John Ronald Reuel Tolkien CBE FRSL (Bloemfontein, 3. siječnja 1892. – Bournemouth, 2. rujna 1973.) bio je engleski književnik, pjesnik, filolog i sveučilišni profesor. Najpoznatiji je kao autor djela Hobit, Gospodar prstenova i Silmarillion.
Služio je kao Rawlinson i Bosworth profesor anglosaksonskog, kao član Pembroke Collegea od 1925. do 1945. i kao Merton profesor engleskog jezika i književnosti na Merton Collegeu u Oxfordu od 1945. do 1959.Biography, pp. 111, 200, 266. Bio je blizak prijatelj poznatih pisaca fantastike i kršćanske apologetike C.S. Lewisa, Owena Barfielda i Charlesa Williamsa koji su zajedno, izmjenjujući mišljenja, ideje i djela u radu, bili poznati kao grupa Inklings. Kraljica Elizabeta II. imenovala je Tolkiena zapovjednikom Reda Britanskog Carstva 28. ožujka 1972.
Nakon Tolkienove smrti, njegov sin Christopher objavio je niz radova na temelju opsežnih bilješka i neobjavljenih rukopisa svoga oca uključujući i Silmarillion koji s Hobitom i Gospodarom prstenova čini spojenu strukturu priča, pjesama, fiktivne povijesti, konstruiranih jezika i književnih eseja o svjetovima zvanim Međuzemlje i Arda. Između 1951. i 1955. godine, Tolkien primjenjuje naziv legendarium za veći dio tih spisa.Letters, nos. 131, 153, 154, 163.
Iako su mnogi drugi autori objavljivali radove iz područja fantastike prije Tolkiena, Autor ne naglašava samo doprinos Tolkiena nego i sljedećih pisaca: William Morris, George MacDonald, Robert E. Howard i E. R. Eddison. veliki uspjeh Hobita i Gospodara prstenova je dovelo do popularizacije ovog žanra. Prema tome Tolkien se popularno zove ocem moderne fantastičke literatureOxford companion to English Literature ga navodi kao osobu koja ima "najveći utjecaj u fantastičkoj literaturi. (Šesto izdanje, 2000., str. 352. Ed. Margaret Drabble.) ili, točnije, visoke fantastike. Godine 2008., prema listu The Times rangiran je kao šesti na popisu 50 najvećih britanskih pisaca od 1945. godine.
Životopis Tolkienovi roditelji su se upoznali 1888 u Engleskoj kada je Arthur Reuel Tolkien imao 31 godinu dok je Mabel Suffield tek navršila 18 godina, te je ona odmah prihvatila zaruke no njezin otac, John Suffield, nije bio zadovoljan. Mabel je bila premlada za brak pa je vjenčanje odgođeno na dvije godine. Godine 1891. Arthur i Mabel vjenčali su se, no John Suffield ni sada nije bio zadovoljan. I dalje ponosan, unatoč bankrotu, držao je da se obitelj Tolkien ni u čemu ne može mjeriti s poštovanim Suffieldovima. Unatoč nezadovoljstvu, dao je novovjenčanom paru svoj blagoslov.
Arthur Tolkien bio je Englez po rođenju, no njegov je obiteljski bankarski posao u Engleskoj osiromašio. Godinu dana nakon što je zaprosio Mabel, zaključio je kako je Južna Afrika daleko unosnija te se na trotjedni put u Bloemfontein gdje mu se pridružila i zaručnica za njihovo vjenčanje dvije godine kasnije. Mabel baš i nije bila jako zadovoljna što mora boraviti u toj zemlji – u pismu svojoj obitelji rekla je kako je Bloemfontein „Slijepa divljina! Strahovita pustoš!" No, uz dijamante i zlato kojima je obilovao taj dio Afrike i klimom koja je pogodovala Arthurovom već otprije slabom zdravlju, činilo se da će Tolkienovi ostati neko dulje vrijeme.
4. siječnja 1892. Tolkien je napisao svojoj majci:
Draga majko, Ovoga tjedna imam dobre vijesti za tebe. Prošle noći (3. siječnja) Mabel mi je podarila prekrasnog sinčića. Rodio se malo prije vremena, no snažan je i dobro je, a Mabel je sve izdržala zbilja prekrasno. Beba je (naravno) slatka. Ima predivne ruke i uši (vrlo duge prste), vrlo svijetlu kosu, 'Tolkienove' oči i jako izražena 'Suffieldovska' usta. Općenito, djeluje kao vrlo ljupko izdanje svoje tete Mabel Mitton. Kad smo jučer prvi puta pozvali doktora Stollreithera, rekao je da se radi o lažnoj uzbuni pa je poslao bolničarku kući, no pogriješio je pa sam ga zvao opet oko osam sati, a tada je ostao sve do 12:40, kada je morao popiti viski za dječakovu sreću. Dječakovo prvo ime bit će John, prema djedu, vjerojatno sve skupa John Ronald Reuel. Mab ga želi zvati Ronald, a ja želim da bude John i Reuel...
Iako mu je prvo ime bilo John, gotovo su ga svi zvali Ronald. Prijateljima u školi bio je „John Ronald", a poslije je s vremenom postao poznat kao „J.R.R.T." ili „Tollers".
Djetinjstvo Majmuni, zmije i pauci bili su opasnosti kojima je obilovala Južna Afrika. Mladog Ronalda, kad je tek prohodao, jednom je ugrizla tarantula, no njegova njegovateljica isisala je sav otrov. Kasnije je uvijek govorio kako nema nikakvu osobitu averziju prema paucima, no paučnjaci divovskih razmjera ipak su se često pojavljivali u njegovim djelima.
Mabel Tolkien i dalje nije voljela život u Južnoj Africi i željela se vratiti u Englesku, bar u posjet. Nažalost, put je morao biti odgođen do rođenja njezina drugog sina. Hilary Arthur Reuel rodio se 17. veljače 1894. Hilary je bio zdravo dijete, nimalo nalik svome starijem bratu, koji je bio pomalo nježan i često pobolijevao. Dječakov otac, Arthur, isto bi tako pobolijevao kao i njegov stariji sin kad bi se vratio u Englesku; stalni boravak u domovini držao je pogubnim za svoje zdravlje.
Ipak, u travnju 1895. godine Mabel se sa svojim sinovima ukrcala na S.S. Guelph i otputovala u Englesku. Arthur je obećao da će im se pridružiti kasnije. Ronald je tada upoznao svoje rođake s majčine strane, a i zdravlje mu se prilično poboljšalo. Te zime, usprkos Ronaldovom oduševljenju prvim okićenim božićnim drvcem što ga je ikada vidio, vijest kako je Arthur obolio od reumatske groznice i neće moći doći dok mu se zdravlje ne poboljša, bacila je sjenu na blagdansko raspoloženje.
Dana 14. veljače 1896. godine obitelj je primila brzojav u kojemu je stajalo da je Arthur pretrpio ozbiljno krvarenje. Umro je sljedećeg dana.
Nakon što se djelomično oporavila od suprugove smrti, Mabel Tolkien zaključila je da ne može iskorištavati svoju obitelj i ostati s njima. Pronašla je jeftinu kuću od opeke u selu Sarehole i obitelj se tamo preselila toga ljeta. Prije no što su otišli, Ronald je od svoje tete Grace saznao priču o povijesti svog prezimena. Rekla je kako je obiteljsko ime izvorno bilo „von Hohenzollern". Za opsade Beča 1529. godine, George von Hohenzollern izveo je uspješan prepad na Turke pa je dobio nadimak „Tollkühn", što znači „ludo hrabar". Obitelj je također vjerojatno bila ženidbeno povezana s francuskim plemstvom: francuska verzija imena „Tollkühn" bila je „du Téméraire". Teta Grace ispričala je i priču o tome kako je obitelj anglizirala svoje prezime kako bi izbjegla giljotinu za vrijeme Francuske revolucije.
Mabel je odlučila sama podučavati Ronalda i Hilaryja dok ne dorastu dovoljno kako bi se mogli upisati u školu „King Edward", najbolju osnovnu školu u gradu. Naposljetku, Mabel je znala francuski, njemački i latinski, znala je slikati i crtati te je svirala glasovir. Zaključila je kako može podučavati dječake nekoliko godina.
Promet kraj njihove kuće bio je vrlo rijedak i grad Birmingham izgledao je vrlo udaljen. Tu su bili livada, mala rijeka, stari mlin, jezerce, polja – sve što bi dvojica malih dječaka poželjela istraživati. Brali su gljive i bježali pred njihovim vlasnikom „Crnim ljudožderom", kako su ga nazivali Ronald i Hilary. Osim boravka u prirodi, tu su bile i nove riječi Warwickshireskog narječja koje su braća učila, kao što su „miskin" za kantu za smeće ili „gamgee" za pamučno predivo.
Mabel Tolkien uskoro je počela podučavati obojicu dječaka. Ronald je od početka bio dobar s riječima: s četiri godine znao je čitati, a uskoro i vrlo vješto pisati. Volio je latinski, a puno manje francuski. Nije ga zanimalo sviranje glasovira; riječi su mu bile dovoljno muzikalne. Volio je crtati (osobito drveće, kojim se oduševio još onda dok je promatrao svoga oca kako sadi stabla u Bloemfouteinu), a njegove estetske težnje izražavale su se u elegantnom i kićenom rukopisu.
Kako je Ronald pokazivao strast prema svemu vezanom uz riječi, majka mu je davala mnoge knjige na čitanje. Najmilije su mu bile knjige o Crvenim Indijancima, legende o Arthuru, „Curdie" knjige Georgea Mac Donalda i „Crvena knjiga o vilama". Manje ga je privlačio „Otok s blagom", a „Alice u zemlji čuda" bila mu je samo donekle zanimljiva.
Do 1900. Tolkienovi su imali topao odnos sa svojim rođacima, no toga se proljeća sve promijenilo. Mabel i njena sestra May prešle su na katoličanstvo, što njihov otac nije prihvaćao. Kao unitarist, užasno se razljutio i osjećao osramoćenim ovim događajem. Mayin suprug zabranio joj je da ikada više samo i zakorači u katoličku crkvu, a njegova mala novčana pomoć za Mabel i njezine sinove ukinuta je.
Godine 1899., kad mu je bilo sedam godina, Ronald je bio dovoljno star kako bi se pokušao upisati u školu „King Edward". Nije uspio, no iduće je godine pokušao ponovo i ovoga puta se upisao. Put od Sareholea do škole bio je dug i zamoran, a vlakovi su bili preskupi. To je značilo preseliti se iz lijepe seoske kuće u Moseley koji se nalazio blizu središta grada.
Ronaldu je trebalo gotovo čitavo prvo polugodište kako bi se prilagodio životu u gradu i užurbanoj školskoj atmosferi, no ubrzo mu se to svidjelo. Kada mu je bilo deset godina, Mabel je zaključila kako joj se više ne sviđa crkva u koju je išla, a i škola „King Edward" bila je preskupa, no osnovna škola sv. Filipa, koja se nalazila blizu crkve Birmingham Oratory – Mabeline nove omiljene crkve, bila je jeftinija i mogla je osigurati katoličko obrazovanje za Ronalda i Hilaryja.
Do 1903. Ronald je bio daleko bolji od svojih kolega u školi koja je imala niže standarde obrazovanja nego škola King Edward. Dobio je stipendiju za svoju prijašnju školu, u koju se vratio te jeseni. Hilary se nije uspio upisati pa ga je majka neko vrijeme podučavala kod kuće. Ronald je učio grčki (koji ga je osvojio, iako mu je izgledao strano), čitao Shakespearea (kojeg nije pretjerano volio) i slušao profesora kako čita „Canteburyjske priče" na originalnom srednjovjekovnom engleskom u kojemu je neobično uživao.
Godine 1904. Mabel Tolkien završila je u bolnici s dijagnozom dijabetesa. Tog se ljeta, međutim, dovoljno oporavila kako bi napustila bolnicu i, uz pomoć oca Francisa, Tolkienovi su mogli ostati u crkvenom oporavilištu na selu. U studenome je iznenada kolabirala i pala u dijabetičku komu. Umrla je 14. studenoga s ocem Francisom i sestrom May uz svoju postelju. Ronald je imao dvanaest godina i bio je siroče.
Bojeći se da će rođaci dječake pokušati vratiti na protestantizam, otac Francis morao je vrlo pažljivo odabrati njihovo boravište. Na kraju je otkrio kako njihova teta Beatrice Suffield nema religijskih afiniteta pa će Ronald i Hilary kod nje biti sigurni i sretni. Hilary nije bio ni blizu tako izbezumljen kao njegov brat i uživao je s prozora gađati kamenjem mačke. Ronald je bio očajan zbog majčine smrti i ružnog industrijskog susjedstva s mnogim tvornicama. Teta Beatrice spalila je osobne papire i pisma njihove majke ne pitajući se bi li ih dječaci možda voljeli zadržati.
Svijetla točka je bila što je Birmingham Oratory bio blizu i otac Francis postao je „zamjenski otac" Ronaldu i Hilaryju. Hilary se konačno upisao u školu „King Edward". Ronald se sprijateljio s učenikom Christopherom Wisemanom i s njim se prijateljski nadmetao (Ronald je bio najbolji u razredu, Wiseman drugi). Obojica su uživali u ragbiju i mogli su razgovarati o religiji bez međusobnog vrijeđanja (Wiseman je bio metodist). Ronaldovo obrazovanje postajalo je sve zahtjevnije. Utemeljeno na grčkom i latinskom, pružilo je Ronaldu priliku za studij anglosaskog. Oduševljavali su ga „Beowulf" (najprije preveden, a zatim i na originalnom staroengleskom jeziku), „Sir Gawain" i „Zeleni Vitez" te priče o zmaju Fafniru i pobjedniku nad njim – Sigurdu (staronordijske priče) koje su ga fascinirale od dječačkih dana.