Ljudi su jedna od rasa u Tolkienovoj mitologiji. Oni su djeca Ilúvatarova. Vilenjaci su ih prozvali Atanima, Drugima, i Holdorima, SljedbenicimaTolkien, J.R.R., Húrinova djeca, 1. izd., Algoritam, Zagreb, 2007., , str. 18. jer su se u Međuzemlju pojavili nakon njih.

Povijest

Prvo doba

Najmlađa rasa na Ardi (osim možda hobita) probudila se u Hildórienu, na dalekom istoku, u vrijeme Prvog izlaska Sunca. Noldori su se prije mnogo vremena vratili u Beleriand iz Valinora. Prvih tristo godina i više ljudi su putovali na zapad da bi došli do Modrog gorja. Valari ih nisu posjetili niti pozvali u Valinor. Ljudi ih nisu razumjeli i bojali su ih se, bivajući toliko različiti od njih. Najbrže su se izmiješali s Mrkim vilenjacima, kojima su postali pratioci. Kada je pleme Bëora Starog, jednog od Triju ljudskih kuća, prešlo Modro gorje, nastanili su se oko izvora Thalosa u Ossiriandu, gdje ih je pronašao Finrod Felagund i poveo ih, na zahtjev Zelenih vilenjaka iz Ossirianda, u njihov novi dom, pokrajinu Estolad, Tabor, koja se nalazila istočno od Doriatha, između rijeka Celon i Gelion. Nakon Bëorova plemena, u Beleriand su pristigli Haladini, drugo ljudsko pleme, koje se nastanilo u Thargelionu. Zadnje je pristiglo Marachovo pleme, koje se naselilo istočno i južno od ova dva prethodna plemena, na mjestu gdje Patuljačka cesta prelazi Gelion. Ova tri plemena su bila najveća i najbrže su se izmiješali s vilenjacima Belerianda, pa su ih prozvali Edaini, i bila su tri plemena Prijatelja vilenjaka. Nakon nekog vremena ljudi su poželjeli otići dalje na zapad, što su mnogi i učinili, malo-pomalo, tako da se Bëorovo pleme naselilo u Dorthonionu, a Marachovo pleme se razdijelilo i najveći dio je otišao na obronke Ered Wethrina, ali manji dio je naposljetku završio u Hithlumu. Narod Haladina još uvijek je boravio u Thargelionu, no, nakon napada Morgothovih orka u kojem je mnogo Haladina stradalo, vođa tog plemena, žena po imenu Haleth, povela ih je na zapad do drugih ljudskih plemena. Tada su se naselili u šumi Brethil, zapadno od Doriatha, i bili su poznati kao Halethin narod. U toj velikoj seobi mnogi ljudi iz svih plemena, a najviše iz Marachova, odvojili su se i nestali bez traga, neki natrag na istok Međuzemlja, neki na jug. Kasnije su neki postali odvojeni narodi.

Ljudi su poslije toga stalno rasli i brojem i umom, kao i vilenjaci. No, kada su došla mračna vremena za Beleriand, nakon Dagor Bragollacha, a Morgothovi orci zauzimali sve više teritorija, broj ljudi naglo je opao, a narodi su se razdvojili i postali raštrkani. U ovo se vrijeme spominju Barahirovi podvizi u Dorhonionu gdje je s malo ljudi uporno odolijevao Morgothu. Morgoth je, s druge strane, ljudima nudio titule i posjede kako bi mu se pridružili, no ljudi su se pokazali otpornijima na njegovo zlo nego što je on mislio. U to vrijeme u Beleriandu su se pojavili Mrki ljudi. Mnogi su od njih potpali pod Morgothovu vlast, postavši njegove sluge i uhode. Edaini i Istočnjaci nisu bili u dobrim odnosima, jer Istočnjaci nisu bili skloni ratovanju, pa tako nisu ni došli u pomoć Kućama Edaina dok je Morgoth napadao sa sjevera. Nakon Nirnaeth Arnoediada ljudi i vilenjaci su se otuđili (osim ljudi iz Triju kuća), zbog toga što su ljudi, pod vodstvom Ulfanga izdali vilenjake napavši ih iz zasjede s boka. Usprkos toj izdaji, Edaini su učinili mnoga junačka djela u ratu protiv Morgotha. A krajem Prvog doba, kada je Morgothova pobjeda već bila izvjesna, Eärendil Pomorac se otisnuo preko Velikog mora tražeći zemlju Valara kako bi ih molio da pomognu ljudima u Međuzemlju. Nakon mnogih opasnosti i dugog putovanja našao je Valinor i pokrenut je Gnjevni rat kojim je Beleriand urušen, a Morgoth bačen izvan granica svijeta.

Vilenjaci su u početku dali mnoga imena ljudima, kao što su Atani (Drugi narod), Hildori (Sljedbenici), Apanónar (Poslije-rođeni), Engwar (Boležljivi), Fírimar (Smrtnici), Híni Ilúvataro (Ilúvatarova djeca), Otimači, Stranci, Nedokučivi, Samo-prokleti, Nezgrapni, Noćni plašljivci, Sunčeva djeca i još mnoga imena.

Drugo doba

Nakon Gnjevnog rata, Edainima je načinjen novi dom, koji nije stajao ni u Međuzemlju, ni u Valinoru. Bio je to otok Andor (Darovana zemlja) na kojem su otada trebali živjeti. Kada su pristigli, na njemu su osnovali svoje kraljevstvo Númenór. Ti Edaini koji su dospjeli do Númenóra bili su početak naroda koji je poznat pod imenom Dúnedaini. U Drugom dobu najviše ima spomena o kraljevstvu Númenór, pošto su ostali ljudi u to vrijeme živjeli u Međuzemlju koje je još uvijek vrvjelo od Morgothovih uhoda i izopačenih bića. Tako su mnogi ljudi u Međuzemlju i sami postali iskvareni, dok su Edaini u to doba doživjeli svoj najveći procvat i u to vrijeme se najviše približili Eldarima. U početku su se Númenórejci vraćali u Međuzemlje kako bi poučavali i pomagali onima (donoseći im kukuruz, vinovu lozu, učivši ih poljoprivredi i obrtima) koji su ostali tamo, s vremenom sve više su dolazili kako bi porobljavali i skupljali danak, a ne poučavali. To je vrijeme nastanka mnogih utvrđenih gradova na zapadnim obalama Međuzemlja. Otada je ljudski strah od smrti sve više rastao, a Númenórski kraljevi bivali sve ponosniji. Kada su sami prouzročili svoju propast, gotovo svi Númenórejci su izginuli u Eruovom bijesu kojim je potopio njihovo kraljevestvo. Nekolicina ih se ipak spasila i oni su pobjegli u Međuzemlje, miješajući se s lokalnim stanovništvom u Trećem dobu.

Ti ljudi su doplovili u Međuzemlje sa zapada pod vodstvom Elendila i njegovih sinova, Isildura i Anáriona. Za vrijeme njihovog prelaska prego Velikog mora, podigla se velika oluja, tako da su im se brodovi razdvojili. Elendil je završio u Lindonu, na sjeveru Međuzemlja. Osnovao je svoje kraljevstvo Arnor u Eriadoru. Tamo su podigli velike kamene gradove Fornost, Cardolan, prijestolnicu Annúminas, kule na Emyn Beraidu i Amon Sulu. Isildura i Anáriona oluja je odnijela dalje na jug, gdje su osnovali kraljevstvo Gondor s glavnim gradom Osgiliathom na Anduinu. Također su sagradili i dvije kule, jednu na obroncima Bijelog gorja, Minas Anor, gdje je obitavao Anárion; i drugu, za Sumračnim gorjem, Minas Ithil, Isildurov dom. Mnogo drugih građevina je izgrađeno u to doba: Argonath, Aglarond i Erech, te kulu Orthanc, sagrađenu od neslomljive stijene. Međutim, prosperitet koji je vladao u Gondoru nije došao bez cijene; naime, u Međuzemlju su još obitavali drugi narodi ljudi koji nisu potjecali od Edaina. To su bili Haradrimi i Divlji ljudi iz šume. U Angmaru, na dalekom sjeveru, Kralj-vještac je okupljao Brđane i Istočnjake kako bi pustošili sjevernim kraljevstvom.

Za to vrijeme Sauron je pomoću devet prstenova pod svoju vlast stavio devet ljudskih kraljeva, porijeklom većinom iz Umbara i Harada. Oni su postali vrlo moćni u svoje vrijeme, no samo da bi još brže propali, jer njihovi životi ne završavaju nego se svode na nepodnošljivo postojanje. Tih devet kraljeva je postalo devet prstenovih utvara, Nazguli. Kada je učvrstio svoju vlast u Mordoru, objavio je rat Gondoru i zauzeo Minas Ithil (koji se nakon toga naziva Minas Morgul). Jedini način da se Sauron porazi bio je taj da se svi slobodni narodi Međuzemlja ujedine kako bi ga zaustavili. Vilenjaci pod vodstvom Gil-galada i ljudi pod Elendilom tada su se posljednji puta ujedinili kako bi nakon sedam godina opsade konačno porazili Saurona. Tijekom te opsade mnogi su i ljudi i vilenjaci poginuli, sam Elendil, Gil-galad, pa i Isildurov brat Anárion. Taj događaj označava kraj Drugog doba.

Treće doba

Kako je Treće doba započelo uništenjem Saurona, mnogi ljudi su se tada okrenuli od zla i pridružili se Isilduru, koji je tada vladao Gondorom. No, još je i mnogo ljudi ostalo pod Sauronovom sjenkom, mrzeći kraljevstva Zapada. No, u cjelini, broj ljudi se smanjivao, tako da u vrijeme osmog Isildurovog nasljednika, Eärendura, Dúnedaini su bili podijeljeni na male kneževine i vlastelinstva boreći se između sebe, pošto jednostavno nije bilo dovoljno ljudi koji bi nastavali ogromne gradove koji su bili potrebni za vrijeme Elendila, propadanje Arnora bilo je neizbježno. Dúnedaini su na kraju postali malobrojni, lutajući u divljini. Na jugu je kraljevstvo Gondor neko vrijeme još raslo i razvijalo se, da bi kasnije također stalo propadati kao i Sjeverno kraljevstvo. Gondor je stajao kao bedem od Mordora koji je branio Međuzemlje, tako da je njegovu slabost iskoristio Sauron kako bi se ponovno vratio u Mordor. Nakon smrti Eärnura, 34. gondorskog kralja, kraljevstvo je ostalo bez nasljednika, pa je vlast preuzela dinastija Namjesnika iz kuće Mardila Vjernog. U vrijeme Ciriona, dvanaestog namjesnika s Rohirrimima, Gospodarima konja s dalekog sjevera, Gondor je uspostavio savezništvo, i poklonio im zemlju sjeverno od Bijelog gorja kako bi se tamo nastanili, kao nagradu za njihovu pomoć u obrani od navale Istočnjaka. Otada je na posjedima prije poznatima kao Calenardhon vladavina kraljevstva Rohan.

Takvo se stanje nastavljalo, Sauron je jačao, a kraljevstva ljudi su slabjela, sve do rata za Prsten. Tada je, intervencijom svih naroda, pa tako i Valara, Sauronu došao kraj. Dúnedain Aragorn, potomak Isildura, okrunjen je tada kao kralj Elessar, vladajući Gondorom i Arnorom. U to doba u Arnoru su obnovljeni sjaj i slava, a tako i Gondoru.

Rodovi ljudi Brojna su plemena ljudska u Međuzemlju - ovdje ćemo navesti neka od njih:

Numenor

Nakon Gnjevnog rata, Edainima je načinjen novi dom, koji nije stajao ni u Međuzemlju, ni u Valinoru. Bio je to otok Andor (Darovana zemlja) na kojem su otada trebali živjeti. Kada su pristigli, na njemu su osnovali svoje kraljevstvo Númenór. Ti Edaini koji su dospjeli do Númenóra bili su početak naroda koji je poznat pod imenom Dúnedaini. Númenórejcima je podaren vrlo dug život i nikakve bolesti nisu poznavali. Rasli su u mudrosti i slavi, a i u visinu; ali, ne i toliko brojem. Na sredini otoka, na velikoj planini Meneltarmi stajalo je veliko svetište, posvećeno Eruu, i to je bio jedini hram u tom kraljevstvu. Prvi kralj Númenóra bio je Elros, koji je doživio petsto godina, a na vlast je došao kad je imao devedeset godina. U doba Númenóra postojalo je prijateljstvo ljudi i vilenjaka iz Valinora. Od njih, ljudi su naučili mnogo o zanatima, umjetnosti, pismima... Númenórejci su se izvještili u izradi oružja, no kako su u početku bili miroljubiv narod, okrenuli su se više brodogradnji. U zlatno doba Númenórejci su postali najpoznatiji moreplovci tog vremena. Kako su imali dopuštenje plovidbe samo na istok, ne i na zapad (pošto u Valinor nisu smjeli doći), ubrzo su se proširili i na obalama Međuzemlja. U početku su dolazili miroljubivo, s ciljem da pouče i unaprijede mjesno stanovništvo, a kasnije kao uzurpatori i uzimači danaka. Ta promjena dogodila se usporedno s negodovanjem prema Valarima. Naime, kada ja Ar-Pharazôn Zlatni (kraljevi se tada više ne zovu kvenjskim imenima, nego na adunaičkom, jeziku Númenórejaca) porazio Saurona u Međuzemlju, odveo ga je natrag u Númenór. Nakon nekog vremena, strah od smrti, koja se više ne doživljava kao dar nego kao prokletstvo, potpirivan Sauronom, je dosegao svoj vrhunac, i pred kraj svog života, Ar-Pharazôn odluči svom svojom silnom vojskom i brodovljem napasti Valinor. Naposljetku je i došao do Valinora, no čim je prvi Númenórejac stupio na to posvećeno tlo, ogromna oluja se podigla. Otok i kraljevstvo Númenór bili su potpuno uništeni, a Valinor odvojen od sfera Arde. No, neki su se ipak spasili, tzv. Vjerni, koji su dobili upozorenje da napuste otok i pođu za Međuzemlje. Ti su poslije ustanovili kraljevstva u Međuzemlju i nakratko oživjeli slavu Númenóra.

Rohirrimi (Rohanci, Jahači Marke, Rohanski jahači)