Pavao Vuk-Pavlović (rođen kao Pavao Wolf) (Koprivnica, 9. veljače 1894. – Zagreb, 13. studenog 1976.), hrvatski filozof i pjesnik.
Od rođenja, nosio je ime Pavao Wolf. Kao mladić u književnom radu koristi pseudonim "Vuk Pavlović". Godine 1918. službeno mijenja ime u Pavao Vuk-Pavlović, pisano s crticom između, kao dvostruko prezime. U literaturi ga ponekad pogrešno navode kao "Pavao Vuk Pavlović" (kao da je "Vuk" drugo ime) ili ga čak navode kao "Vuk Pavlović" i smatraju crnogorskim ili srpskim autorom (čemu pridonosi činjenica da je 13 godina živio i radio u Makedoniji).
Životopis Roditelji su mu bili iz uglednih i bogatih židovskih obitelji. Otac Slavko (Samuel) Wolf bio je odvjetnik i poznati šahist. Majka je bila Janka (Johanna), rođena Granitz; njezin otac, Ignjat (Vatroslav) Granitz, bio je značajan poduzetnik, izdavač i kulturni djelatnik. Godine 1900. prešli su na katoličku vjeru, pa je i šestogodišnji Pavao Wolf bio kršten.
Do 1918. godine Osnovnu školu pohađa u Koprivnici, a Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, gdje maturira 1912.Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. – 2007.), Zagreb, 2007., str. 926., Zarana se počeo baviti književnošću. Već u prvom razredu gimnazije (tj. kao desetgodišnjak) prevodi s francuskog jednu pripovijest za mladež, pa je taj prijevod i objavljen. Njegova dramska priča Snješkino kraljevanje prikazana je na Dječji dan 1911. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu u režiji Micike Freudereich.
Studira filozofiju u Leipzigu od 1912. godine. Profesori su mu Wilhelm Wundt, Eduard Spranger, J. I. Volkelt (s kojim je i kasnije održavao prijateljstvo) i dr. Mobiliziran 1914., ostaje u uniformi do 1918. Objavljuje članke i prijevode. Svoj pacifistički credo izražava u članku Aristofan i rat, objavljenom 1915. u Jutarnjem listu. Postavši punoljetan (s 24 godine po tadašnjem austrijskom zakonu), u svibnju 1918. službeno mijenja ime u "Pavao Vuk-Pavlović". Nesumnjivo iskreno i duboko prihvatio je hrvatstvo i katoličanstvo (Polić, str. 32), što ga nije spasilo od rasističkog progona u doba NDH.
1918. – 1941. Nakon rata nastavlja studij filozofije i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kod profesora Arnolda (s kojim će biti u osobito srdačnim odnosima), Bazale i Dvornikovića, te studij njemačkog kao sporedni. Promoviran za doktora filozofije 1921. na temelju dizertacije Spoznaja – Metodologički pokušaj s osobitim obzirom na probleme očitosti. Godinu dana provodi na studijskom boravku u Berlinu, proučavajući naročito estetiku i pedagogiju.
Godine 1920. postaje član Hrvatske seljačke stranke. To je ostalo trajno njegovo političko usmjerenje, iako nije bio politički aktivan. (Bazala je bio aktivan u "građanskoj" hrvatskoj opciji, a Dvorniković bio je po uvjerenju integralni jugoslaven.)
Polaže profesorski ispit i predaje na tek osnovanoj III. realnoj gimnaziji, te od 1928. na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Jedne je godine, primjenjujući saznanja stečena u Berlinu, organizirao je jedno odjeljenje petog razreda gimnazije uvodeći načela radne škole na osnovi samoupravne razredne zajednice.
Godine 1929. postaje docent na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Održava predavanja u JAZU, Hrvatskom pedagoško-književnom zboru, 'Pučkom sveučilištu, Radio stanici Zagreb, te na međunarodnim filozofskim kongresima u Pragu 1934. i Parizu 1937.
Godine 1935. preskočen je pri napredovanju u više nastavno zvanje, pa ostaje docent. Razlozi su nejasni; vjerojatno je osobno razilaženje s profesorom Bazalom bitno utjecalo.
Godine 1937. vjenčao se s Trudom (Gertrudom) Reich, katolkinjom židovskog porijekla, kasnije poznatom glazbeno-odgojnom djelatnicom. Ubrzo su se međutim razišli, te konačno razveli 1943.
Progon u doba NDH Uspostavu NDH dočekao je, prema izjavama vjerodostojnih svjedoka, s priličnim optimizmom. (Polić, str. 45) Nove vlasti međutim vrlo brzo donose antisemitske rasističke zakone (vidi članak Holokaust u NDH). S obzirom na to da su ti zakoni, kao i u nacističkoj Njemačkoj, bazirani na "rasnom porijeklu", antisemitske ga mjere zahvaćaju iako je već 40 godina katolik. Suspendiran je s fakulteta i zatim prisilno umirovljen. Imovina njegove obitelji konfiscirana je i prisiljen je iseliti iz centra grada (Preradovićev trg 6, kuća koju je sagradio njegov djed Ignjat Granitz) u kuću na Trešnjevci, tada periferiji grada. Tu je preživio rat relativno mirno, gajeći kokoši i tulipane. Za njegovo preživljavanje možda je djelomice zaslužan nadbiskup Alojzije Stepinac, koji se zalagao za zaštitu onih Židova koji su prešli na kršćanstvo (vidi članak Stepinac i Židovi). Mnogi članovi njegove obitelji pobijeni su (npr. njegovu tetku Olgu Schulz ubio je neki ustaša usred Zagreba, u Preradovićevoj ulici).
Sukob s komunističkim vlastima Godine 1945. komunističke ga vlasti kao žrtvu fašizma vraćaju na fakultet. Njegova su predavanja o etici i estetici bila vrlo popularna među studentima raznih grupa. Jedna tadašnja studentica kaže: »U to vrijeme profesorova su predavanja predstavljala duhovnu oazu u nadolazećoj mori najtvrđeg staljinizma.« (cit. u: Polić, str. 48)
Godine 1947. vjenčao se s dr. sc. Leljom Dobronić, muzejskom kustosicom i povjesničarkom. S njom je imao sina Stanimira.
Zbog odbijanja nametnute marksističke dogme (dijalektički i historijski materijalizam), dolazi u sukob s vlastima. Da bi ga izbacili s fakulteta, koriste grupu studenata-skojevaca, koji krajem 1947. započinju graju i bojkot za vrijeme njegovog seminara, prosvjedujući što govori o Plotinu umjesto o Marxu i Lenjinu. Potresen, otišao je i više se nije vratio.
U toj su grupi bili i neki kasnije vrlo istaknuti filozofi. Spomenuta svjedokinja kaže da je student, koji je započeo skandiranje, ubrzo završio na Golom otoku kao staljinist. Drugi predavači na koje su bili izvršeni slični napadi, Vladimir Filipović i psiholog Zoran Bujas, uz određene kompromise preživjeli su "crne dane". Kasnije je ideološki pritisak znatno oslabio i ostvarili su vrlo uspješne akademske karijere.
Dobiva posao kao bibliotekar u Sveučilišnoj knjižnici, odakle 1951. u 57. godini odlazi u invalidsku mirovinu.
Slijedi, međutim, razdoblje intenzivnog filozofskog rada. 1950-ih godina sudjeluje s izlaganjima na međunarodnim filozofijskim kongresima i simpozijima u Bruxellesu, Zürichu, na Siciliji, u Bolzanu i Veneciji. Posebnu pažnju privukla su njegova izlaganja Filozofija i vlast na 11. međunarodnom filozofskom kongresu u Bruxellesu 1953. i Zajednica i nazovizajednica na 2. međunarodnom kongresu o filozofiji i znanosti u Zürichu 1954.
Od 1958. godine: djelovanje u Makedoniji Godine 1958. dobiva poziv u Skoplje, gdje sa 64 godine postaje izvanredni, a zatim 1961. i redovni profesor etike i estetike na Filozofskom fakultetu. Supruga Lelja Dobronić sa sinom ostaje u Zagrebu, i sljedećih trinaest godina žive su na relaciji Zagreb–Skoplje. Razvio je vrlo intenzivnu aktivnost. Godine 1959. pri Katedri za filozofiju osniva Laboratorij za estetiku. Objavljuje niz djela na hrvatskom i na makedonskom, te dvije knjige pjesama. Također objavljuje radove na njemačkom i francuskom u zapadnoeuropskim časopisima, te sudjeluje na niz filozofskih skupova na Zapadu.
Umirovljen je 1971. (treća mirovina, ovoga puta ne prisilna). Posljednje godine provodi u Zagrebu. Objavljuje i povremeno javno nastupa.
Članstva u znanstvenim institucijama i priznanja Dopisni član JAZU od 1928. godine. Povijesno je nerasvjetljeno zašto nakon obnove rada Akademije 1945. (vlasti NDH ukinule su JAZU i nisu osnovale zamjenu) nije bio uključen u njen rad.
Pravi član Hrvatskog pedagoškoknjiževnog zbora od 1936.
Stekao je više priznanje u inozemstvu nego u domovini. između 1957. i 1965. postaje član uglednih talijanskih, njemačkih i međunarodnih institucija: Academia del Mediterraneo (Palermo i Rim), Intitut International d'Etudes europeennes "A. Rosmini" (Bolzano), Societe Europeenne de Culture (Venecija), Allgemeine Gesellschaft für Philosophie in Deutschland, Accademia Internazionale "Neocastrum" (Nicastro).
Godine 1969., zalaganjem makedonskih štovatelja, odlikovan je Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem za razvijanje kulturne suradnje između Hrvatske i Makedonije.
Filozofsko usmjerenje Spoznajna teorija: kritički idealizam i fenomenologija U knjizi Spoznaja i spoznajna teorija (1926.) zastupa kritičko-idealističku filozofiju spoznaje modificiranu fenomenologijskom teorijom apodiktične očitosti. U toj i drugim knjigama Husserlove kategorije "životnoga svijeta" (Lebenswelt) i "zrenje bivstva" koristi u analizi svih područja duhovnog života: umjetnosti, kulture, politike.
Filozofije i svjetovi Svoju zaokruženu filozofsku misao izlaže u studijama O značenju povijesnih smjeranja 1964. i O smislu filosofije – Filosofije i svjetovi 1969. Svjetovi se podvrgavaju zakonima opstanka, rađaju se i nestaju unutar povijesnoga tijeka i kulturne svijesti, koji doživljavaju korijenite preobrazbe; vrijedi to i za duhovne svjetove, koje stvara filozofija. Ono što se u okvirima zazbiljnosti izdiže kao stalan osobit svijet, stvarna je i konkretna zbilja, koja se živi, doživljava, proživljava, koja se ispunja, dograđuje, stvara nove i često nepredvidljive elemente i snage. »U nastojanju da, polazeći od zbiljskoga života "svijeta" svojega vremena, istraži "osnove jedinstva" i protumači "bivstvo" toga svijeta, Vuk-Pavlović tijekom svog stvaralaštva i nije ništa drugo radio nego iskušavao duhovnosvjetotvornu moć filozofije. (…) U toj svjetotvornoj funkciji očitavao je uopće smisao svake, pa i svoje filozofije.« (Zenko, str. 393)
Etičko jedinstvo čovjeka, domovine i čovještva Narode drži osobitim "sudbinskim zajednicama", koje stvaraju svoj kulturnopovijesni svijet. Zatirati "povijesnotvorne" napore naroda oblik je "psihičkog genocida" ne manje opakog i odvratnog od fizičkog. Nedopustivo je međutim da "humanistički i humani nacionalizam" zastrani u šovinistički i nasilnički nacizam. Jedino etička svijest, temeljena na odgovornosti, može osigurati jedinstvo čovjeka, domovine i čovještva, do "lika kozmičkog čovjeka".
Filozofija odgoja: budućnost, vrednote, stvaralaštvo U knjizi Ličnost i odgoj 1932. razvija osobitu, posve domišljenu personalističku filozofiju odgoja. Milan Polić ističe da prvo poglavlje knjige nosi naslov Budućnost. Vuk-Pavlović dokazuje da svijet opstoji samo po ljudskoj djelatnosti, koja je bremenita budućnošću; istu tezu zastupa pedesetak godina kasnije MIlan Kangrga u knjizi Praksa – vrijeme – svijet, vjerojatno bez direktnog utjecaja. (O tim koncepcijama pogledajte članak Historija i povijest u praxis filozofiji.)
Pavlović piše: »Priroda nema budućnosti, nema je ni životinja, a nema je ni čovjek, koliko je biće prirodno.« Budućnost ne dolazi sama od sebe; budućnost je »ono, što živeći i doživljujući doista stvaramo.« Slične misli iznosili su mnogi mislioci, no Vuk-Pavlović iz te opće teze izvodi i obrazlaže osobiti značaj odgajanja, kao djelatnosti usmjerene na budućnost. Budućnost se »rađa samo ondje, gdje postoji težnja za vrednotom, i ona se ispunja smislom samo u nazočnosti vrednote.« (To bi već Kangrga odbacio kao metafiziku.) Bez ljudskih vrednota, »život (…) mora nužno tonuti u pustoš i prazninu bespovijesna vremena«. Ostvarivanje »smislonosnih vrijednosti« se međutim »ne dâ nipošto zamisliti mogućim ili primjerenim bez akata ljudskoga stvaralaštva«. Tu se smješta i odgoj, usmjeren na gradnju »čovjeka-lica«, tj. osobe. Odgoj je »u svojoj jezgri stvaralački akt upravljen na budućnost čovjeka-lica održavanjem kontinuiteta kulturnog života.« (Polić, str. 101–111.)
Stvaralaštvo, vjera i sloboda