mini|300px|Mladoženja i mlada na vjenčanju potpisuju dokument o stupanju u brak Brak je zakonski i društveno uređena zajednica, najčešće jednog muškarca i jedne žene, koja je regulirana zakonima, pravilima, običajima, vjerovanjima i stavovima koji propisuju prava i obaveze partnera i njihov zajednički status prema djeci (ako ih bračni partneri imaju).
U povijesti čovječanstva je brak u pravilu bio sklapan između jednog muškarca i jedne žene. U stanovitom broju društava bile su prihvaćene mogućnosti poligamije (višeženstva) i poliandrije (istodobna veza jedne žene s više muževa); što je ipak većina društava zabranjivala i kazneno progonila - u povijesti i danas. U najnovije su vrijeme zakoni nekih zemalja dopustili i da se zajednica dvije osobe istog spola naziva istospolni brak.
Univerzalnost braka unutar različitih društava i kultura je pripisana brojnim osnovnim društvenim i osobnim potrebama kojima daje društveno prihvaćeni okvir kao što su regulacija i zadovoljavanje seksualnih nagona, podjela rada između spolova, ekonomska proizvodnja i potrošnja te zadovoljenje osobnih potreba pojedinca za privrženošću, položajem u zajednici i ljudskim društvom. Najvažnija funkcija braka gotovo sigurno proizlazi iz osnovne ljudske potrebe za stvaranjem potomstva tj. prirodnog nagona za biološkim razmnožavanjem, skrbi o potomstvu te njihovom obrazovanju i socijalizaciji kao i uređivanjem problema nasljeđivanja i osobnog podrijetla svakog pojedinca.Enciklopedija Britannica: Brak
Ljudskim bićima, među svim sisavcima, za razvoj do zrelosti treba najviše vremena, a samim time je i razdoblje ovisnosti potomaka o majci najdulje. Ta činjenica nameće povećane obaveze roditeljima oko skrbi o potomstvu i u tom smislu brak predstavlja društveni mehanizam koji tradicionalno institucionalizira vršenje roditeljskih dužnosti i obaveza.
Brak se u različitim oblicima može naći u gotovo svakoj društvenoj zajednici. Najstariji povijesni zapisi sugeriraju da se brak smatrao dijelom običaja, te se kasnije razvio u suvremene oblike regulirane pravom.
Muškarac i žena iz čijeg braka je proizašlo jedno ili više djece predstavljaju tzv. nuklearnu obitelj, koja se često ugrađuje u veće "molekule", tzv. proširene obitelji.
Svjetski dan braka obilježava se druge nedjelje u veljači, s ciljem da se istakne značenje zajednice žene i muškarca kao temelja obitelji.Svjetski dan braka Vjera i djela Preuzeto 11. veljače 2024.
Brak u Republici Hrvatskoj
U Hrvatskoj, brak je tradicionalno shvaćen kao društvena ustanova, temelj obitelji i cjelokupne zajednice.http://proleksis.lzmk.hr/13392/http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/306171.html
U pravnom smislu, u Republici Hrvatskoj brak je zakonom uređena »životna zajednica muškarca i žene«. Brak se sklapa u civilnoj (građanskoj) formi ili sukladno crkvenim zakonima i propisima, tj. pred predstavnikom neke od vjerskih zajednica.http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=f19gUBM%3D
Ustavom Republike Hrvatske u čl. 62. izrijekom je propisano da je u Hrvatskoj brak isključivo "životna zajednica žene i muškarca", i to samo jednog muškarca sa samo jednom ženom istodobno. Mnogoženstvo je u Republici Hrvatskoj zabranjeno i kažnjivo zatvorom. Dvije osobe istog spola mogu sklopiti tzv. životno partnerstvo, koje je zakonski definirano kao "zajednica obiteljskog života dviju osoba istog spola sklopljena pred nadležnim tijelom", uz pravne učinke koji su dosta slični učincima braka.
Vrste brakova Brakovi se, s obzirom na to da se pojavljuju u različitim kulturama, pojavljuju u brojnim oblicima. Obično se dijele po broju partnera, pripadnosti partnera određenoj društvenoj grupi odnosno instituciji pred kojom se sklapaju.
Prema spolu partnera se dijele na:
brak između partnera različitih spolova, istospolni brak
Prema broju partnera dijele se na: monogamni brak (između dvoje partnera, odnosno jednog muškarca i jedne žene) i poligamni brak (između više od dvoje partnera), koji se može pojaviti kao: poliginija, brak između jednog muškarca i više žena poliandrija, brak između jedne žene i više muškaraca grupni brak između više muškaraca i više žena istovremeno.
Prema tome pripadaju li partneri istoj društvenoj skupini (pleme, nacija, klasa, vjerska zajednica) dijele se na: endogamne, tj. između pripadnika iste društvene skupine egzogamne, tj. između pripadnika različitih društvenih skupina.
Prema tome sklapaju li se pred duhovnom (vjerske) ili svjetovnom vlasti dijele se na: crkveni brak građanski brak.
Ostale vrste brakova su dogovoreni brak, koji u ime partnera sklapaju članovi njihove obitelji (poseban je oblik dječji brak), a koji također može biti prisilni brak (poseban je oblik tzv. otmica nevjesta). Oblik braka specifičan za sunitski islam je nikah al-misyar ili privremeni brak (ponekad ga prakticiraju muškarci kod dugih izbivanja iz zavičaja, gdje uzimaju privremene supruge), a u anglosaksonskoj pravnoj tradiciji postoji i institucija tzv. neformalnog braka (Common-law marriage); slične pravne učinke u novije vrijeme u Hrvatskoj ima izvanbračna zajednica.
Institucije slične braku su i tzv. divlji brak, ali i probni brak (kome je primarna svrha ustanoviti sposobnost žene da rađa). U Francuskoj je, pak, pod vrlo specifičnim uvjetima, moguće sklopiti brak s preminulom osobom, tzv. postumni brak. Ta je institucija u tome slična kineskom običaju poznatom kao kineski brak duhova.
Brak se u zapadnim društvima u pravilu shvaća kao monogamna zajednica, dok se u drugim dijelovima svijeta brak može pojaviti i kao poligamna institucija. Najčešći je slučaj u obliku poliginije (muškarac s nekoliko supruga), ali su neka društva znala tolerirati i poliandriju (ženu s nekoliko supruga). U većini zapadnih društava se sve donedavno monogamni brak smatrao isključivo zajednicom različitog spola - muškarca i žene - sve dok se nije pojavio koncept istospolnog braka koji izaziva velike kontroverze i sve veće prihvaćanje.
U različitim plemenskim zajednicama, kao kod nekih indijanskih plemena društvo je toleriralo zajednički život 'berdaša', vračeva-homoseksualaca koji bi živjeli zajedno s nekim drugim muškarcem. Berdaši su izazivali zbog svoje prirode podsmjeh svojih ostalih suplemenika, ali su istovremeno uživali i jak ugled kao močni šamani. Ovo je bilo rašireno kod Indojanaca s prerija, kao kod Illinoisa, i drugih, a zabilježeni su i slučajevi tolerancije prema njima kod južnoameričkih Nambikwara. U novije doba neke države su priznale istospolne brakove.
Povijest mini|Oskar Shmerling, Prinudni brak
Brak se kao institucija razvio u raznim kulturama prije početka pisane povijesti, što je stvorilo dosta poteškoća kasnijim teoretičarima koji pokušavaju objasniti njegov nastanak. Teorije koje su se razvile se u najvećoj mjeri temelje na etnografskim podatcima, odnosno istraživanjima komparativne antropologije među udaljenim i premodernim narodima za čiji se način života vjeruje da je sličan načinu života prethistorijskih ljudi. Dio njih objašnjenje za nastanak braka pokušava pronaći u želji prethistorijskih zajednica da ograniče endemsko nasilje, kako među svojim muškim članovima koji su se stalno natjecali za seksualne usluge žena, tako i među prethistorijskim zajednicama kao kolektivitetima (usp. rimsku predaju o Otmici Sabinjanki), pri čemu se počelo trgovati ženama kao ekonomskim resursom i sredstvom za sklapanje širih saveza.
Za tako razvijene institucije braka je karakteristično da su skoro sve vrijeme bili prije svega regulirani običajima, da bi se tek naknadno ti običaji kodificirali u pisane zakone. Kao primjer može poslužiti Europa, gdje je "neformalnost" braka, odnosno njegovo temeljenje na lokalnim i, ponekad široko tumačenim, običajima, bila pravilo sve do srednjeg vijeka otkada se pod utjecajem kršćanstva brak i njegovi oblici nastoje što je moguće više ujednačiti u skladu s kršćanskim naukom. Tako je Rimokatolička Crkva tek nakon Tridentinskog sabora u 16. stoljeću uvela pravilo da se brakovi priznaju jedino ako ih je sklopljen pred katoličkim svećenikom. Takvu su praksu kasnije zadržale i protestantske crkve. Dva stoljeća kasnije revolucionarna Francuska u sklopu mjera sekularizacije sankcioniranje braka oduzima Crkvi i prenosi na državu, čime je stvoren građanski brak. On će postupno biti uveden u sve zemlje zapadnog svijeta (na području bivše Jugoslavije tek 1946. godine).
Za brak kao instituciju u posljednjih je nekoliko desetljeća karakteristično je da se u zapadnom svijetu, zbog istih socio-ekonomskih trendova koji se smatraju katalizatorom seksualne revolucije, našao pod udarom kritike kao "prevladana" i za nove okolnosti neprimjerena institucija.
Tijekom povijesti, društveno prihvaćena definicija braka se stalno mijenja i poprima različite oblike. Početkom 21. stoljeća definicija braka se u nekim zapadnim zemljama nastavlja mijenjati, posebno što se tiče značaja potomstva i lakoće razvoda. Tako je 2000.g. Nizozemska postala prva zemlja koja je legalizirala istospolne brakove, a slijedile su je i neke druge zapadno-europske zemlje kao i neke savezne države u sklopu SAD.
Izbor bračnih drugova mini|Par bračnih prstena Dok većina zakonodavstava u modernom svijetu pretpostavlja kako bračni partneri stupaju u brak slobodnom voljom na temelju vlastitog izbora, to nije uvijek slučaj, a u povijesti je bio prije izuzetak nego pravilo. Umjesto toga su izbor bračnih partnera vršili članovi njihovih obitelji, a glavni su motivi obično bili ekonomski i nisu uzimali u obzir želje ili osjećaje budućih supružnika. Takvi se brakovi zovu ugovoreni brakovi. Pri tome su različite kulture stvarali različite običaje s različitim ograničenjima za izbor bračnih partnera.
U nekim zajednicama je tako izbor partnera ograničen na članove vlastite društvene grupe (pleme, klan); jedan od ekstremnih oblika ovog ograničenja je tzv. nasljeđivanje udovice, odnosno njena dužnost da se poslije muževe smrti uda za preživjelog muškog člana njegove obitelji (poznat i kao tzv. leviratski brat). Druge zajednice, u nastojanju da se suzbije incest, inzistiraju na egzogamiji, odnosno braku između članova različitih klanova.
Nastojanje da se takva pravila što dosljednije primjenjuju je u Indiji dovelo i do običaja sklapanja tzv. dječjih brakova, odnosno njihovog ugovaranja dok se budući supružnici nisu ni rodili. Nekada se sklapaju i protiv volje supružnika, kada je riječ o prisilnim brakovima. Jedan od njihovih najpoznatijih oblika je tzv. otmica nevjeste, a najpoznatiji povijesni primjer predstavlja Otmica Sabinjanki.
Kasnija zakonodavstva, uključujući i ona koja pretpostavljaju slobodni izbor partnera, uvela su određena ograničenja. U prošlosti su se tzv. antimiscenegacijski zakoni odnosili na zabranu braka s osobama druge rase, a za što jedan od posljednjih primjera pruža JAR za vrijeme apartheida. Sve do najnovijeg vremena, gotovo svuda je bio zabranjen brak s osobama istog spola. Gotovo sva zakonodavstva ograničavaju brak s osobama ispod određene životne dobi, kao i s osobama u određenom stupnju srodstva.
Sklapanje braka
Brak u formalnom smislu započinje obredom koja se naziva vjenčanje. Njega, ovisno o zakonodavstvu države i/ili željama bračnih drugova, može voditi svećenik kada je u pitanju vjerski (crkveni brak); posebno ovlašteni državni službenik (matičar) kada je u pitanju građanski brak; ili treća osoba kojoj je ta ovlast, primjerice u specifičnim okolnostima, dala zakonom (na primjer pomorski kapetani na moru). U nekim zemljama, pogotovo onima koje inzistiraju na odvajanju crkve i države, vjersko vjenčanje mora biti odvojeno od građanskog; to se u nekim slučajevima postiže tako da supružnici brak prvo sklope formalno kod matičara, a zatim, ako to žele, obave vjerski obred u skladu s vlastitim vjerovanjima i tradicijama. Neke zemlje, pak, omogućavaju crkveno vjenčanje pri čemu je svećeniku priznato svojstvo državnog službenika, a "građanski" karakter vjenčanja se odnosi na formalni čin upisa braka u svjetovne matične knjige.