Opsada Sigeta trajala je od 5. kolovoza do 7. rujna 1566. godine. Zapamćena je po hrabroj pogibiji zapovjednika Nikole Šubića Zrinskog i čitave posade, koja se nije htjela predati Osmanlijama – i svojom žilavom obranom spasila Mađarsku, Hrvatsku i Austriju od pada u turske ruke.
Utvrda Siget imala je u drugoj polovici 16. stoljeća izuzetni geostrateški značaj za obranu Kraljevstva krune sv. Stjepana, a sprječavala je prodor Turaka prema Budimu i Beču.
Nakon mjesec dana opsade Nikola Zrinski s manjim brojem preživjelih vojnika provalio je iz utvrde, te zajedno s braniteljima poginuo u boju. Tijekom opsade umro je i sultan Sulejman I. zvani Veličanstveni.
Sigetska bitka poznata je i kao "Bitka koja je spasila (Zapadnu) civilizaciju".Dzhak, Yulia. “The Battle That Saved The Civilization” – Szigetvár, 1566, warhistoryonline.com. Objavljeno 30. lipnja 2016.
Uvod u bitku Nikola Zrinski došao je na čelo sigetske utvrde 1561. godine nakon smrti Marka Horvata Stančića, poznatog kapetana i branitelja Sigeta tijekom prve osmanske opsade 1556. godine, i to na vlastiti zahtjev, postavši tako glavnim kapetanom Sigeta.Hrvoje Petrić, Nikola IV. Šubić Zrinski. O 450. obljetnici njegove pogibije i proglašenju 2016. »Godinom Nikole Šubića Zrinskog« , Hrvatska revija, br. 3 , 2017., pristupljeno 31. kolovoza 2019. Godine 1563. Zrinski je preuzeo i dužnost generala i zapovjednika obrane cijeloga Prekodunavlja i time pod svoju neposrednu kontrolu stavio cjelokupnu pograničnu obranu između Blatnoga jezera (Balatona) i rijeke Drave. Car i kralj Ferdinand I. ostavio je Zrinskome mogućnost da u slučaju osmanske opsade napusti Sigetu i prepusti obranu drugome zapovjedniku, no kada se 1566. osmanska vojska približila Sigetu Zrinski je odlučio ostati braniti grad sa svojim vojnicima.
Godine 1566. sultan Sulejman I. krenuo je, u već dubokoj starosti (72 godini života) s 90.000 – 100.000 vojnika i 300 topova, na svoj trinaesti pohod, a ukupno sedmi na Ugarsku. Cilj je bio osvajanje Beča koji bi potom poslužio kao polazišna točka za daljnja osvajanja. Osim što ga je starost potaknula na jedan zadnji, veliki pohod na Ugarsku, dodatna motivacija bila je i neuspješna osmanska opsada Malte 1565. godine, krvavi i neuspjeli pohod koji nikako nije smio biti zapamćen kao posljednji pohod velikog sultana Osvajača.László Kontler, Povijest Mađarske. Tisuću godina u Srednjoj Europi, prev. Draženka Kešić i Silvije Devald (Zagreb: Srednje Europa, 2007.).
Na putu prema Budimu i Beču sultanu su stajale utvrde Gyula, Eger i Siget. Nikola Zrinski, tada kapetan Sigeta, bio je svjestan važnosti ovoga grada i počeo se rano pripremati za obranu znajući da će sigetska utvrda sigurno biti jedan od osmanskih ciljeva – u grad je dovezeno i oko 100.000 litara pšenice i druge hrane, te je po procjenama hrane bilo dovoljno za oko 4 mjeseca.
Od svoje žene i sina Jurja oprostio se prije polaska u Siget riječima: Sinko moj predragi, ti sam to dobro znaš da mi j'va Sigeti moju glavu zgubit.Nataša Štefanec, „Nikola IV. Zrinski Sigetski“, Croatica: Hrvatski udio u svjetskoj baštini, 1 (2007.).
Iako je Zrinski opskrbio Siget s dovoljno zaliha hrane i barutom za dugu opsadu, najveći problem su ipak bili vojnici. Zrinski je u travnju uzeo 1000 plaćenika, te je u konačnici broj vojnika u Sigetu bio između 2300 i 2600 vojnika.Ne postoji točan konsenzus oko broja vojnika, ali svi autori se kreću oko broja od 2500 branitelja.; Matija Mesić, Život Nikole Zrinjskoga sigetskoga junaka (Zagreb: Matica ilirska, 1866.), 241.; Andrew Wheatcroft, The Enemy at the Gate: Habsburg, Ottomans and the Battle for Europe (New York: The Bodley Head, 2008), 59.
Od nadvojvode Karla dobio je 14 različitih topovah, 2400 tanetah za topove, 300 raznih bojnih sjekirah i mnogo praha, željezaMatija Mesić, Život Nikole Zrinjskoga sigetskoga junaka (Zagreb: Matica ilirska, 1866.) čime je dodatno pojačan Siget koji je prije toga imao 40 topova. Iako mu je nadvojvoda ponudio i dodatne ljude, Nijemce, Zrinski je to odbio, najvjerojatnije kako bi zadržao posadu Sigeta u što većoj koheziji.
Prije velike i sudbonosne bitke tražio je od svojih vojnika, koji su velikim dijelom bili Hrvati,Kada smo se dotakli pitanja nacionalnosti valja spomenuti da su branitelji većinom bili Hrvati, manjim dijelom Mađari, a tek poneki Nijemac se spominje. U hrvatskoj historiografiji često će se naći podatak da su svi branitelji bili Hrvati, međutim kada čitamo Podsjedanje i osvajanje Sigeta sudionika bitke Ferenc Črnka vidimo kako se spominju i nehrvatska imena među braniteljima. Većina branitelja bili su Hrvati, ali bilo je i dosta Mađara, stoga ne smijemo govoriti samo o hrvatskim braniteljima.; Popis svih poznatih branitelja raspoređenih po nacionalnosti može se naći u Matija Mesić, Život Nikole Zrinjskoga sigetskoga junaka, 242. – 244. da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga i sam je prisegnuo ovim riječima:
Prvi sukobi prije Sigeta mini|300px|Spomenik Nikoli Šubiću Zrinskom i Sulejmanu I. na mjestu čuvene bitke kod Sigeta. Od svojih uhoda Zrinski je saznao za jedan osmanski kamp kod Šikloša, te je 17. lipnja 1566. godine poslao 1000 pješaka i 500 konjanika da napadnu kamp. Predvođeni zapovjednicima Gašparom Alapićem, Mikloušom Kobakom, Petrom Patačićem, Vukom Papratovićem i pješačkim vojvodama porazili su Mehmed-bega Taroliju, sandžakbega od Vize, koji je kraj Pečuha trebao organizirati prihvatilište za osmansku vojsku. Mnogo je osmanskih vojnika poginulo kao i sam sandžakbeg, a njegov sin je zarobljen.Mijatović, 2010., str. 61. Napad je bio uspješan, te su Nikolini vojnici ponijeli u Siget veliki plijen.Ferenac Črnko, Podsjedanje i osvojenje Sigeta (Zagreb: Liber, 1971).
U međuvremenu je dio osmanske vojske pod vezirom Pertavpašom krenuo prema Gyuli.Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, sv. 3, dio 1, Doba kraljeva Ferdinanda I., Maksimilijana i Rudolfa (1527. – 1608.) (Zagreb: Knjižara L. Hartmana, 1911.). Postavilo se pitanje hoće li Sulejman osobno udariti na Eger ili na Siget, što je i Zrinski saznao od svojih uhoda. Povjesničari su to podijeljena mišljenja – prema jednima Sulejman nije niti sam znao gdje će krenuti s glavninom vojske sve do samog kraja, te je u konačnici krenuo na Eger, ali ga je vijest o porazu kod Šikloša potaknula da vojsku okrene na Siget. Drugi će pak reći, a što se i čini smislenije, da sultan ne bi pokrenuo veliku vojsku u tako važnom pohodu da nije unaprijed dobro isplanirano i određeno gdje će udariti. Također, Osmanlije su prilikom svih pregovora s Habsburgovcima zahtijevali da im se preda Siget te su obje strane bile svjesne važnosti ove utvrde pa se vjerojatnijom čini priča kako je Siget bio cilj napada, ali u historiografiji ne postoji konsenzus oko ovog pitanja. Kao što znamo Sulejman se odlučio udariti na Siget, a kako bi došao do njega trebao je prijeći Dravu. Nakon što je gradnja prva dva mosta propala zbog jake riječne struje, treći je uspješno podignut kod Osijeka. Poznati most kod Osijeka podigao je Hamza-beg u svega deset dana, zasigurno uvelike motiviran činjenicom da je njegova glava ovisila o uspješnosti gradnje. Most kod Osijeka do danas je poznat te je zapravo bio ingeniozno rješenje u kojem je dio mosta preko Drave napravljen na brodovima, a dio koji je prelazio preko močvarnog područja oko rijeke na stupovima, sveukupne dužine 6 km. Sultan je prešao preko mosta 20. srpnja 1566. godine, a do tada je već i Zrinski od uhoda saznao da Sulejman ide na Siget.
Utvrda Siget 200px|desno|mini|Siget (minijatura nepoznatoga autora, 16. st.) Kako bi se razumjela bitka i tijek bitke nužno je poznavati strukturu Sigeta. On se sastoji od tri dijela, prvi je „Novi Varoš“, drugi „Stari Varoš“, a treći „Stari Grad“ koji je unutar sebe ima posebno odvojen „Nutarnji Grad“. Svi ovi dijelovi međusobno su odvojeni mostovima, od kojih je onaj koji vodi od Starog Varoša do Starog Grada najduži, a oko Sigeta nalazi se močvara nastala navodnjavanjem iz obližnjeg potoka Almaša.
Tako je Siget predstavljao pravu bastionsku utvrdu jer da bi pao napadač je morao redom osvajati jedan po jedan dio, svaki čvršći od prethodnog i svaki s više bastiona, a močvarno područje otežavalo je napade s više strana.
Kako je utvrda bila u dobrom stanju Zrinskom je jedino preostalo od svojih vojnika tražiti zakletvu vjernosti, a posebno je naglašeno da će se sve izdajnike i neposlušne oštro kazniti, te posložiti slamu i goriv materijal u Novom i Starom Varošu, kako bi mogli biti potpaljeni u slučaju povlačenja.Puni tekst zakletve vojnika Nikole Šubića Zrinskog (Črnko, Podsjedanje i osvojenje Sigeta, str. 9.)
Tijek bitke 200px|lijevo|mini|Opsada Sigeta (minijatura nepoznatoga autora, 16. st.) Već početkom kolovoza došla je osmanska vojska u blizinu Sigeta, a od 5. kolovoza započinju intenzivne borbe. Sam sultan došao je dan nakon početka borbe i boravio je u šatoru na Šimlehevu, mjesto frtalj milje od Sigeta, pošto je zbog starosti i bolesti bio prisiljen biti izvan borbe, a jedva je mogao i sam hodati. Osmanska vojska bila je mnogobrojna i povjesničari se uglavnom slažu da je bilo negdje oko 100 000 osmanskih vojnika, od toga dosta elitnih janjičara, i dvije do tri stotine topova, a osim sultana vodio ju je i veliki vezir Mehmed Sokolović.
Teški napadi i topovska paljba, koju je koordinirao zapovjednik topništva Aliportug, na Novi Varoš natjerali su u konačnici Zrinskog da izda naredbu za povlačenje u Stari Varoš u večer 9. kolovoza. Napadači nisu mirovali i već su sljedećeg dana počeli napad na Stari. Janjičari su se primicali varošu s tri strane, kopajući jarke prema mjestima na koja su topovi fokusirali paljbu. U isto vrijeme počeli su raditi i na isušivanju močvare pa rade na rušenju nasipa potoka Almaša. Podignuta su i dva „nasipa“ kako bi se lakše pucalo na branitelje.„Nasip“ je zapravo vrsta povišenja nastalog gomilanjem zemlje, a na njega su se postavljali mali „kašteli“ u kojima su se nalazili topovi ili janjičari s puškama. Kako su zidine Sigeta bile niske i široke, da bi lakše apsorbirale topovske kugle, tako je ovakvo povišenje davalo napadaču mogućnost da puca po braniteljima na zidinama Odlučujući, ukupno sedmi, juriš na Stari Varoš dogodio se 19. kolovoza, a prilikom povlačenja u Stari Grad neki branitelji ostali su odsječeni od mosta te su poginuli opkoljeni u Starom Varošu. Važnu ulogu u zauzimanju imao je izdajica Antun Mlečanin, topnički glavar kojega je Zrinski primio u službu na plaću, a koji je usred opsade prešao na osmansku stranu i dao im podatke o stanju utvrde i braniteljima.Mijatović, 2010., str. 72. Jedni od branitelja koji su poginuli tada su Martin Bošnjak, vojvoda Petar Botoš, vojvoda Lovrenac, vojvoda Petar Bata i vojvoda Jurij Matijaš.Mijatović, 2010., str. 73. Na osmanskoj strani u tome jurišu poginulo je više od 3000 njihovih vojnika.
Do 20. kolovoza bila je već močvara oko Sigeta uvelike isušena, samo je blato ostalo, pa su napadi krenuli s četiri strane, a podignuti su i novi „nasipi“ nad JZ i JI bedemom Grada. Prvi juriš uslijedio je nakon šest dana pucanja po zidinama, ali je odbijen, a istodobno Osmanlije počinju podizati „nasipe“ i sa sjeverne strane. Novi veliki juriš uslijedio je 29. kolovoza, dan koji ima puno simbolike za Osmanlije jer su na taj datum odnijeli veliku pobjedu na Mohaču te zauzeli gradove Beograd i Budim, ali je i taj napad odbijen uz velike osmanske gubitke, a pao je i zapovjednik Aliportug.
200px|desno|mini|Opsada Sigeta (minijatura nepoznatoga autora, 16. st.)