Edip i Sfinga je ulje na platnu francuskog neoklasičnog slikara Jeana Augustea Dominiquea Ingresa koje se nalazi u pariškom Louvreu od 1878. godine. Slika prikazuje Edipa kako tumači Sfinginu zagonetku.
Tema
Tragična Sofoklova tragedija o kralju Edipu, koja govori o njegovom dolasku u Tebu, ubojstvu vlastitog oca, o incestu s vlastitom majkom, često je služila kao inspiracija velikom broju umjetnika, pa tako i Ingresu. Komponirajući svoju sliku, odlučio je prikazati intenzivan moment Edipovog mentalnog sukoba sa Sfingom. Naime, sfinga koja se prema grčkoj mitologiji smatrala demonom nesreće i uništenja, a imala je glavu žene, tijelo lava, zmijski rep i orlovska krila, nalazila se na ulazu u Tebu. Tko bi god pokušao proći špored nje morao je odgovoriti na njezinu zagonetku koja je prema legendi glasila: „Koje biće hoda ujutro na sve četiri noge, poslijepodne na dvije, a navečer na tri noge?“ Nesretnike koji ne bi znali odgovor na pitanje bi sfinga ubila i pojela. Tebanci su bili očajni i rekli su obasuti brojnim nagradama onoga koji riješi zagonetku. Tako se pred Sfingom jednom našao junak Edip, koji je pri rođenju bio prognan iz grada. Nakon nekog razmišljanja, Edipov je odgovor bio: „To je čovjek. Kao dijete puže četveronoške, kao odrastao čovjek hoda na svojim nogama, a kao starac hoda uz pomoć štapa.” Kada je to Edip izgovorio, Sfinga se bacila s litice i na mjestu umrla.Apolodor: Biblioteka (3.52-55)Diodor Sicilski: Biblioteka povijesti (IV./64.4)
Odlike
U desnom kutu slike primjećujemo fantastično biće s osvjetljenim lavljim tijelom i glavom žene u potpunoj sjeni, predstavljajući njenu tamnu čudovišnu stranu. S druge strane, junak legende, Edip, prikazan je svijetlim nijansama boja, potpuna suprotnost Sfinge. Na njegovom licu jasno su prikazane crte lica iz kojih primjećujemo njegovu predanost dvoboju i posvećenost zadatku. Njegov stav tijela pokazuje koncentraciju i nepopustljivost pred strašnom Sfingom.Patricia Condon, Marjorie B. Cohn i Agnes Mongan, In Pursuit of Perfection: The Art of J.-A.-D. Ingres, 1983., Louisville: The J. B. Speed Art Museum ISBN 0-9612276-0-5
Povijest
Sliku je Ingres započeo kao studentski rad 1806., a završio 1808. god. u Rimu. Naime, u Rim je Ingres stigao sa zakašnjenjem 1806. nakon što je osvojio Grand Prix de Rome 1801. godine. Radeći u ateljeu na imanju Vile Medici, Ingres je nastavio studij i, kako se od svakog dobitnika Prixa zahtijevalo, redovito je slao radove u Pariz kako bi se mogao procijeniti njegov napredak. Tako je 1808. godine Ingres poslao ovu sliku i sliku Kupačice iz Valpinçona u prirodnoj veličini, nadajući se da će ovim dvjema slikama pokazati svoje majstorstvo muškog i ženskog akta. Akademici su bili umjereno kritični prema tretmanu svjetla u objema slikama i smatrali su da su figure nedovoljno idealizirane.Gary Tinterow, Philip Conisbee i Hans Naef, Portraits by Ingres: Image of an Epoch, 1999., New York: Harry N. Abrams, Inc. ISBN 0-8109-6536-4 Dvadeset godina kasnije, Ingres je odlučio uvećati platno, pojačati kontrast te modificirati lik Sfinge, što je dovršio 1827. godine. Ingres je modificirao pozu Sfinge i dodao ljudske ostatke koji se vide u donjem lijevom kutu, kao i čovjek u bijegu desno, čiji stav i izraz otkrivaju Ingresovu studiju Poussina.
Mala uljana skica iz oko 1826. na kojoj Ingres testira svoju kompoziciju prije prerade slike nalazi se u Nacionalnoj galeriji u Londonu. Nekada je bila u vlasništvu Edgara Degasa, koji ju je kupio oko 1897. god.Ann Dumas i Edgar Degas, Degas kao kolekcionar, 1996., London: Apollo Magazine ISBN. 1857091310
Godine 1864. Ingres je naslikao treću verziju Edipa i Sfinge, manju od prve verzije, te obrće kompoziciju i mijenja mnoge detalje. Nalazi se u Muzeju umjetnosti Walters u Baltimoreu, Maryland.
Galerija
Izvori
Kategorija:Neoklasicizam Kategorija:Slike iz 1800-ih Kategorija:Slike u Louvreu