Paravojne ustaške postrojbe, poznate kao „divlji ustaše”, bile su neregularne naoružane skupine povezane s ustaškim pokretom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), osobito tijekom 1941. godine. Nastajale su uz mjesne ustaške organizacije i djelovale usporedno s ustrojavanjem Ustaške vojnice. Razlikovale su se po sastavu, naoružanju, organiziranosti i motivima.

Sudjelovale su u progonima i zločinima nad civilnim stanovništvom. Ustaško nasilje pridonijelo je izbijanju i širenju ustanka protiv NDH.Barić, 2002., str. 160. Vlasti su tijekom 1941. izdavale naredbe za prestanak njihova djelovanja, ali progoni nisu prestali.Tomasevich, 2001., str. 401–402.

Nastanak i ustroj

Naoružane ustaške skupine pojavile su se već tijekom raspada Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. Okupljale su se oko lokalnih ustaških organizacija, a među organizatorima isticali su se povratnici iz emigracije. Prema povjesničaru Davoru Marijanu, čiju ocjenu prenosi Zvonimir Despot, u dokumentima iz prvih mjeseci NDH često je teško razlučiti pripadnike političke i vojne grane ustaškog pokreta.

Fikreta Jelić-Butić navodi da je početkom ljeta 1941. u formalno organiziranoj Ustaškoj vojnici bilo približno 4500 pripadnika. Za širi krug naoružanih ustaša koji su tijekom ljeta nastupali kao nositelji režima navodi procjenu od 25 000–30 000 ljudi. Većinu tih skupina Ante Pavelić naknadno je nazivao „divljim ustašama”.Jelić-Butić, 1977., str. 121–122.

Nasilje i širenje ustanka

Djelovanje neregularnih skupina odvijalo se u okviru šire ustaške politike nasilja. Alexander Korb povezuje tu politiku s nastojanjem da se uspostavi etnički homogena država. Opisuje masovna ubojstva već u travnju i svibnju 1941. te širenje napada na srpska sela u lipnju. U područjima sa slabim državnim nadzorom lokalne su oružane skupine nastojale nametnuti vlastitu prevlast.Korb, 2014., str. 107–108.

Prema Nikici Bariću, ustaški zločini pridonijeli su širenju ustanka srpskog stanovništva, najprije u istočnoj Hercegovini u lipnju 1941., a potom u Bosni, Lici i sjevernoj Dalmaciji. Korb početno ustaško masovno nasilje opisuje kao pokretač kasnijeg građanskog rata. Premda su u tom ratu zločine činile različite strane, upozorava na posebnu ulogu ustaša zbog njihova pristupa državnom aparatu, logorima i deportacijama.

Zločini nisu bili ograničeni na neregularne skupine. Jozo Tomasevich navodi da su i regularne i „divlje” ustaške postrojbe provodile teror nad Srbima, Židovima, Romima te stvarnim i navodnim protivnicima režima među Hrvatima.Tomasevich, 2001., str. 340–341. Politika režima prema Srbima imala je genocidni karakter.Tomasevich, 2001., str. 404.

Odnos prema vlastima NDH

Barić razlikuje progone koji su bili dio politike ustaškog vodstva od zločina samovoljnih, nekontroliranih skupina. Pojedini domobranski zapovjednici protivili su se takvim postupcima. Vladimir Laxa, imenovan krajem lipnja 1941. Pavelićevim opunomoćenikom za suzbijanje pobune u istočnoj Hercegovini, izvještavao je o ubojstvima civila, pljački i paležu. U izvješću od 5. srpnja velik dio odgovornosti za pobunu pripisao je samovoljnim ustaškim skupinama.Barić, 2002., str. 161.

Veze s vodstvom pokreta bile su predmet kasnijih svjedočenja. Despot prenosi tvrdnju Slavka Kvaternika da je Pavelić štitio organizatore pojedinih skupina i odobravao njihovo djelovanje. Tomasevich zaključuje da su glavnu odgovornost za nasilje snosili Pavelić i vodeći ustaše, po čijim se uputama ili uz čije se znanje ono odvijalo. Pavelićevo pripisivanje zločina kriminalnim pridošlicama, u govoru pred Saborom 28. veljače 1942., ocjenjuje kao prebacivanje odgovornosti s jezgre pokreta.Tomasevich, 2001., str. 343–344.

Pokušaji raspuštanja

Pavelić je 26. lipnja 1941. donio izvanrednu odredbu o održavanju mira i reda, a 9. kolovoza zabranio djelovanje „divljih” ustaških postrojbi. Zabranu je ponovio 27. rujna. Neki su ustaše uhićeni, a pojedini i pogubljeni, no prema Tomasevichu ni te mjere nisu zaustavile teror.

U rujnu 1941. Kvaternik je naredio obračun s takvim skupinama. Provedba je bila otežana: nakon talijanskog preuzimanja vlasti u Drugoj zoni dio ustaša povukao se iz Hercegovine u Bosnu, gdje su nastavili ubijati i pljačkati. Laxa je 11. rujna tražio njihovo uklanjanje iz Bosne.Barić, 2002., str. 162.

Despot navodi da je nakon odluke o raspuštanju Ministarstvo domobranstva zabranilo domobranstvu i oružništvu razoružavanje ustaških snaga u Bosni i Hercegovini. Provedba je prepuštena ustaškim dužnosnicima, a oružje je ostalo raspoloživo. Dio pripadnika neregularnih skupina poslije je uključen u Ustašku vojnicu. Jelić-Butić zabranu iz kolovoza tumači i kao pokušaj prebacivanja krivnje za pokolje na „divlje ustaše”, nakon njemačkih i talijanskih prigovora. Navodi da se nasilje nastavilo pod novoimenovanim ustaškim stožernicima.

Izvori

Literatura

Barić, Nikica. 2002. Položaj Srba u domobranstvu Nezavisne države Hrvatske, 1941. – 1945. Polemos, V (9–10), str. 159–175. Jelić-Butić, Fikreta. 1977. Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941–1945. Sveučilišna naklada Liber; Školska knjiga. Zagreb. Korb, Alexander. 2014. The disposal of corpses in an ethnicized civil war: Croatia, 1941–45. U: Dreyfus, Jean-Marc; Anstett, Élisabeth (ur.). Human Remains and Mass Violence: Methodological Approaches. Manchester University Press. Manchester. Str. 106–128. doi:10.7765/9781526125026.00010. Tomasevich, Jozo. 2001. War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration. Stanford University Press. Stanford. ISBN 978-0-8047-3615-2.

Povezani članci

Ustaška vojnica Nezavisna Država Hrvatska

Kategorija:Ustaška vojnica