Latvija (službeno Republika Latvija, let.: Latvijas Republika), često zvana i Letonija, država je u baltičkom dijelu Sjeverne Europe i jedna je od triju pribaltičkih država. Graniči s Estonijom na sjeveru, Litvom na jugu, Rusijom na istoku, Bjelorusijom na jugoistoku, a na zapadu dijeli pomorsku granicu sa Švedskom. Latvija zauzima površinu od 64 589 km² na kojoj živi 1,9 milijuna stanovnika. Nalazi se u podneblju umjerene klime. Glavni i najveći grad u državi je Riga. Latvijci pripadaju etničkoj i jezičnoj skupini Balta i govore letonskim jezikom, jednim od dva preživjela baltička jezika. Rusi su najbrojnija i najistaknutija manjina u državi s gotovo četvrtinom stanovništva.
Nakon stoljeća njemačke, švedske, poljsko-litavske i ruske vladavine, koju je uglavnom provodila baltička njemačka aristokracija, Republika Latvija uspostavljena je 18. studenoga 1918. kada se odvojila od Njemačkoga Carstva i proglasila neovisnost nakon Prvoga svjetskoga rata. Međutim, u tridesetim godina dvadesetoga stoljeća, zemlja je postajala sve više autokratska. Vrhunac autokratske vladavine uspostavljen je nakon državnoga udara 1934. kojime na vlast dolazi Kārlis Ulmanis. Latvija je izgubila neovisnost početkom Drugoga svjetskoga rata, najprije njezinom aneksijom u Sovjetski Savez, nakon čega je uslijedila invazija i okupacija Trećega Reicha 1941., te ponovna sovjetska okupacija 1944. Latvija tada postaje jedna od republika Sovjetskoga Saveza i mijenja naziv u Latvijska Sovjetska Socijalistička Republika i tako nastavlja postojati sljedećih 45 godina. Kao posljedica opsežna priljeva doseljenika tijekom sovjetske okupacije, etnički Rusi postali su najistaknutija manjina u državi, te dan danas čine gotovo četvrtinu stanovništva. Godine 1987. započinje nenasilna „raspjevana revolucija”, koja završava obnovom neovisnosti 21. kolovoza 1991.On 21 August 1991, after the Soviet coup d'état attempt, the Supreme Council adopted a Constitutional law, "On statehood of the Republic of Latvia", declaring Article 5 of the Declaration to be invalid, thus ending the transitional period and restoring de facto independence. Od tada je Latvija unitarna demokratska parlamentarna republika.
Latvija je razvijena zemlja s naprednim gospodarstvom i visokim bruto domaćim proizvodom, a nalazi se i vrlo visoko u Indeksu ljudskoga razvoja. Latvija je članica Europske unije, eurozone, NATO-a, Vijeća Europe, Ujedinjenih naroda, Vijeća država Baltičkoga mora, Međunarodnoga monetarnoga fonda, Nordijsko-baltičke osmorice, Nordijske investicijske banke, Organizacije za ekonomiju suradnju i razvoj, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju i Svjetske trgovinske organizacije.
Etimologija Naziv Latvija potječe od imena starih Latgalaca, jednoga od četiriju indoeuropskih baltičkih plemena (zajedno s Kuršima, Selima i Zemigalima), koja su zajedno s finskim Livonicma činili etničku jezgru suvremenih Latvijaca. Henrik Latvijski nametnuo je latinizirano ime Lettigallia i Lethia, a oba izraza potječu od antičkoga naziva za Latgalce. Izrazi su nadahnuli razne inačice imena zemlje na romanskim jezicima iz naziva „Letonija” i na germanskim jezicima iz naziva „Lettland”.
Povijest Oko 3000. godine prije Krista, protobaltički predci latvijskoga naroda naselili su se na istočnoj obali Baltičkoga mora. Balti su uspostavili trgovačke puteve prema Rimu i Bizantu, prodajući jantar kojime je ovo područje bogato u zamjenu za plemenite metale.A History of Rome, M Cary and HH Scullard, str. 455-457, Macmillan Press, Do 900. godine poslije Krista, četiri su različita baltička plemena naseljavala Latviju: Kurši, Latgalci, Seli, Zemigali (na latvijskom: kurši, latgaļi, sēļi i zemgaļi), te finsko pleme Livonaca ili Liva.
U XII. stoljeću na području suvremene Latvije postojalo je više zemalja sa svojim vladarima: Vanema, Ventava, Bandava, Piemare, Duvzare, Sēlija, Koknese, Jersika, Tālava i Adzele.Latvijas vēstures atlants, Jānis Turlajs, page 12, Karšu izdevniecība Jāņa sēta,
Srednjovjekovno razdoblje Iako je mjesno stanovništvo stoljećima bilo u doticaju s okolnim narodima, tek u XII. st. započinje potpunije uključivanje u europski društveno-politički sustav. Prvi su papinski misionari stigli u ovo područje ploveći Zapadnom Dvinom u kasnome XII. st., u pokušaju preobraćenja mjesnoga stanovništva na kršćanstvo, no u početku su nailazili na nenadani otpor. Sveti Meinhard iz Segeberga putujući s trgovcima stigao je u Ikšķile 1184. godine u katoličkoj misiji preobraćenja stanovništvo od njihovih izvornih poganskih vjerovanja.
Nakon što je papa Celestin III. pozvao na križarski rat protiv pogana u sjevernoj Europi 1193. godine, u zemlje današnje Latvije dolaze križari Teutonskoga viteškog reda i ubrzo osvajaju čitavo područje. mini|Dvorac Turaida u blizini Sigulde, izgrađen 1214. pod Albertom Riškim. Početkom XIII. st. Nijemci su vladali velikim dijelovima današnje Latvije. Zajedno s južnom Estonijom, ta su osvojena područja tvorila Križarsku državu koja je postala poznata kao Terra Mariana ili Livonija. Godine 1282. najprije Riga, a kasnije i gradovi Cēsis, Limbaži, Koknese i Valmiera, postali su dijelom Hanzeatske lige. Riga je postala važno čvorište trgovinskih puteva u smjeru istok–zapad i uspostavila bliske kulturne veze sa Zapadnom Europom. Prvi njemački doseljenici bili su vitezovi iz sjeverne Njemačke i građani sjevernonjemačkih gradova koji su donijeli svoj donjonjemački jezik, što je oblikovalo mnoge posuđenice u latvijskome jeziku.
Razdoblje reformacije, poljske i švedske vlasti mini|Poljsko-litavski savez mini|Švedsko Carstvo (1560. – 1815.). Riga je postala glavnim gradom švedske Livonije i najvećim gradom u Švedskome Carstvu. Nakon Livonskoga rata (1558. – 1583.), Livonija (Sjeverna Latvija i Južna Estonija) potpala je pod poljsku i litavsku vlast. Južni dio Estonije i sjeverni dio Latvije ustupljeni su Velikoj kneževini Litvi i ustrojili Vojvodstvo Livoniju (lat. Ducatus Livoniae Ultradunensis). Gotthard Kettler, posljednji magistar Livonskoga reda, osnovao je Kneževinu Kurlandiju i Semigaliju. Iako je kneževina bila vazalna država litavskoga Velikoga vojvodstva, a kasnije Poljsko-Litavske Unije, zadržala je znatan stupanj samostalnosti i u XVI. st. doživjela svoje zlatno doba gospodarskoga i kulturnoga razvoja. Najistočnija pokrajina Latvije Latgalija, postala je dijelom Inflantske kneževine Poljsko-Litavske Unije.
U XVII. i ranomu XVIII. st. Poljsko-Litavska Unija, Švedska i Rusija borile su se za prevlast na istočnom Baltiku. Nakon Poljsko-švedskoga rata, sjeverna Livonija (uključujući Vidzeme) potpala je pod švedsku vlast. Riga je postala glavnim gradom Švedske Livonije i najveći grad u cijelomu Švedskomu Carstvu.Kasekamp, str. 47 Borbe su se sporadično nastavile između Švedske i Poljske sve do primirja u Altmarku 1629. U Latviji se švedsko razdoblje općenito pamti kao pozitivno. Kruti zakoni koji su regulirali kmetstvo znatno su olabavljeni, uspostavljena je mreža škola za seljaštvo, a smanjena moć područnih baruna.H. Strods, „'Dobrye Shvedskie Vremena' v Istoriografii Latvii” (Konets XVIII V. – 70-E Gg. XX V.).
Tijekom toga vremena dogodilo se nekoliko važnih kulturnih promjena. Pod švedskom i uglavnom njemačkom vlašću, zapadna Latvija prihvatila je luteranstvo kao svoju glavnu religiju. Drevna plemena Kuronjana, Zemigala, Selonijana, Liva i sjevernih Latgalaca asimilirala su se u latvijski narod koji je govorio jednim latvijskim jezikom. Međutim, kroz sva stoljeća nije uspostavljena stvarna latvijska država, pa su granice i odredbe pripadanja toj skupini uglavnom subjektivne. U međuvremenu, uglavnom odijeljeni od ostatka Latvije, južni Latgalci prihvatili su katoličanstvo pod poljskim i isusovačkim utjecajem. Domaće narječje ostalo je različito, iako su se udomaćile mnoge poljske i ruske posuđenice.
Livonija i Kurlandija u Ruskomu Carstvu (1795. – 1917.) Tijekom Velikoga sjevernog rata (1700. – 1721.) oko 40% Latvijaca umrlo je od gladi i kuge. Polovicu stanovnika Rige ubila je epidemija kuge iz 1710. – 1711. Predajom Estonije i Livonije 1710. i Nystadskim mirom kojim je okončan Veliki sjeverni rat 1721., pokrajina Vidzema pripala je Rusiji (postala je dijelom Livonske gubernije). Pokrajina Latgalija ostala je dijelom Poljsko-Litavske Unije kao Inflantska kneževina do 1772. kada je uključena u sastav Rusije. Kneževinu Kurlandiju i Semigaliju, vazalnu državu Poljsko-Litavske Unije, anektirala je Rusija 1795. godine u trećoj podjeli Poljske, čime je sva današnja Latvija postala sastavnicom Ruskoga Carstva. Sve tri baltičke pokrajine zadržale su mjesne zakone, njemački kao pokrajinski službeni jezik i vlastiti parlament Landtag.
Emancipacija kmetstva postignuta je u Kurlandiji 1817. i u Vidzemi 1819. Međutim, u praksi je emancipacija u suštini bila korisna za zemljoposjednike i plemstvo, jer je seljacima oduzela njihovu zemlju bez naknade, prisiljavajući ih na povratak na rad na posjede „svojom voljom”.
Tijekom ova dva stoljeća Latvija je doživjela gospodarski i građevinski procvat. Proširene su luke (Riga je postala najveća luka u Ruskome Carstvu), izgrađene željeznice, nove tvornice, osnovane banke i sveučilište, podignute su mnoge stambene, javne (kazališta i muzeji) i školske zgrade, uređeni novi parkovi i sl. Riški boulevardi i neke ulice izvan staroga grada i dan danas potječu iz toga razdoblja.
Gustoća stanovništva također je bila veća u Livonskom i Kurlandskom dijelu Ruskoga Carstva, na što je možda utjecala protestantska vjera.
Narodni preporod lijevo|mini|Latvijski nacionalni skup u Dundagi 1905. Tijekom XIX. st. društvena se struktura znatno promijenila. Nakon što su reforme seljacima omogućile otkup vlastite zemlje, uspostavio se stalež neovisnih poljoprivrednika, ali mnogo je seljaka ostalo bez zemlje. Velik broj latvijskoga seoskoga stanovništva odselilo se u gradove i zaposlilo u industriji. Tada je u gradovima započeo razvoj gradskoga proletarijata i sve utjecajnije latvijske buržoazije nasuprot onoj njemačkoj. Književni i intelektualni pokret „Mladih Latvijaca” (let.: jaunlatvieši) uspostavio je sredinom XIX. st. temelje litavskoga nacionalizma, a mnogi od njegovih vođa tražili su od slavenofila podršku protiv prevladavajućega njemačkoga društvenoag poretka. Porast uporabe litavskoga jezika u književnosti i društvu postao je poznat kao Prvi latvijski narodni preporod. Pokret Mladih Latvijaca devedesetih godina XIX. st. zasjenio je novi masovni ljevičarski društveni i politički pokret Nova struja. Nezadovoljstvo naroda iskazano je u ruskoj revoluciji 1905., koja je u baltičkim pokrajinama poprimila nacionalistička obilježja.
Deklaracija o neovisnosti mini|Jānis Čakste (1859. – 1927.), bio je prvi predsjednik Latvije. Prvi svjetski rat opustošio je prostor Latvije i drugih zapadnih dijelova Ruskoga Carstva. Zahtjevi za samoopredjeljenjem u početku su bili ograničeni na upravnu autonomiju, sve dok ruska revolucija 1917. nije stvorila prazninu u vlasti, nakon čega je uslijedio Brest-Litovski ugovor između Rusije i Njemačke u ožujku 1918., zatim savezničko primirje s Njemačkom 11. studenoga 1918. Dana 18. studenoga 1918. u Rigi je Latvijsko narodno vijeće proglasilo neovisnost nove države, Kārlisu Ulmanisu povjereno je sastavljanje vlade, a on je preuzeo mjesto premijera.
Latvijski rat za neovisnost koji je uslijedio bio je dio općega razdoblja nestabilnosti, građanskih i novih pograničnih ratova u Istočnoj Europi. Do proljeća 1919. u Latviji su postojale tri vlade: privremena vlada na čelu s Kārlisom Ulmanisom uz potporu Latvijskoga narodnoga vijeća i Međusavezničkoga nadzornoga povjerenstva, latvijska sovjetska vlada na čelu s Pēterisom Stučkom uz potporu Crvene armije i privremena vlada na čelu s Andrievsom Niedrom uz podršku Baltische Landeswehra, te njemačke jedinice Frajkora, tzv. „Željezne divizije”.