonijama. Iako je nepismenost širokih narodnih slojeva bila velika, a španjolska metropola se trudila spriječiti širenje naprednih ideja u svojim kolonijama, vrlo brzo su se raširile ideje Rousseaua, Montesquieua i Voltairea.

Protjerivanje isusovaca mini|desno|200px|Ruševine guaranske crkve Praksa kršćanskih vjerskih redova u formiranju indijanskih komuna i uspjesi u pokrštavanju Indijanaca imali su udjela u pripremama za budući povijesni zaokret. Ta praksa je počela u 16. stoljeću s Bartolomeom de las Casasom i čuvenom raspravom u Valladolidu održanom pred Karlom V. na kojoj su po prvi put od početka kolonijalnih osvajanja iznijeti u javnost zločini konkvistadora nad Indijancima, što je ishodovalo osnivanjem prvih indijanskih kolonija. Najuspješniji od svih bili su isusovci koji su osnivali zajednice Guaranija oko rijeke Parana na teritorijima današnjih država Paragvaja, Urugvaja i sjevernog dijela Argentine. Isusovci su učinili zajednice Guaranija poptuno neovisnim i samodovoljnim entitetima, što je počelo praviti veliku smetnju, kako metropoli, tako i crkvi, i kolonijalnim vlastima. To je bio uzrok Guaranskom ratu.

Iako se Guaranski rat završio potpunom propašću guaranskih zajednica i protjerivanjem isusovaca s američkog kontinenta i kasnijim potpunim gašenjem tog vjerskog reda (1773.), isusovci su odigrali bitnu ulogu u stvaranju svjesti o prirodnim pravima čovjeka i neophodnosti borbe protiv kolonijalizma. Originalnim pristupom, sličnim socijalnom utopizmu, isusovci su od indijanskih naseobina stvorili državu u državi, snažno gospodarsko uporište koje je smetalo kolonijalnim vlastima. Poslije raspuštanja Družbe Isusove brojni su redovnici izrazili veliku postojanost, nisu napustili red i zahvaljujući pomoći drugih redova uspjeli su u iseljeništvu, najviše u Italiji i Engleskoj, nastaviti svoj intelektualni utjecaj. Usmjerili su ga na domoljubno kazivanje o nehumanom odnosu španjolskih vlasti prema Indijancima. Jezuit Juan Pablo Vizcardo napisao je čuveno Pismo svim Španjolcima. U njemu je po prvi put promicano pravo na revoluciju i neovisnost. Pismo je došlo i do Francisca Mirande, tada najvećeg zagovornika ideje o oslobađanju kolonija. Miranda je objavio ovo pismo na više jezika, otvarajući oči svjetskoj javnosti pred strahotama nasilja.

Intelektualci

Poslije progona isusovaca, škole koje su oni držali preuzeli su kreolci unoseći u njih nove sadržaje, ideje prosvjećenosti i enciklopedizma. Boravak čuvenih europskih znanstvenika u kolonijama dao je poticaj već uzburkanom intelektualnom ozračju. Počela su se stvarati udruženja intelektualaca u kojima se raspravljalo o politici, znanosti i umjetnosti. Ranije zatvoreni krugovi intelektualaca se otvaraju javnosti. Održavaju se tribine na kojima se izražava novonastalo hispanoameričko domoljublje. Broj ovakvih udruga uvećao se kada im se, osim kreolaca, pridružuju i mestici (Gvatemala, 1808. godine). Pritisak da se napusti sholastika kao pogled na svijet bio je toliko izražen da su se studenti Lime 1783. prvi put otvoreno suprotstavili službenom kandidatu za rektora predlažući jednog enciklopedista. Sva ova intelektualna previranja i promjene na neki način su pripremale tlo za konačnu pobunu.

Masoni mini|desno|200px|Simbol masona U red najznačajnijih tajnih udruga koje su organizacijski i promidžbom pripremali Rat za neovisnost bile su masonske lože. Frankomasonerija okupljala je više različitih slojeva: aristokrate, intelektualce, časnike i druge. Najpoznatije osobe iz borbe za neovisnost bili su slobodni zidari, članovi Američke lože na čelu s velikim majstorom Franciscom Mirandom. San Martin je organizirao ložu Lautaro u Buenos Airesu (1812. – 1815.) koja je bila pod utjecajem masonerije iz Londona i koja se zalagala za ispunjavanje ciljeva američke Deklaracije o neovisnosti. Masonske lože, djelujući uvijek tajno, organizirale su Veliku američku udrugu, Udrugu viteza razuma i druge udruge. Preko njih su širili ideju otpora apsolutizmu i organizirali vojne pobune.

Pobune koje prethode ratu za neovisnost

Pobune i ustanci veoma česti tijekom tri stoljeća kolonijalne vlasti. Pobunjenici nisu imali za cilj neovisnost kolonija, ali su stvarali uvjete čije sazrijevanje dovodi do secesije. Svi ustanci i pobune u Latinskoj Americi tijekom kolonijalne vlasti mogu se svrstati u tri kategorije: ustanci Indijanaca, izazvani eksploatacijom i ugnjetavanjem, ustanci robova koji su imali za cilj ukidanje ropstva i ustanci kreolaca. Cilj ovih posljednjih sve do 18. stoljeća bilo je rasterećenje od prevelikih nameta, prosvjed protiv zloporaba vlasti, samovolje pojedinaca, monopola i aristokratskih povlastica, te nisu bili usmjereni protiv monarhije i kolonijalne vlasti.

Pobune Indijanaca mini|desno|200px|Smaknuće Tupaka Amarua II. Najstariji su bili ustanci Indijanaca Perua. Prvi je podigao još 1536. Manko Inka Jupanki protiv porobljavanja, nositelj vladajuće dinastije i jedan od nasljednika posljednjeg cara Inka, Atahualpe. Ustanak je bio masovan i vođen je s promjenjivom ratnom srećom. Ustanici su postigli znatne uspjehe i čak je kratkotrajno obnovljen suverenitet države Inka, iako na dosta manjem teritoriju. Nakon pogibije, Manka su naslijedili njegovi sinovi Titu Kusi Jupanki i Tupak Amaru I. i kada su oni poraženi ustanak je ugušen. Među borbenim plemenima Kečua i Ajmara oni su postali simbol otpora.

Araukanci su uspješno dizali pobune na teritoriju današnjeg Čilea. Slično njima činili su i rudari u Novoj Španjolskoj, Meksiku (1598.), u Tukumanu (1655.), zatim crnci u rudnicima zlata na teritoriju današnje Venezuele. Od sredine 17. stoljeća žarišta ustanaka premještaju se u Novi Meksiko, a uzroci su osim spomenutih i nasilno pokrštavanje. Najveći među ustancima počeo je 1680. i tijekom njega je razorena prijestolnica Santa Fe. Ustanak je trajao 12 godina.

U 17. stoljeću španjolska vlast u kolonijama ozbiljno je uzdrmana ustancima i neredima. Jedan od ustanaka u Asuncionu, poznat kao Ustanak paragvajskih komunara (1724. – 1725.) najveći je do tada sudar pobunjenika i centralističke vlasti. Vodio ga je isusovac José Antequera koji će postati simbol borbe protiv kolonijalne vlasti. Antequera i njegov nasljednik Ferdinand Mompó su, prema nekim istraživačima, definirali prava čovjeka pola stoljeća prije Lincolna i Francuske revolucije. Od njih je poteklo geslo da je autoritet naroda iznad autoriteta kralja. Komunarske simbole koristili su za svoje ciljeve i kreolci koji su smanjenje poreskih nameta, slobodnu trgovinu i ukidanje vojne obveze.

U Venezueli 1749. ustanak malih proizvođača kakaovca protiv monopola uvjerljivo je govorio da je proširena osnova socijalnog prosvjeda. Slično se događalo i u sjevernoj Argentini 1752., u Limi 1750. kada je izbio ustanak indijanskih poglavica. Na Yukatanu su 1765. ustanici proglasili novog kralja Maja, iste godine je izbio ustanak u Quitu, Novoj Španjolskoj 1867., u Čileu, Novoj Granadi i Peruu protiv nameta dižu se komunari 1776. godine. U kreolaca javlja se suosjećanje za indijansku sudbinu i dolazi do međusobnog približavanja.

Slične, ali ne i tako brojne urote i pobune, javljaju se i u Brazilu. Najpoznatija je urota tajnog društva neposlušnih rudara iz 1789. godine u rudnicima Minas Geraisu pod vodstvom Silve Xaviera zvanim Tiradentes. U ime rudara tražena je neovisna republika, slobodna trgovina i sve ono što je bilo u skladu s liberalnim stremljenjima tog vremena. Urotu su podržali brazilski pjesnici Da Costa, Antonio Gonzaga i drugi. Otkrivena je i sasječena u korijenu, a spomenuti pjesnici su prognani.