Pula (tal. Pola, istrovenetski Poła, istriotski Puola, lat. Pietas Iulia, stariji hrv. čak. Pul,Zvane Črnja, Eseji, Jubilarno izdanje u povodu pedesetogodišnjice književnog rada, »Otokar Keršovani«, Opatija, 1988., , str. 109., 110., 112. [str. 108. – 112.] slov. Pulj, njem. Polei), grad na zapadu Hrvatske. Najveći je grad Istarske županije, leži na jugozapadnom području istarskog poluotoka u dobro zaštićenom zaljevu.
Grad ima dugu tradiciju vinarstva, ribarstva, brodogradnje i turizma, a ujedno je i tranzitna luka. Pula je kulturni centar Istre još od rimskoga doba.
Povijest
Prapovijest mini|desno|200px|Amfiteatar u Puli. mini|desno|200px|Amfiteatar u Puli. Ljudski ostaci, datirani unatrag milijun godina prije Krista, pronađeni su u spilji Šandalja blizu Pule.A short historical overview of Istria and, especially, Pula Lončarija iz perioda neolitika (6000. – 2000. pr. Kr.), koja ukazuje na ljudska naselja, pronađena je u okolici Pule.
Najraniji zapis trajnog naseljavanja na područja grada Pule potječu iz 10. stoljeća pr. Kr. Prvo naselje osnovalo je ilirsko pleme Histra, drevnog naroda koje je živjelo u Istri.
Grad je bio poznat grčkim putnicima i moreplovcima, jer se njegov osnutak povezuje s Kolhiđanima. Pula se spominje u mitološkoj priči o Jazonu i Medeji, koji su oteli zlatno runo. Kolhiđani su se dali u potjeru za Jazonom stigavši do sjevernog Jadrana. Budući da nisu uspjeli uhvatiti Jazona i vratiti zlatno runo, nisu se smjeli vratiti kući, pa su na obližnjoj obali gdje je živjelo ilirsko pleme podigli naselje. Nazvali su ga Polai što znači "grad bjegunaca". Prisutnost grčke kulture dokazuje pronalazak grčke lončarije i dijela Apolonova kipa.
Antičko razdoblje Rimljani su istarski poluotok zauzeli 177. pr. Kr., započevši proces romanizacije. Grad je uzdignut na kolonijalnu razinu između 46. – 45. pr. Kr. Tijekom tog razdoblja grad je cvjetao, te je dostigao vrhunac s oko 30.000 stanovnika. Postao je značajna rimska luka s velikim okolnim područjem pod svojom upravom. Nakon građanskog rata 42. pr. Kr. između trijumvira Oktavijana, Antonija i Lepida s jedne strane i Cezarovih ubojica Bruta i Kasija s druge, Pula je pristala uz Kasijevu stranu jer je grad osnovao Kasije Longin, Kasijev brat. Nakon Oktavijanove pobjede kod Akcija 31. pr. Kr. grad je razoren i opustošen. Međutim, grad je ubrzo obnovljen na zahtjev Oktavijanove kćeri Julije, te je nazvan Colonia Pietas Iulia Pola Pollentia Herculanea. Podignuta su velika klasična zdanja od kojih je nekoliko preživjelo sve do danas.Milena Galeva, Rome Colosseum | Who Needs it when there is Pula?, essenceofcroatia.com Rimljani su također u gradu izgradili vodovod i kanalizaciju. Utvrdili su grad bedemom s deset vrata od kojih su neka još uvijek očuvana: Slavoluk Sergijevaca, Herkulova vrata (u kojima su uklesana imena osnivača grada) i Dvojna vrata. Tijekom vladavine cara Septimija Severa ime grada je promijenjeno u "Res Publica Polensis".
Godine 425. grad je postao sjedište biskupa o čemu svjedoče ostaci temelja nekoliko vjerskih građevina.
Srednji vijek Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva grad i regiju su razorili Ostrogoti. Njihova vladavina je završila nakon 60 godina, kad je Pula došla pod Ravenski egzarhat (540. – 751.). Tijekom tog perioda Pula se razvijala pa je postala glavna luka bizantinske mornarice. Katedrala i crkva sv. Marije Formose potječu iz tog razdoblja.
Prvi dolazak Hrvata u okolicu grada bilježi se u 7. stoljeću. Povijest grada nastavlja odražavati njegovu lokaciju i važnost, kao i čitave regije, u prekrajanju granica među europskim silama.
Od 788. nadalje Pulom vlada Franačko kraljevstvo pod Karlom Velikim. Pula je postala sjedište izbornih grofova Istre sve do 1077. Mlečani su preuzeli grad 1148., a 1150. Pula je prisegnula na odanost Mletačkoj Republici, postavši tako mletačkim posjedom. Stoljećima kasnije, sreća i sudbina grada ostali su tijesno povezani uz mletačku silu. Godine 1192. osvojili su ga Pižani, ali su ga Mlečani ubrzo vratili pod svoju upravu.
Godine 1238. papa Grgur IX. stvorio je savez između Genove i Venecije protiv Carstva, a uskoro i protiv Pise. Pošto je Pula stala na stranu Pise, grad su opljačkali Mlečani 1243. Ponovno je razoren 1267. te 1397. Kada su Đenovljani porazili Mlečane u pomorskoj bitci. Pula je već u 13. stoljeću imala svoj pisani statut.Istrapedia J. Bratulić: Statuti (pristupljeno 4. travnja 2017.)
U Puli je nakon toga počeo polagan pad. Ovo opadanje ubrzano je sukobima lokalnih obitelji: antičkom obitelji Sergijevaca s obitelji Ionotasi (1258. – 1271.) i sukobom Venecije s Genovom oko kontrole nad gradom i njegovom lukom (kasno 13. – 14. stoljeće).
Talijanski pjesnik Dante Alighieri spominje Pulu u svojoj Božanskoj komediji: come a Pola, presso del Carnaro ch'Italia chiude e i suoi termini bagna ili u hrvatskom prijevodu i ko što su [grobne rake] kod Pule, blizu žala, gdje Kvarner među Italije pere (Pakao IX, 113-114). Istarski razvod (1325.) potječe iz istog razdoblja. To je važan hrvatski dokument napisan na latinskom, njemačkom i hrvatskom jeziku, pisanim najstarijim hrvatskim pismom, glagoljičnim alfabetom.
Mletačka, Napoleonova i rana Habsburška uprava Mlečani su zauzeli Pulu 1331. i vladali su njome sve do 1797. godine. Tijekom 14., 15. i 16. stoljeća Pulu su napadali i osvajali Đenovljani, hrvatsko-ugarska vojska, habsburška vojska. To je dovelo i do odumiranja brojnih malih srednjovjekovnih naselja i sela. Pored ratnih osvajanja, pulsko i istarsko stanovništvo desetkovano je velikim epidemijama kuge, malarije, tifusa, velikih boginja. Do 1750-ih grad je nastanjivalo samo 300 žitelja.
Nakon propasti Mletačke Republike 1797., kada je Mletke porazio Napoleon, grad postaje dijelom Habsburške Monarhije. Godine 1805. u grad su provalili Francuzi nakon što su porazili Austrijance. Grad je uključen u francusko marionetsko Kraljevstvo Italiju, a zatim stavljen pod izravnu kontrolu Ilirskih provincija Francuskoga Carstva.
Austro-Ugarska Godine 1813. Pula i Istra su vraćeni pod upravu Austrijskog Carstva (kasnije Austro-Ugarske Monarhije), te su postali dio krunske zemlje Austrijskog primorja. Tijekom tog razdoblja Pula je povratila blagostanje. Od 1859. godine pulska ogromna prirodna luka postala je glavna i najutvrđenija austrijska ratna luka i glavno središte brodogradnje. Grad je proživio preobrazbu iz gradića s izbljedjelim antičkim sjajem u industrijski grad. Otok Lošinj (Lussino) smješten južno od Pule postao je ljetna rezidencija austrijske carske obitelj Habsburg. 1900. godine prvi je automobil provozio pulskim ulicama, a 1901. i prvi električni automobil.HAKS Obilježeno 70 godina postojanja Autokluba Pula-Rovinj (mik), 2018. (pristupljeno 5. studenoga 2019.)
Od početka Prvoga svjetskog rata bila je jedna od primarnih ciljeva Talijanske ratne mornarice. Austro-ugarsko zapovjedništvo odlučilo se za borbu flotom za odvraćanje i izbjegavati bitke na pučini. Talijani su nekoliko puta pokušali kriomice prodrijeti u luku i potopiti neki brod, no nisu uspjeli, jer je luka bila dobro nadzirana a postavljene su razne pomorske prepreke. Nakon preokreta ratne sreće 1918., bilo je sve izvjesnije da će Austro-Ugarska propasti i nastati jedna ili više novih slavenskih država. Da bi izbjegla predaju mornarice silama Antante, car Karlo I. odlučio je predati vlastitu mornaricu državi koja se već proglasila neutralnom, Državi SHS. Nadao se da će nova kraljevina pripojiti se novoj federaciji država kojom će on vladati.
Uslijedila je nepotrebna egoistična talijanska vojna akcija koja nije imala nikakvi vojni, ni strateški ni diplomatski učinak. Kraj rata bio je izvjestan, kao i iscrpljenost obiju strana za nastavak rata, a ratni neprijatelj Austro-Ugarska je nestao. Za vrijeme proglašenog primirja 1. studenoga 1918. dvojica poručnika Talijanske kraljevske ratne mornarice izvršili su prepad na usidrenu flotu. Potopljen je bivši admiralski brod carske mornarice SMS Viribus Unitis, sada pod hrvatskom zastavom. Rezultat je bio oko 300 žrtava i nestalih. Poginuli su članovi posade, hrvatski, češki i slovenski mornari, koji su na brodu čekali kraj rata. Te su noći u pulskoj luci slavili su na osvijetljenim brodovima (pošto je oglašen prekid vatre), ne sluteći crnu sudbinu.
Talijanska uprava Nakon propasti Austrougarskog Carstva 1918., Pula i čitava Istra predani su Italiji prema mirovnom sporazumu. To je razdoblje obilježeno ekonomskim i političkim nemirima. Pod fašističkom vladom Benita Mussolinija, netalijani, posebice Hrvati, izloženi su ogromnoj političkoj i kulturnoj represiji, zatvarani su u logore, pljačkani i talijanizirani pa su mnogi izbjegli iz grada i Istre. Talijanska uprava trajala je do kapitulacije tijekom Drugog svjetskog rata u rujnu 1943. godine. Njemačka vojska ubrzo je ispunila vakuum koji je nastao povlačenjem talijanskih vojnika. Tijekom njemačke uprave Pula je proživjela najgore razdoblje do tada: uhićenja, deportacije i egzekucije ljudi za koje se sumnjalo da potpomažu partizanskoj borbi. Također, savezničko strateško bombardiranje uzastopno je razaralo čitave dijelove grada.
Poslijeratno i suvremeno doba Nakon oslobođenja 5. svibnja 1945., što se danas slavi kao dan grada Pule, grad su zauzele partizanske snage koje su prethodno oslobodile čitavu Istru i sjedinile ju s maticom Hrvatskom. Nešto nakon oslobođenja od fašističke Italije i dolazak pod hrvatsku vlast, Vlada DF Jugoslavije i vlade Velike Britanije i SAD potpisale su u Beogradu 9. VI. 1945. sporazum o podjeli teritorija Julijske Venecije na Zonu A i Zonu B. Pula s bližom okolicom našla se u zoni A, zapadno od Morganove linije. JNA se iz Pule, Trsta i drugih dijelova zone A povukla do do 12. VI. 1945. Zapovjednik savezničkih snaga na Sredozemlju feldmaršal Harold Alexander je u proglasu objavio daje saveznička vojna uprava ponovno u Zoni A uvela talijansko zakonodavstvo i upravu prema stanju prije 9. IX. 1943. Nekoliko godina nakon 1945. Pulom su upravljali Ujedinjeni narodi. Istra je podijeljena u okupacijske zone, Zonu A i Zonu B. Teritorijalna razdioba rješavana je na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Na konferenciji su veliku ulogu imali hrvatski katolički svećenici. Među njima najpoznatiji je po ulozi bio monsinjor Božo Milanović, jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra kao dio Hrvatske ušla u sastav Jugoslavije. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio Zbor svećenika sv. Pavla za Istru, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. U spomenici su prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.
Dotad je veći dio tog teritorija bio pod privremenim tijelom Slobodnim Teritorijem Trsta u kojem je privremeni režim uprave prihvatilo je Vijeće sigurnosti UN-a, no civilna uprava s guvernerom nije zaživjela. Pula je bila pod savezničkom kontrolom ostala je sve dok nije službeno sjedinjena s ostatkom Hrvatske unutar komunističke Jugoslavije 15. rujna 1947. godine.Zona A, Zona B, Istarska enciklopedija LZMK, Autor: D. MandićSlobodni Teritorij Trsta (STT), Istarska enciklopedija LZMK, Autor: I. Duda