Galipeinae je biljni podtribus iz porodice rutovki, dio tribusa Galipeeae. Sastoji se od 27 rodovaHassler, pristupljeno 2. kolovoza 2026..
Opis Većina pripadnika su grmovi, niska stabla i drvenaste biljke šumskog podrasta, ali habitus je raznolik: Ertela obuhvaća zeljaste biljke i polugrmove, Apocaulon polegle zeljaste biljke, dok je Euxylophora visoko šumsko stablo. Većina vrsta raste u vlažnim tropskim šumama nizina ili planinskih područja.A review of systematics studies in the Citrus family (Rutaceae, Sapindales), with emphasis on American groups, pristupljeno 20. kolovoza 2026.
Listovi mogu biti jednostavni ili sastavljeni, uključujući jednolisne, trolisne i dlanasto sastavljene oblike. Jednolisni listovi osobito su česti i kod mnogih imaju zadebljanje na vrhu peteljke. Anatomsko i razvojno istraživanje objavljeno 2026. pokazalo je da takvi listovi nisu svi nastali na isti način: kod nekih vrsta u zadebljanju postoje ostaci provodnih tragova zakržljalih bočnih liski, što potvrđuje njihovo podrijetlo od sastavljenog lista, dok kod drugih takvih tragova nema. Samo zadebljanje peteljke stoga nije dovoljan dokaz da je list morfološki jednolisno sastavljen.
Galipeinae se među neotropskim rutovkama osobito ističu građom cvijeta. Cvjetovi su često cjevasti i više ili manje zigomorfni, iako postoje i gotovo aktinomorfni oblici. Latice su često međusobno povezane ili povezane s prašnicima, bilo pravim srastanjem bilo naknadnim prianjanjem tkiva, pa u skupini postoje vrlo složeni stupnjevi povezivanja cvjetnih organa. Preklapanje latica najčešće je kohlearno.
Androecij pokazuje karakteristično smanjivanje broja plodnih prašnika. U mnogih rodova plodna su samo dva adaksijalna prašnika, dok su preostali pretvoreni u tri ili više staminodija; antere često imaju bazalne privjeske. Međutim, unutar podplemena postoje brojna odstupanja od tog obrasca, pa ni zigomorfija ni broj staminodija sami za sebe nisu univerzalna dijagnostička obilježja skupine.
Ginecej je građen od nekoliko plodnih listova koji mogu biti različitim stupnjem međusobno povezani. U građi cvijeta značajna je kratka bazalna sinkarpna zona iznad koje plodni listovi ostaju slobodniji, a zajedno s kohlearnim preklapanjem latica ta je osobina prepoznata kao jedno od morfoloških obilježja koje podupire prirodnost glavne skupine Galipeinae.
Plodovi su raznoliki, ali su u mnogih tipičnih predstavnika sastavljeni od jednog do pet folikularnih merikarpa. Pri dozrijevanju se unutarnji, sklerificirani dio perikarpa odvaja i pod napetošću izbacuje sjemenke, pa je balističko rasprostranjivanje rašireno u podplemenu. Takav je mehanizam detaljno potvrđen, primjerice, u rodu Erythrochiton.
Rasprostranjenost Galipeinae su isključivo američke. Areal se proteže od južnog Meksika i Antila kroz Srednju Ameriku do sjeverne, središnje i istočne Južne Amerike, uključujući Amazoniju, Gvajansko gorje, Ande i Atlantsku šumu Brazila. Većina rodova vezana je uz vlažne tropske šume, a brojni imaju vrlo ograničene areale i visok stupanj endemizma. Atlantska šuma istočnog Brazila jedno je od glavnih središta raznolikosti i endemizma podplemena.
Sistematika Skupina je u Englerovoj klasifikaciji bila poznata kao Cuspariinae Engl., prema rodu Cusparia. Budući da je Cusparia nelegitimno rodno ime, ni naziv podplemena zasnovan na njemu nije se mogao održati. Jacquelyn A. Kallunki i José Rubens Pirani 1998. zamijenili su ime Cuspariinae nazivom Galipeinae Kallunki, prema rodu Galipea Aubl.; istodobno je pleme Cusparieae zamijenjeno imenom Galipeeae Kallunki.
Molekularna istraživanja znatno su promijenila tradicionalne granice skupine. Analiza Groppa i suradnika pokazala je da se Galipeeae mora proširiti kako bi bilo monofiletsko: rodovi Balfourodendron i Helietta premješteni su u Pilocarpinae, dok je Hortia, tradicionalno izdvajana u drugu skupinu rutovki, uključena u Galipeinae. Molekularni i morfološki podaci također su doveli do uklapanja roda Almeidea u Conchocarpus, izdvajanja roda Dryades iz Conchocarpus te uklapanja monotipskog roda Nycticalanthus u Spiranthera.
Položaj Adiscanthus neobičan je. Pregled iz 2022. vodi ga među Galipeinae, ali detaljna studija cvjetne morfologije iz 2019. utvrdila je da najjača cvjetna obilježja koja podupiru monofiliju tipičnih Galipeinae — osobito kohlearna estivacija latica i građa gineceja — podupiru skupinu bez Adiscanthus. Njegov položaj zato treba navoditi s određenom rezervom. Rodovi
Subtribus Galipeinae Kallunki ?Adiscanthus Ducke (1 sp.) Hortia Vand. (10 spp.) Spiranthera A.St.-Hil. (6 spp.) Ertela Adans. (2 spp.) Ravenia Vell. (11 spp.) Raveniopsis Gleason (20 spp.) Conchocarpus J.C.Mikan (52 spp.) Leptothyrsa Hook.f. (1 sp.) Naudinia Planch. & Linden (1 sp.) Desmotes Kallunki (1 sp.) Toxosiphon Baill. (4 spp.) Galipea Aubl. (14 spp.) Ticorea Aubl. (6 spp.) Decagonocarpus Engl. (2 spp.) Rauia Nees & Mart. (5 spp.) Angostura Roem. & Schult. (12 spp.) Dryades Groppo, Kallunki & Pirani (5 spp.) Neoraputia Emmerich ex Kallunki (6 spp.) Raputia Aubl. (13 spp.) Raputiarana Emmerich (2 spp.) Andreadoxa Kallunki (1 sp.) Erythrochiton Nees & Mart. (7 spp.) Sigmatanthus Huber ex Emmerich (1 sp.) Apocaulon R.S.Cowan (1 sp.) Rutaneblina Steyerm. & Luteyn (1 sp.) Lubaria Pittier (2 spp.) Euxylophora Huber (1 sp.)
Izvori
Kategorija:Podtribusi Galipeeae