Povijest slobodnog zidarstva obuhvaća podrijetlo, razvoj i ključne događaje bratske organizacije poznate kao slobodno zidarstvo. U pravilu se razlikuju tri faze. Prva je pojava organiziranih loža operativnih klesara u srednjem vijeku. Druga faza započinje primanjem svjetovnih članova kao "prihvaćenih" (engl. accepted — pojam koji odražava ceremonijalni postupak "prihvaćanja" kojim su osobe koje nisu klesari postajale članovima operativne lože) odnosno "spekulativnih" zidara. Treća faza označava razvoj isključivo spekulativnih loža te nastanak velikih loža kao upravnih tijela koja ih koordiniraju i nadziru.
Prekretnicom u tom procesu obično se smatra osnivanje prve Velike lože u Londonu 24. lipnja 1717. godine prema gregorijanskom kalendaru. Povjesničarima pritom stoje na putu dvije glavne poteškoće: oskudnost pisanih izvora, koja traje čak do 19. stoljeća, te širenje netočnih informacija koje su, od samih početaka, stvarali i slobodni zidari i njihovi protivnici.
Dugotrajna povijest slobodnog zidarstva tako uključuje rani razvoj iz organiziranih udruga operativnih klesara u suvremeni sustav spekulativnih loža, ustrojenih oko pokrajinskih ili nacionalnih velikih loža.
Mitovi o podrijetlu i teorije thumb|200px|Ethelstan Sjajni, prvi kralj cijele Engleske.
Raniji izvori Najraniji slobodnozidarski tekstovi redovito sadrže neku vrstu povijesti klesarskoga obrta. Najstarije poznato djelo te vrste jest Halliwellov rukopis, poznat i kao Rukopis Regius, koji se datira između 1390. i 1425. godine. U uvodnom dijelu toga dokumenta iznosi se sažeta povijest prema kojoj je "klesarski obrt" započeo s Euklidom u Egiptu, a u Englesku je stigao za vladavine Ethelstana (924. – 939.). Nedugo potom, Cookeov rukopis izvodi podrijetlo zidarstva od Jabala, sina Lameka (Post 4, 20–22), te opisuje kako je to znanje dospjelo do Euklida, od njega do Izraelaca (tijekom njihova boravka u Egiptu), a zatim složenim slijedom dalje sve do Ethelstana. Taj je mit postao temelj kasnijih rukopisnih statuta, koje dosljedno izvode slobodno zidarstvo iz biblijskih vremena te njegovo institucionalno utemeljenje u Engleskoj smještaju u razdoblje Ethelstanove vladavine.
Ubrzo nakon osnutka prve Velike lože Engleske, škotski svećenik James Anderson dobio je zadatak da te tzv. "gotičke statute" preradi u prihvatljiviji i suvremeniji oblik. Tako nastale Konstitucije započinju povijesnim uvodom opsežnijim od svih dotadašnjih, u kojem se povijest slobodnog zidarstva ponovno izvodi iz biblijskih izvora, a Euklid se još jednom uključuje u taj genealoški niz. Slijedeći svoje izvore, Anderson smješta prvu veliku skupštinu engleskih zidara u York, pod pokroviteljstvom Ethelstanova sina Edwina, osobe koja inače nije potvrđena u povijesnim izvorima. Proširene, revidirane i ponovno objavljene 1738. godine, Andersonove Konstitucije navode popis velikih meštara počevši od Augustina Canterburyjskog, navedenog kao Redovnik Austin (Austin the Monk). Djelo William Prestona, Ilustracije slobodnog zidarstva, dodatno je razradilo i proširilo taj slobodnozidarski mit o podrijetlu.
U Francuskoj je predavanje viteza Ramsaya iz 1737. godine u rodoslovlje uvelo križare. On je tvrdio da su križarski zidari obnovili obrt pomoću tajni prikupljenih u Svetoj Zemlji, pod pokroviteljstvom vitezova Ivanovaca. Od toga trenutka povijest obrta u kontinentalnom slobodnom zidarstvu počinje se razlikovati od one razvijene u Engleskoj.
Spekulativne povijesti Andersonove povijesne rekonstrukcije iz 1723. i 1738. godine, romantičarska interpretacija viteza Ramsaya, kao i unutarnja alegorija slobodnozidarskog rituala, usredotočena na Salomonov Hram i njegova graditelja Hirama Abifa, pružile su obilje materijala za daljnje spekulacije.
Najraniji poznati ritual smješta prvu ložu u trijem Salomonova hrama. Slijedeći Andersona, slobodno zidarstvo povezivalo se i s Euklidom, Pitagoraom, Mojsijem, esenima i kuldejima. Škotski pisac William Preston započeo je svoju povijest s druidima, dok je Andersonov opis zidara kao "noahida", koji je razradio američki pisac Albert Mackey, u tu shemu uključio i Nou.
Nakon Ramsayeva uvođenja križarskih zidara, u mit su uključeni Vitezovi templari, počevši s obredom Striktne opservancije njemačkog baruna Karla Gotthelfa von Hunda, koji je ujedno povezao i prognanu kuću Stuart. Ubojstvo Hirama Abifa tumačeno je kao alegorija smrti engleskog kralja Karla I.. Engleski državnik Oliver Cromwell pojavljuje se kao utemeljitelj slobodnog zidarstva u anonimnom antimasonskom djelu iz 1745., koje se obično pripisuje francuskom svećeniku Larudanu. Mackey ističe da se "Larudanove tvrdnje odlikuju potpunom neovisnošću o svakom povijesnom autoritetu i smjelim pretpostavkama koje se čitatelju nude umjesto činjenica". Antimasonski spisi njemačkog pisca Christopha Friedricha Nicolaija povezivali su Francisa Bacona i rozenkrojcere sa slobodnim zidarstvom, dok je veza englesko arhitekta Christopher Wrena s bratstvom izostavljena iz Andersonove prve knjige Konstitucija, ali se pojavila u drugoj, objavljenoj nakon Wrenove smrti.
Zameci mita o jakobitskom utjecaju kuće Stuart na slobodno zidarstvo možda potječu od nepažljive i neutemeljene primjedbe John Noorthouka u Knjizi konstitucija iz 1784. prve Velike lože Engleske. Bez ikakvih dokaza tvrdilo se da je kralj Karlo II. bio iniciran u slobodno zidarstvo u Nizozemskoj tijekom svojega progonstva (1649. – 1660.), premda na europskom kontinentu u to vrijeme nisu zabilježene lože slobodnih zidara. Ta je tvrdnja vjerojatno služila uljepšavanju ugleda bratstva pripisivanjem članstva jednom vladaru. Navedenu je zabludu dodatno razradio britanski profesor John Robison u djelu Dokazi urote (1797.), protumasonskoj polemici koja je slobodno zidarstvo optužila za infiltraciju Reda iluminata Adama Weishaupta. Nedostatak znanstvene utemeljenosti u tom djelu naveo je Encyclopædia Britannica da ga javno osudi.
Njemački knjižar i slobodni zidar koji je živio u Parizu, djelujući pod pseudonimom C. Lenning, dodatno je razradio priču u rukopisu Enciklopedija slobodnog zidarstva, vjerojatno nastalom između 1822. i 1828. u Leipzigu. Rukopis je kasnije revidirao i objavio njemački slobodni zidar Friedrich Mossdorf. Lenning je tvrdio da je engleski kralj Jakov II., nakon bijega u Francusku 1688., boravio u isusovačkom Kolegijem Clermont, gdje su njegovi pristaše navodno oblikovali određene stupnjeve radi ostvarivanja političkih ciljeva.
Sredinom 19. stoljeća ta je priča postala raširena. Poznati engleski pisac George Oliver u djelu Povijesne znamenitosti (1846.) nastavio je njezinu razradu, pa čak tvrdio da je kralj Karlo II. redovito prisustvovao sastancima, što je očita izmišljotina, jer bi, da je bila istinita, zasigurno privukla pozornost suvremenih povjesničara.
Slično tomu, pokušaji da se slobodno zidarstvo poveže s francuskim kumpanijanjima nisu donijeli konkretne dokaze. Poveznice s rimskim kolegijumima i majstorima comacini također su slabe, iako ih pojedini slobodni zidari promatraju kao uzore, a ne kao izravne prethodnike. Američko-britanski filozof Thomas Paine izvodio je podrijetlo slobodnog zidarstva iz starog Egipta, kao i talijanski pustolov Alessandro Cagliostro, koji je otišao toliko daleko da je ponudio i ritual.
U novije vrijeme pojedini autori nastoje povezati templare s razvojem slobodnog zidarstva putem ikonografije kamenih rezbarija u kapeli Rosslyn u Škotskoj, gdje se, prema predaji, templari navodno sklonili nakon ukinuća reda. U djelu Hiramov ključ američki autori Robert Lomas i Christopher Knight opisuju vremenski slijed koji započinje u starom Egiptu, uključuje Isusa, templare i Rosslyn, te završava suvremenim slobodnim zidarstvom. Te tvrdnje osporava Robert L. D. Cooper, kustos knjižnice i muzeja Velike lože Škotske, u knjizi Rosslynska prijevara.
Nastanak modernih studija o slobodnom zidarstvu
Prvo racionalno i znanstveno utemeljeno proučavanje povijesti slobodnog zidarstva objavljeno je u Njemačkoj, no djelo njemačkog povijesničara Georg Klossa iz 1847. godine, Povijest slobodnog zidarstva u Engleskoj, Irskoj i Škotskoj, nikada nije prevedeno na druge jezike. Kada je Povijest slobodnog zidarstva Josepha Findela 1866. godine prevedena s njemačkog na engleski, u Engleskoj su već djelovali Adolphus F. A. Woodford, a u Škotskoj David Murray-Lyon, kao aktivni autori na tom području. Woodford je Findelu bio vodič tijekom njegova posjeta Yorku, gdje je pregledavao stare rukopise, a ubrzo potom započeo je suradnju s Williamom Jamesom Hughanom na prikupljanju, datiranju i klasifikaciji starih rukopisnih statuta.
Ništa manje aktivan nije bio ni liječnik Albert Mackey u Sjedinjenim Američkim Državama. Popis njegovih objavljenih djela započinje 1844. godine s Leksikonom slobodnog zidarstva, a kulminira monumentalnom Enciklopedijom slobodnog zidarstva iz 1874. godine. Rastući interes za slobodnozidarskog istraživanja, kao i sve veće sudjelovanje u njima, doveli su 1886. godine do osnutka Lože "Quatuor Coronati" u Londonu, prve lože posvećene isključivo znanstvenom istraživanju slobodnog zidarstva.
Od postanka do velikih loža slobodnih zidara
Podrijetlo pojma "slobodni zidar" Najraniji službeni engleski dokumenti u kojima se spominju zidari pisani su na latinskom jeziku — sculptores lapidum liberorum (London, 1212.) i magister lathomus liberarum petrarum (Oxford, 1391.), ili na normandijskom francuskom, mestre mason de franche peer. Svi ti izrazi označavaju radnika koji obrađuje freestone, odnosno sitnozrnati pješčenjak ili vapnenac pogodan za ornamentalno klesarstvo. U 17. stoljeću, u građevinskim računima Wadham Collegea u Oxfordu pojmovi freemason (u prijevodu slobodni zidar) i freestone mason koriste se naizmjenično. Izraz freemason ujedno se suprotstavlja pojmovima "grubi zidar" (rough mason) ili "zidar–slagač" (layer), čime se naglašava viša razina vještine majstora koji obrađuje ili polaže već obrađeni kamen.
Pridjev "slobodni" (free) u tom se kontekstu može tumačiti i kao naznaka da zidar nije rob, kmet, najamni sluga s obvezom služenja niti feudalno vezan uz gospodara. Iako je takvo tumačenje teško u potpunosti uskladiti s društvenim okolnostima srednjovjekovne Engleske, čini se da je ono imalo znatno veću važnost u okviru škotskih operativnih loža.
Majstori zidari u srednjovjekovnoj Engleskoj Srednjovjekovni majstor zidar morao je proći ono što se u tadašnjim okolnostima smatralo slobodnim obrazovanjem. U Engleskoj je dječak već u dobi od devet ili deset godina napuštao roditeljski dom, pritom uglavnom već pismen na engleskom i francuskom jeziku, stekavši osnovno obrazovanje kod kuće ili u tzv. nižoj školi. Od tog razdoblja do otprilike četrnaeste godine pohađao bi samostansku ili pučku školu, gdje je učio latinski jezik, ili bi kao paž u viteškom domaćinstvu, uz nastavu, stjecao znanja o ponašanju i dvorskom ophođenju. Između četrnaeste i sedamnaeste godine učio je temeljne vještine odabira, oblikovanja i spajanja kamena, a između sedamnaeste i dvadeset prve godine bio je obvezan napamet svladati velik broj formalnih geometrijskih problema. Razdoblje od tri godine provedeno u statusu pomoćnika često je završavalo izradom i predajom majstorskog rada, koji se odnosio na zadani problem iz gradnje ili arhitektonskog oblikovanja. U tom je trenutku bio smatran kvalificiranim, no još je morao napredovati u hijerarhiji struke prije nego što bi stekao puni status majstora zidara na velikom gradilištu. thumb|250px|Katedrala u Yorku. U svojoj ulozi arhitekta, majstor zidar vjerojatno je izrađivao nacrte pojedinih faza gradnje srebrenkom na pripremljenom pergamentu ili ploči. Ti su se nacrti potom prenosili na tlo uporabom znatno većeg šestara od onoga korištenog pri crtanju. Srednjovjekovni arhitekti često su prikazivani s velikim šestarima i kutnicima dok rade na gradilištu. Sitni detalji s crtaće ploče prenosili su se pomoću drvenih šablona koje su klesari koristili pri obradi kamena.