Alžirke u haremu ili Alžirke u svom apartmanu (fr. Femmes d'Alger dans leur appartement) je naziv dvije romantičarske slike francuskog slikara Eugenea Delacroixa. Prvo djelo naslikano je u Parizu 1834. godine i nalazi se u muzeju Louvre u u Parizu, a drugo djelo, naslikano petnaest godina kasnije između 1847. i 1849. godine, nalazi se u Musée Fabre u Montpellieru u Francuskoj. Oba djela prikazuju isti prizor s četiri žene zajedno u zatvorenoj sobi (haremu). Unatoč sličnom okruženju, dvije slike evociraju potpuno različita raspoloženja kroz prikaz žena. Delacroixovo ranije djelo iz 1834. godine prikazuje odvojenost između žena i gledatelja. Druga slika umjesto toga poziva gledatelja u prizor kroz topao, privlačan pogled žena.
Delacroixove „Alžirke” inspirirale su mnoge kasnije umjetnike. Slika je poslužila kao izvor inspiracije kasnijim impresionistima, a 1888. godine Vincent van Gogh i Paul Gauguin otputovali su u Montpellier kako bi vidjeli Delacroixovu verziju iz 1849. godine. „Alžirke” inspirirale su i istoimenu seriju od 15 slika i brojnih crteža Pabla Picassa 1954. godine.
Povijest mini|lijevo|Alžirke (studija), 1832., akvarel, 10 × 13 cm, Louvre (desna skupina) Delacroix se pridružio francuskoj diplomatskoj misiji u Maroko kako bi se uspostavili prijateljski odnosi i pregovaralo o sporazumu sa sultanom zbog Francuskog osvajanja Alžira 1831. godine. U to vrijeme bilo je uobičajeno voditi umjetnike sa sobom kako bi likovno dokumentirali putovanje.Stranice iz Marokanske bilježnice 1832., akvarel, 19×13 cm. Musée du Louvre, Departement des Arts graphiques, Pariz. Pristupljeno 14. lipnja 2026. Delacroix je jako uživao u atmosferi, bojama, predmetima, ljudima i arhitekturi ovog egzotičnog svijeta, te je sve zabilježio u svoje dnevnike. Tijekom svog šestomjesečnog putovanja Delacroix je ispunio sedam velikih skicira i stvorio album s osamnaest akvarela.Gérard-Georges Lemaire, Orijentalizam: Orijent u zapadnjačkoj umjetnosti, 2013. Hfullmann, str. 212. ISBN 978-3-8480-0317-4 Vratio je se kući preko Alžira i Španjolske. U alžirskoj luci je proveo tri dana gdje je upoznao trgovca koji mu je omogućio pristup privatnom haremu svog kućanstva. Delacroix je napravio dvije male skice žena u alžirskom haremu koje je dvije godine kasnije koristio za stvaranje svoje uljane slike Alžirke u haremu.Patrick Noon i Christopher Riopelle, Delacroix: I uspon moderne umjetnosti, 10. siječnja 2015., Yale University Press, str. 27. ISBN 978-1-85709-575-3
Kralj Luj Filip kupio je sliku 1834. i poklonio je Muzeju Luxembourga. Godine 1874. slika je premještena u Louvre u Parizu, gdje se i danas nalazi kao dio stalne zbirke.Rose-Marie i Rainer Hagen, Što velike slike govore, svezak 2 Köln: Taschen Verlag, 2002., str. 361. ISBN 978-3-8228-1372-0
Odlike mini|lijevo|Alžirka, uljena skica iz 1834. god, 24,4 x 19 cm, Smith College, Northampton, Massachusetts, SAD. Prije svega, na platnu primjećujemo udobnu, mirnu i spokojnu atmosferu. Slika prikazuje četiri alžirske žene od kojih se tri smatraju ženama harema, dok je četvrta, tamnoputa, njihova sluškinja. Kompozicijski slika je podijeljena na tri dijela: U prvom je jedna žena koja sjedi na lijevoj strani, odvojena od ostalih, tajanstvena figura žene uronjene u sjenu. Jasno je kakno sniva jer joj je pogled neodređen, a ipak kao da gleda u “nešto”. Ona je jedina u ležećem položaju i detaljnije naslikana šarenim tehnikama. U srednjem dijelu su dvije dvije prijateljice koje puše nargilu, okremute jedna prema drugoj; oči su im gotovo zatvorene, te se jednoj glava spustila do ramena dok ju druga nježno promatra. Treći dio čini dinamičnija sluškinja koja jedina stoji na nogama čime je pokazano da ona, za razliku od prethodnoih, nije lišena slobode kretanja. mini|Alžirke u haremu, verzija iz 1847., ulje na platnu, 85 x 112 cm, Musée Fabre, Montpellier. Perspektivu produbljuju jake sunčeve zrake koje dijagonalno padaju s prozora na desnoj strani na tri ženske figure, stvarajući duboke sjene u sobi. Boje naglašavaju bogatstvo svilenih tkanina, raznolikost tepiha i zlata, stvara prostor magije i blaženstva. Osnovni su tonovi crvena i zelena boja, a također uočavamo prelijevanje nijansi, tj. eksperimentiranje s bojama što se do tad još nije javljalo u slikarstvu.
Delacroixove Alžirke ne prikazuju otvoreno erotiziranu verziju orijentalnih žena, kao što su to činili drugi umjetnici romantičarskog orijantalizma, poput sočnog prikaza Jean-Auguste-Dominiquea Ingresa na njegovoj slici Velika Odaliska iz 1814. god.
Druga verzija slike nastala je petnaest godina nakon originala iz 1834. U usporedbi s tim, gledatelj može vidjeti utjecaj vremena i nostalgije na interpretaciju vizualnih informacija. Blago fantaziran prizor pretvoren je u sliku čiste nostalgije: Melodija zlata, spaljene umbre i crvenih tonova koji se stapaju stvara maglovito, snovito sanjarenje. Umjesto da napusti prizor, crna ropkinja sada podiže zavjesu kako bi gledatelju otkrila sjedeće žene. Žena s lijeve strane sada nosi dublji dekolte i nježno zuri u gledatelja toplim, primamljivim pogledom. Europski koncept harema dodatno se usađuje u Delacroixov rad, stvarajući u konačnici sliku koja objektivizira i erotizira alžirske žene u većoj mjeri nego originalna verzija iz 1834. god.
Izvori
Kategorija:Slike Eugènea Delacroixa Kategorija:Slike u Louvreu Kategorija:Slike iz 1830-ih Kategorija:Orijentalističke slike